Teze o spoljnoj politici Crne Gore

Crna Gora se nalazi u tački koja bi se mogla definisati i kao svojevrsna vododjelnica kada su u pitanju strateška partnerstva koja će opredijeliti liniju budućeg razvoja države i društva. To je, da se poslužim kinematografskom referencom, ono poslovično Raskršće u Misisipiju, iz istoimenog holivudskog filma na kojem, ako ne budemo mudri, našu kolektivnu dušu možemo lako i olako prodati Ðavolu.

Živimo u vremenu značajnih geostrateških promjena i intenzivnog rastakanja elemenata međunarodnog poretka i prava, na kojima je svijet funkcionisao tokom posljednjih sedamdesetak i više godina. Međunarodni poredak kreiran po okončanju Drugog svjetskog rata više ne postoji kao funkcionalni model. To je posljedica odluke glavnog kreatora ovog modela, administracije Sjedinjenih Američkih Država, da dekonstruiše postojeći međunarodni poredak i pravne norme na kojima je počivao. Ovakav razvoj događaja je prisilio manje države da donesu tešku odluku i opredijele se za zaštitni kišobran jedne od strana u novom hladnom ratu.

Smatram da se, u vrtlogu savremene konfrontacije između autoritarnog režima vlasti u Sjedinjenim Američkim Državama i političkih struktura koje vode ujedinjenu Evropu (o snazi tog jedinstva se može i treba razgovarati), male države moraju okrenuti ka geografski bližim integracionim strukturama s kojima dijele fundamentalne civilizacijske vrijednosti. Ono što se ne treba uraditi jeste sakriti se u ćošak, zažmuriti i ćutati dok poslovična oluja prođe.

Vojna i finansijska snaga našeg nekadašnjeg transatlantskog partnera ne bi trebale da budu osnovni ili čak jedini kriterijum spoljnopolitičkih opredjeljenja Crne Gore. Isto važi i za nadu u partnerstvo s Rusijom. Ne smijemo zaboraviti da strah od moćnog zaštitnika, i servilnost koju takav strah neminovno proizvodi, nikada nijesu bili, niti mogu biti, temelj progresa. Za to postoje neki drugi nazivi o kojima ovdje neću elaborirati.

Izbor strateškog partnera na putu daljeg razvoja se treba praviti na osnovu pomenutih zajedničkih civilizacijskih vrijednosti. Ovaj kriterijum jasno pokazuje da je samo Evropska unija nova i buduća "crnogorska kuća", te da je do sada važeća floskula o "euro-atlantskim integracijama" danas nefunkcionalna i singularna, odnosno, da je od nje ostao samo "euro" dio. Ipak, koliko god danas bio ranjiv, ovaj "euro" okvir je jedina prava lokacija za novu "crnogorsku kuću".

Za građane je izuzetno važno da strukture na vlasti ponude odgovor na savremeno političko pitanje (jednako spoljnopolitičko i unutarpolitičko): kakva Crna Gora će prekoračiti prag ove nove kuće?

Činjenica da one ne nude odgovor na ovo pitanje se može razumjeti kao potvrda njihovog nipodaštavanja javnosti ili kao znak suštinske nezainteresovanosti za realne reformatorske efekte EU integracija. Radikalnija konstatacija bi ovu nezainteresovanost mogla da interpretira i kao aktivnu obstrukciju EU integrativnog procesa za državu Crnu Goru. Trenutna dinamika usvajanja euro-orijentisanih zakonskih rješenja kao važnog uslova za članstvo Crne Gore, budi sumnju da pomenute interpretacije nijesu međusobno isključive.

Nema sumnje da administracija u Briselu nudi Crnoj Gori jedinstvenu šansu da bude naredna članica Evropske unije. Takođe je jasno, i donekle zabrinjavajuće, da je ovo jedinstvena šansa i za samu EU da pokaže i dokaže sopstvenu relevantnost, integrativni kapacitet i poželjnost kao pravni okvir kojemu teže druge države.

Zato se od Crne Gore traži da ispuni "minimum" kriterijuma za buduće članstvo. Zato se zatvaraju poglavlja na čijem ispunjavanju je urađeno malo, ili skoro ništa. Zato se toleriše višenedjeljna politička burleska u crnogorskoj skupštini, čiji poslanici (čast izuzecima) horski usvajaju po jedan novi evropski zakon svakog minuta.

Naravno, Crna Gora treba da postane sljedeća članica Evropske unije. Nema spora o tome da li je ovo članstvo generacijska šansa i državni prioritet.

Ono što zabrinjava jeste apsolutni fokus političkih aktera na ova dva elementa (generacijska šansa i državni prioritet) i njihova spremnost da se svaki kritički osvrt na skupštinsku farsičnu zakonodavnu aktivnost tretira kao akt opstrukcije EU integracija Crne Gore, ili čak i kao antidržavni čin.

Oni koji kritiku brdsko-brzinskog usvajanja zakona koji nijesu ni pročitani, a kamoli da je shvaćen njihov budući efekat, tretiraju na ovaj način ne prepoznaju da je ovo tačka u kojoj je suština evropskog integracionog procesa u Crnoj Gori (kao reformskog napora koji će hibridni režim proto-demokratskog tipa donekle uskladiti s uređenim sistemom zapadne liberalne demokratije) rastočena, i da je apsolutni primat dat ispraznoj formi. Činjenica da je administracija u Briselu voljni i agilni učesnik u ovom rastakanju sopstvene suštine bi morala da zabrine svakog euro-entuzijastu. Nadam se da me zagovornici crnogorskih EU integracija po svaku cijenu, neće obojiti euro-skeptičnim temperama radi ovog kritičkog osvrta.

Pošto ne smijemo zanemariti značaj i utemeljenost izreke o ponavljanju kao majci nauke, iznova ću reći sljedeće: vjerovanje da će širi integrativni okvir, kakav je EU, sam po sebi volšebno riješiti naše domaće nedoumice i nadomjestiti značajne nedostatke je, kao i vjerovanja u bezgrešno začeće, Baba Jagu, ili u vile i vještice, sasvim neosnovano i kontraproduktivno.

Ako ne obratimo pažnju na suštinu unutrašnjih reformi kao kičmu naših EU integracija, Crna Gora će postati dio Evropske unije, a da se u državi koja se ponosi s hiljadama novih evropski orijentisanih zakona ništa ne promijeni nabolje, jer ne postoje funkcionalne alatke za promjenu.

Nadam se da nijesam usamljen (mada to ne bi bila novina) u uvjerenju da se i u Crnoj Gori može istovremeno hodati i žvakati žvakaća guma, odnosno da se temeljno upoznavanje s novom EU-orijentisanom zakonskom regulativom može okončati u razumnom roku koji ne bi u pitanje doveo skoro crnogorsko članstvo u EU. U protivnom, cijenu pobjede EU forme nad EU suštinom će plaćati generacije građana Crne Gore.

( Dr Srđa Pavlović )