Politički zatvorenici u Bjelorusiji mrze kad pada snijeg

Uprave zatvorskih ustanova u Bjelorusiji obavezuju zatvorenike da neprestano uklanjaju svjež snijeg. Prisiljeni su da satima nose snijeg u džakovima, često bez mogućnosti da se nakon toga operu ili ugreju.

Jedan od onih koji su to doživjeli na sopstvenoj koži je i aktivista za ljudska prava Leonid Sudalenko, koji je zbog svog angažovanja bio osuđen na tri godine zatvora. Kaznu je služio u zatvoru u Vitebsku, gdje je stigao usred zime.

„Nikad u životu nisam vidio toliko snega. Čim se stigne u zatvor i još ste u karantinu, odmah se dodjeljuje rad na zatvorskom prostoru. Dobije se improvizovana lopata – od drvene drške i komada šperploče – i s njom mora da se ukloni snijeg sve do asfalta. I ne radi se samo o čišćenju staza, kao što to radimo na slobodi. U zatvoru ne smije da ostane nijedna jedina pahulja snijega“, priča on.

Politički zatvorenici na meti

Prema Sudalenku, za taj posao uglavnom se koriste politički zatvorenici – prema organizaciji za ljudska prava „Vjasna“, trenutno ih je u Bjelorusiji više od 1.100. Odbijanje nije moguće, jer slijedi kazna – samica ili zabrana prijema posjeta ili paketa.

„Politički zatvorenik ne može da izbjegne rad u ’odredima za snijeg’. Taj angažman se pritom ne uračunava u redovan rad. To znači da se tamo mora biti dva sata prije uobičajenog buđenja u četiri sata ujutro kako bi sve bilo očišćeno. Nakon toga ste potpuno mokri od znoja, ali gotovo i da ne možete da se operete, jer za to nema dovoljno vremena s obzirom na mali broj tuševa“, kaže Sudalenko.

Tri puta dnevno zatvorenici moraju da se postroje na otvorenom zbog prozivke. Ona može da traje i do sat vremena. Za to vrijeme svako kretanje je zabranjeno. Čak i kada temperatura padne na minus 20 stepenu, prozivke se ne otkazuju, ne skraćuju, niti se premještaju u zatvorene prostore.

Najgore pri ledenim temperaturama, kako kaže Sudalenko, jeste dospjeti u samicu, što je uobičajena praksa za političke zatvorenike. „Samica ujedno znači i mučenje hladnoćom, jer radijatori tamo jedva da griju, a pokrivača nema. Mora da se spava ili na podu ili na goloj metalnoj ležaljci. Za vrijeme boravka u samici oduzima se i toplo donje rublje“, priča on.

Bez odmora dok pada sneg

Bivša politička zatvorenica Darja Afanasjeva provela je dvije zime u zatvoru u Gomelju – jedinom ženskom zatvoru u Bjelorusiji u kojem je i političarka opozicije Marija Kolesnikova odslužila pet godina zatvorske kazne, sve do svog neočekivanog puštanja na slobodu u decembru 2025.

„Ako radite jutarnju smjenu od 7 do 15 sati i kroz prozor vidite kako pada snijeg, znate da neće biti pauze za odmor. Nakon posla morate napolje da čistite snijeg“, kaže ona.

Onaj ko ima novca, može da kupi dobru lopatu. Svi ostali moraju da uzmu ono što dobiju. „Ne mora samo da se očisti tlo do asfalta – nego sav snijeg mora da se skupi i odnese van vidokruga uprave. Iza trpezarije i kupaonice gomilaju se brda snijega. Žene pune snegom džakove, poput onih za krompir. Ponekad jednostavno uzmu kese za kupovinu i vuku ih okolo – neke na leđima, neke vuku po tlu“, prisjeća se Afanasjeva.

Ona kaže da zbog zdravstvenih razloga ne smije da diže teške terete. Ipak, snijeg je morala da nosi. „Nikoga nije briga da li se smrzavate ili ste se razboljeli. Jedne zime kod nas je bilo toliko bolesnih, i do 40 odsto, da se čak razmišljalo o karantinu. Na kraju se jednostavno izdavalo manje bolovanja – tako je uprava zatvora riješila problem. Usput, bolesni zatvorenici i po ledenoj hladnoći moraju napolju da stoje u redu za svoje lekove“, kaže ona.

Ponekad nije moguće ugrijati se ni u zatvorenim prostorijama. U bloku 13 ženskog zatvora, kako nadalje svjedoči Afanasjeva, krov je oštećen. Zatvorenice tamo stalno moraju da nose debele jakne, pa čak i da spavaju u njima.

Osim toga, pravila u bjeloruskim ženskim zatvorima ne dozvoljavaju nošenje pantalona. Tokom čitave godine zatvorenice moraju da nose suknju ili haljinu, a ispod toga helanke – ili one koje im obezbjeđuje osigurava ili one koje im šalju porodice.

„Ako nemate podršku od kuće, nemate ni toplo donje rublje niti šal“, kaže Afanasjeva i dodaje: „Neke žene obmotavaju najlon-čarape oko vrata da bi se ugrijale. Ako čuvari to vide, oduzimaju im hulahopke i bacaju ih. Žene stavljaju i higijenske uloške u cipele, jer cipele koje dobijaju u zatvoru nisu tople i ne štite dovoljno od vlage.“

Prošivene jakne koje se dijele u kažnjeničkoj koloniji često su, prema Afanasjevoj, pune rupa, pa žene, kad god mogu, vezuju šalove oko leđa. Moliti rodbinu za pravu zimsku jaknu nema smisla, jer je ionako ne bi dobile, s obzirom na to da pravila propisuju nošenje upravo tih prošivenih jakni.

Neizbrisiva sjećanja

Sagovornici DW-a kažu da ni nakon nekoliko godina na slobodi ne mogu da zaborave strahote zime u zatvoru. „To se može nazvati preživljavanjem – ili mučenjem. Zahtjevi zatvorskih uprava potpuno su apsurdni, to je uvreda za ljudska bića“, naglašava Leonid Sudalenko.

Darja Afanasjeva kaže da, kada čuje vesti o snežnim padavinama u Bjelorusiji, odmah pomisli na to kako žene u zatvorima preživljavaju zimu. „Ne smiju čak ni da stave šal preko lica kako bi se bar malo zaštitile – to je kršenje pravila. Ne smije se uzeti pauza od teškog rada u radionici za šivenje. Neke čak uzimaju dodatne smjene samo da ne bi morale napolje da čiste snijeg“, priča bivša politička zatvorenica.

Danas, kako kaže, više ne može da uživa u pogledu na sneg kao nekada, prije zatvora: „Nakon svega što sam prošla u kažnjeničkoj koloniji, zimu povezujem s patnjom, a ne sa radostima iz djetinjstva.“

( Deutsche Welle )