Ruski nalog za smrt Ukrajinaca

Dok se približavamo četvrtoj godišnjici brutalne sveobuhvatne invazije koju je pokrenula Rusija na čelu sa Vladimirom Putinom protiv Ukrajine, postaje jasno da Kremlj nije odustao od svog glavnog cilja - slamanja ukrajinske države. Samo su se metode dodatno ogolile. Pošto nije uspjela da vojno pokori Ukrajinu, Rusija sada sistematski pokušava da uništi samu mogućnost života u našim gradovima.

Gotovo svake noći prema ukrajinskim gradovima polijeću rojevi dronova i raketa. Njihove mete nijesu vojne baze. Mete su trafostanice, elektrane, kotlarnice, vodovodi - infrastruktura od koje zavisi opstanak miliona civila. Cilj je jednostavan i surov: ostaviti ljude bez struje, bez grijanja i bez vode usred zime.

I posljednji raketno-dronovski napad u noći između 2. i 3. februara, koji je bio najveći u 2026. godini, i to u najhladnijoj noći ove zime, kada su temperature u pojedinim regionima na sjeveru i istoku padale do -28 stepeni Celzijusa, predstavlja upečatljiv primjer. Rusija je iskoristila višednevnu pauzu kako bi nagomilala rakete i udarne bespilotne letjelice te nanijela najveću štetu ukrajinskom energetskom sistemu u posljednjih nekoliko mjeseci.

To nijesu "kolateralne žrtve". To je svjesna strategija. Ruski političari i propagandisti otvoreno govore da ukrajinske gradove treba "kazniti" jer odbijaju pokornost. Poruka je jasna: ako Ukrajinci neće da žive pod ruskom vlašću, onda, po toj logici, ne treba ni da žive uopšte.

U savremenom evropskom gradu zima bez struje i grijanja nije neprijatnost - to je prijetnja opstanku. To su podrumi puni djece umotane u jakne i ćebad, dok temperature padaju duboko ispod nule. To su stariji ljudi zarobljeni na visokim spratovima jer liftovi ne rade, u stanovima gdje je hladnije nego napolju. To su djeca sa posebnim potrebama koja vrište od straha kada eksplozija raznese zgradu pored njihove, dok roditelji bespomoćno pokušavaju da ih smire.

Ako bi ruski plan uspio, veliki ukrajinski gradovi pretvorili bi se u zaleđena groblja.

Neki i dalje pitaju: zašto Ukrajina jednostavno ne napravi kompromis? Zašto se "ne dogovori" sa Rusijom? Jer kompromis podrazumijeva da obje strane žele da žive. Ovdje jedna strana želi da opstane, a druga otvoreno radi na njenom uništenju.

Kakav je kompromis između života i smrti? Između slobode i potčinjavanja? Sloboda se ne dijeli napola. Kada narod pristane na "pola slobode", to znači da mu je volja slomljena. Ukrajini nije.

Postoji i argument da su Ukrajinci i Rusi "bliski narodi", da imaju ista prezimena, sličan jezik, porodične veze. Upravo zato je tragedija još veća. Bliskost ne ublažava zločin - ona ga čini moralno monstruoznijim. Ako vas napadne neko koga ste zvali "bratom", to ne čini ranu manjom.

Ovaj rat se ne vodi samo oružjem. Vode ga i inženjeri koji planiraju kako da unište energetsku mrežu usred zime. Vode ga propagandisti koji agresiju predstavljaju kao "odbranu". Vode ga diplomate koji pokušavaju da okupaciju tuđe teritorije prodaju kao "borbu protiv imperijalizma". Čak se i vjerska retorika zloupotrebljava da opravda nasilje, nazivajući čitav ovaj užas "svetim ratom".

Ukrajinci to pamte. I pamtiće. Ovaj rat je naučio naš narod jednoj surovoj lekciji: sporazumi, prijateljstva i lijepe riječi ne znače ništa ako sa druge strane postoji imperijalna ideologija koja negira vaše pravo da postojite.

Ovo nije važno samo za Ukrajinu. Istorija Zapadnog Balkana tokom prošlog vijeka bila je dosta krvava i drastična. Ovdje još uvijek odjekuju rane iz 90-ih. Zato ljudi u Crnoj Gori, zemlje iz posebno jakom i ponosnom slobodarskom i vojničkom tradicijom, možda bolje od mnogih razumiju da mir bez pravde i bez poštovanja suvereniteta nije pravi mir, već samo pauza prije nove tragedije.

Danas je jasno: Ukrajinu više nije moguće slomiti zastrašivanjem. Jedini način da je Rusija pokori bio bi da je fizički uništi - da ubije ili protjera milione ljudi. Upravo to sada pokušava, koristeći zimu kao oružje.

Zato je od presudne važnosti da svijet ne ostane nijem posmatrač. Posebno je važno da zemlje koje održavaju odnose sa Rusijom jasno kažu: dosta je. Prestanite da ubijate civile. Prestanite da uništavate gradove. Prestanite da pokušavate da izbrišete čitavu naciju.

Ukrajina ne traži tuđe. Traži samo pravo da živi slobodno u svojim međunarodno priznatim granicama. To nije ekstreman zahtjev. To je temelj međunarodnog poretka i osnov dostojanstva svake države - male ili velike.

Ako danas prihvatimo da se jedan narod može smrznuti i bombardovati do pokornosti, sjutra nijedna zemlja neće moći da bude sigurna da se isto neće pokušati i protiv nje.

Autor je ambasador Ukrajine u Crnoj Gori

( Oleh Herasymenko )