Oružje, orgije, nemoć

Trampova javna pohvala oružju koje se koristilo prilikom kidnapovanja Nikolasa Madura i njegove supruge, nazvano ‘Diskombobulator’ ili kako ga prevode ‘Zbunjivač’, onemogućilo je, prema riječima šefa Amerike, da venecuelanski vojnici reaguju tako što bi pritisli dugme i upotrebili ruske i kineske rakete. Ispada kako bi svijet, doista, postao neka verzija izgubljenog raja, samo kad bi se nekako istrijebio taj istočno-azijski, pritajeni pritisak koji vrše nad ostatkom svijeta predstavljajući prijetnju po njegov opstanak.

Dajući, uglavnom, intervjuu u Ovalnom kabinetu, Tramp je kazao kako ništa više ne može reći o tom oružju, mada bi tako želio (’objet petit a’ predsjednika je upotreba moći o kojoj javno govori kao o stepenu najvećeg američkog dostignuća), dok se u medijima izvještava kako su vojnici bili paralisani, povraćali krv i padali u nesvjest. Kako možemo doznati čak iz polovičnih izjava što za svrhu imaju samo pojačati iovako već rasprostranjeni kolektivni strah, neprijatelj je u današnjim ratnim intervencija legitimna meta eksperimenta nad kojim se testiraju skrivena i sasvim nam nepoznata oružja! Tim prije, u Minority reaportu, pre-kogovi iz centra jedinice za predviđanje zločina unutar Ministarstva pravde, nisu drugo do specijalno tajno oružje koje ipak može da zabaguje, kao što su to, na primjer, u kontekstu rečenog, specijalni vojnici za posebne vladine eliminacije, na drogama koje proizvodi nauka skriveno od javnosti, iz posljednjeg nastavka Bornov identetet.

Uporedo sa ovim udjeljivanjem divljenja pametnom, tehnologizovanom oružju smrti, podruku ide seks, koji se okreće oko moći, tako su moćnici ekskort dame u Davosu plaćali i do 90.000 franaka kako bi im ispunili sve prljave fantazije u orgijama i bahanalijama. Tako je, dakle, svjetski ekonomski forum (WEF) bio i orgija oligarha i perverzija milijardera!

Izvjesni Andreas Berger piše kako, porast seksualnih usluga tokom Svjetskog ekonomskom foruma oživi turizam tog, inače, mjesta čije usluge mogu da priušte oni koji spadaju u 2% ljudi, i da se posebno skupo naplaćuje ugovor - pet žena za četiri dana - cijena čak ide i do 96.000 franaka, što mogu da iskeširaju ili što je prije svega rezervisano isključivo za izabrane moćnike. (Ta suma, međutim, ne uključuje boravak u skupocjenim hotelima, restoranima, kao ni eventualne poklone.)

Posebno se, kako se može pročitati iz tzv. procurelih informacija, traži “igra uloga”, jer, moglo bi se reći kako figura koja važi za autoritet u javnosti, u seksualnim igrama bira ulogu objekta koji se mazohistički tretira, zahtjevajući da bude verbalno i fizički potpuno ponižena.

Portparol agencije myLADIES otkriva kako osim seksi žurki i igranja uloga, postoje i svakodnevni zahtjevi, ili kako već to objašnjava jedna visokopozicionirana eskort dama koja godinama radi u Davosu tokom WEF: ‘Imala sam susrete sa ljudima na visokim pozicijama koji mi nisu plaćali zbog seksa i nežnosti, već da bi ih ignorisala ili čak komandovala njima’. Zatim dodaje: ‘Mnogi direktori ili slične osobe osjećaju snažnu privlačnost ka submisivnom ponašanju i više traže damu kojoj mogu da se pokore i da budu pasivni, umesto aktivni.’ (Već je Žil Delez pisao kako sadomazohističke igre počivaju na ugovoru.)

Vrlo je popularna - ‘djevojka-iskustvo’, dnevna i noćna varijanta u kojoj se bez ‘scenarija’ stvari odvijaju spontano, čak se ide dotle pa se izigrava neka vrsta odnosa: poslovna pratnja ima diplomu, govori više jezika, ima ponašanje koje se podrazumjeva kad se u društvu visoke elite itd., što će reći kako nije samo dodatak koji poput modela ostaje nijema i bez dozvole da se na bilo koji način iskaže osim pojavnosti, tako se povremeno uključi u razgovor/događaj, koji je obično perverzno posvećen trivijalnim stvarima (tipa: Makron je nosio naočare u iznosu od preko 600e, što je odmah podiglo potražnju i cijenu istih).

Ili, postoje sasvim suprotne situacije u kojima eskort dame otkrivaju kako su, kasno noću u baru, prisustvovale razgovorima u kojima su ultrabogati bivali cinični i istovremeno potišteni, kad bi među sobom u polupijanom stanju govorili, da je klimatska kriza poput ‘slona u sobi’, ono što dolazi i što je neizbježno kao apokalipsa, te da je na zemlji ostalo još svega par godina i da, stoga, život treba proživjeti najbolje što je moguće. Inače, ta logika kapitaliste i dovela nas je na ivicu ambisa: iskoristi sve kao da sjutra ne postoji, ili ono što staje u mudrost carpe diem. (Međutim, ovdje valja reći kako kapitalista nikako ne razumije da utrkivanje sa vremenom koje nam sve brže ponestaje, u potrebi da se što više za što kraće proživi i potroši, samo, u stvari, produbljuje melanholiju koja najdublje pušta korjenje upravo u vještačkom izobilju, kad predmet više ne uzvrća nikakvom željom za njim.)

Govor premijera Kanade kolažno ćemo, ukratko, citirati: ‘Danas ću govoriti o prekidu koji je nastao u svetskom poretku, o kraju jedne lepe priče i početku brutalne stvarnosti u kojoj geopolitika velikih sila ne zna ni za kakva ograničenja(...) Moć sistema ne dolazi od njegove istine već od spremnosti svih da se ponašaju kao da je sistem istinit.’

Da: postojanje demokratije, jednakosti i prava zagarantovanih za sve, jeste laž u koju se sistemski vjerovalo kao da je istina, međutim, kad se istina pokazala kao laž, srušio se sav nepostojeći poredak izgrađen na njoj.

U govoru o mogućnosti manje moćnih da se odbrane od progresije u pohodu na otimanje i prisvajanje od strane tri svjetske sile, između ostalog, autoru ovih redova čini se ponajbitnim za razumjeti, kako su se mnogi lideri, odjednom, opredjelili govoriti istinu jer su se mnogobrojne zemlje našle u situaciji da strepe za svoju sjutrašnjicu pred silom koja neumoljivo djeluje. Tako, trampizam nije nešto što je tek tako poput bauka banulo u svijet liberalnog poretka, naprotiv, sâm poredak je bio trampistički kad se sa njega ostruže grandiozna glazura laži.

Sada, sa tom se traumom itekako teško suočiti, i zamka je upravo u tome što - svjetski lideri govoreći kako stvari stoje ili Kako jeste (Comment c’este - Beket), upravo i sami pokušavaju izbjeći povjerovati da je, doista, tako, i da razvoj situacije može biti samo gori. (Ovo mjesto priziva Lakana koji je prepoznao kako se samom željom možemo odbraniti od želje, dakle, govoreći o istini tako se branimo od nje, umišljajući kako već taj gest ukazuje da imamo kontrolu nad njom.)

U Mineapolisu, građani masovno izlaze na ulice i protestuju upotrebljavajući ono što Alen Badju naziva ‘kontakt’ kojeg ište revolucija ili otpor, tako da, kad smo pisali da republikanski aparat gušeći unutrašnju krizu putem represije koju militaristički izvozi napolje, dakle, šerifujući zapadnom hemisferom (što svakako ide naruku istočno-azijskom sve čvršem partnerstvu), sada se ono unutra ugnjetavano pojavljuje kao represivni odgovor na primjenju policijske torture koja svako malo posegne za ubistvom građanina. Slika u kojoj se Amerika nalazi danas čitljiva je u Mineapolisu, kao odnos države prema građanima, i poodavno već u Detroitu, gradu koji je bio gigant a sada je pustinja nastala nakon bankrota.

Kris Hedžs ovaj trenutak objašnja kao ‘potrebu umetne ili sebične imperije da izvrši kolektivno samoubistvo.’ Otud, na svijet Zapada reflektuje se konfuzno stanje, dezorjentisanost i krajnja poilitička pogubljenost, koja se ponajbolje može prepoznati u reakciji Evropske unije koja je, nesumnjivo, ponajviše izložena Trampovom nepredvidljivom politikom svakodnevice koja proizvodi tektonske globalne poremećaje.

( Vuk Vuković )