Ja bih da plaćam porez

Na Zapadu se često kaže da su u životu sigurne samo dvije stvari - smrt i porez. Izgovara se šaljivo, ali predstavlja istinu koju gotovo niko ne dovodi u pitanje. I zaista, porez se tamo ne doživljava kao tema za raspravu, nego kao sastavni dio života. Pitanje, zapravo, nije da li se porez mora platiti. Pitanje je šta se za njega dobija.

Ako se porez posmatra kao dio ugovora između države i građana, što u principu i jeste, onda je njegova suština jednostavna: mi državi dajemo dio sredstava koja stvaramo svojim trudom, a ona nama obezbjeđuje izvjesnost. Red. Pravila koja važe za sve. Okvir u kojem se može planirati život, a ne samo reagovati na probleme.

U uređenim društvima taj ugovor se ne objašnjava stalno, jer funkcioniše. Ljudi ne razmišljaju svakodnevno o tome gdje ide njihov porez, jer vide rezultate. Ne savršene, ali dovoljno jasne da znaju da sistem radi u njihovu korist, čak i kad griješi.

Kod nas je situacija obrnuta. Obaveza postoji, ali osjećaj ugovora ne. Porez se plaća, ali izvjesnost izostaje. Pravila se mijenjaju, proizvoljno tumače ili zaobilaze. Umjesto povjerenja, razvija se oprez. Umjesto sigurnosti, stalna potreba da se pazi, provjerava i snalazi.

Problem pritom nije u samoj obavezi. Većina ljudi nema suštinski problem s tim da doprinosi zajednici. Problem je u tome što svi znamo gdje dobar dio novca završava - ili bar s velikom sigurnošću pretpostavljamo - a to nije tamo gdje bi trebalo, kada se znatan dio onoga što svi dajemo gubi u netransparentnim odlukama, privilegijama i interesima koji nemaju veze sa javnim dobrom.

U takvom okruženju, sumnja u korupciju ne nastaje iz zlobe ili nepovjerenja prema državi kao ideji. Ona nastaje iz iskustva. A kada procesi nisu dovoljno transparentni, sumnja prestaje biti samo lični stav i postaje odgovornost. Građanska, ali i institucionalna. Jer sistem koji ne dopušta uvid, sam stvara nepovjerenje. Traži nepovjerenje.

Zato pitanje poreza kod nas nikada nije samo fiskalno pitanje. To je pitanje odnosa. Da li država vidi građane kao partnere u ugovoru ili kao izvor prihoda i glasova koji ne mora da se objašnjava? Da li porez služi izgradnji izvjesnosti ili održavanju neizvjesnosti?

Ne tražimo savršenstvo. Ne tražimo ni državu koja rješava sve probleme umjesto nas. Finansije su lična odgovornost i tu dileme nema. Ono što se očekuje zauzvrat jeste minimum reda: da sistem funkcioniše, da pravila važe, da institucije rade svoj posao i da zajednica ide naprijed, a ne u krug.

Plaćati porez ima smisla samo onda kada postoji osjećaj da ugovor važi za obje strane. Bez toga, obaveza ostaje, ali smisao nestaje. A društvo u kojem nestaje smisao zajedničkog davanja, polako prestaje biti zajednica.

( Mr Veselin Obradović )