Vjerovao je da istina svijetli i u najvećoj tami: Odlazak Marijana Maša Miljića

Odakle krenuti? Pitam se na kraju. Od početka - od mladalačkih lirskih i pjesničkih treperenja. Znali smo se od srednjoškolskih dana. Mašo je učio u bjelopoljskoj, a ja u ivangradskoj gimnaziji. Tada bijahu u modi literarne družine, susreti i okupljanja. Bijaše to vrijeme pjesme i pjesnika. Mnogi su pisali, a pojedini se izdavajali. Mašo je bio jedan od onih koji se izdvajaju. Već u gimnazijskim danima pisao je ozbiljne pjesme. Dvije literarne družine su se susretale, njihovi članovi upoznavali, zaljubljivali, recitovali. Doba čiste lirike. Tada, a i danas mi se tako čini, riječ imaše krila. Letjela je između Bijelog Polja i Ivangrada. Osjećaj koji traje. Tada su u meni oživjeli treptaji prema jednoj djevojci Bjelopoljki, pisao sam joj pisma... možda i pjesme, ne sjećam se više... A onda su putevi odveli svakog na svoju stranu, pa i mene i Maša, i mnoge druge. Tokovi života su se račvali na sve strane, a njima bujala i žuborila mladost. Povremeno smo se sretali, kada su u pitanju Mašovi i moji susreti. Zadnjih decenija kontakti su oživjeli. Dešavali su se susreti i knjige koje su nas spajale. Ljubav prema Crnoj Gori. Ljubav prema literaturi! Dosta toga.

...mi nekad drugari/ bilje potom/ni srca više da se jave/satanskom voljom za životom, rekao bi pjesnik Dragomir Brajković.

I nakon svega, sjećanje živi. I mi od sjećanja, iako nije baš pouzdan svjedok. No, kako bi bez sjećanja, ka budućnosti? Bilo kuda! Breme koje istovremeno pritiska i obnavlja.

A sada Poezija. Uvijek sa velikim P. Činilo nam se da njome možemo izmijeniti svijet. Kako to u mladosti biva! I detalj koji nije zanemrljiv. U ono vrijeme, gimnazijskih dana, titogradski časopis Stvaranje bijaše poznat u čitavoj Jugoslavjiji, kada su književni časopisi u pitanju. Uređivao ga je Čedo Vuković, pisac velikih literarnih dometa, Čovjek posebe širine, ljudskosti i otvorenosti, objavio je Mašove i moje pjesme, što za nas bijaše događaj. Naučio sam napamet stihove pjesma Đavolji lazi (mnoge i danas znam!), koji će se kasnije pod istim naslovom pojaviti kao posebna knjiga u izdanju cetinjskkog Oboda. Mene tada opsijedahu zvuci polimskih svirala, koje i sada čujem. Sve više kako godine prolaze. Iako odavno nema ni frula, stada, ni pastira. Zvuci traju i kad sve prođe!

Toliko o mladosti, iako bi se moglo naširoko. Sjećanja i osjećanja iznova... No, vratimo se kasnijem vremenu, koje je bitno iz drugačijih razloga. Ozbiljnim poslovima. Mlado doba nosi liriku, zrelo nauku.

Mašo se okrenuo nauci i na tom polju dao značajni doprinos proučavanju istorije Crne Gore, istinama o njoj. Listao je i čitao, učio i tumačio, bogate stranice civilizacijske čitanke, ronio kroz stoljeća i hiljadugodišta. Čitao ljetopise i zapise. Bio i ostao jedan od rijetkih koji je znao istoriju svoje domovine, ali i više od istorije, duh kojeg vajaju stoljeća, vajari koji bez predaha rade, profilišući Duh koji je nemoguće uništiti.

Istoriju je moguće spoznati, ali Duh ne, ta privilegija je pruža rijetkima. Među tim rijetkim je bio moj i naš drug i prijatelj Mašo Miljić, čovjek blagorodng pogleda, osmijeha i naravi. Bio je i dugogodišnji saradnik dodatka Art, što čitaoci dobro pamte. Stamen i uspravan kao žabljački kamen, a nježan kao cvijet iz rodnih Luka. Čovjek koji je imao sebe i svoj stav. Nije se mijenjao, stajao je kao neoboriva činjenjenica u vremenu u kome je živio, u kome se ostvarivao kao naučnik, pjesnik, polihistor u pravom smislu riječi, Čovjek koji je u sebi nosio nadmoć ljudskosti, najkaraterističnju vertikalu Crnogoraca, vrlinu i visinu koju je moguće dosegnuti. Bio je među rijetkima, koji je u svom biću i karakteru nosio odlike crnogorstva, nestale davno. Bio je crnogorski Čovjek, kako ga je Gezeman doživio, a vrijeme potvrdilo. Ono suštinski važno, a nestalo, nadamo se privremeno.

Zato smo tu gdje jesmo!

Radio je predano i sa ljubavlju, naučničkom preciznošću, svemu što bi odabrao prilazio na odgovoran način, na dobrobit nauke i Crne Gore. Bijaše mu najvažnija istina. Vjerovao je da istina svijetli i kad je najveća tama. Da će pobijediti prije ili kasnije i naći mjesto koje joj se ne može zauzeti. A mi joj moramo pripomoći - što je ljudska dužnost najsvetija! Ona ne može bez čovjeka! Istina ima svjetlost, spolja se može zatamniti, ne iznutra, sija i u mračnim vremenima, kako bi rekla Hana Arenet. I kada je najgušća tama, postoje svjetiljke, često nevidljive, a prisutne sa ličnom svjetlošću kojom osvjetljavaju puteve.

Šta bi bez takvih svjetiljki? Pitala se Hana! Pitamo i mi.

Moj i naš Mašo je bio takva svetiljka. Naizgled nevidljiva, ali životom i djelom goruća. Htio je da sve čega se dotakne rasvijetli. Roneći kroz istoriju Crne Gore, kroz njenu dubinu i sudbinu, iznio je na svjetlost dana, brojna djela neprocjenjive vrijednosti, mnogo bi prostora trebalo da bi ih pobrojali: naučni radovi sa raznom tematikom, monografije, priređene knjige na koje smo zaboravili, a koje su nam nasušno potrebne, dokumenta namjerno ili slučajno skrajnuta, koja svjedoče o našem postojanju i dugom trajanju... mnogo toga, učenog i proučenog, u duhi i na način najboljeg polihistora. Opseg njegovog znanja bio je veliki, te otuda i raznovrsna interesovanja za teme i dileme iz prošlosti, koje znaju opteretiti budućnost ili joj dati potvrdu.

Smisao i cilj njegovog života i rada.

Ako bih nabrajao neke izostavio bih druge, bio nepravedan prema cjelovitom djelu. Ostavljam istraživačima da istražuju i putnicima da putuju njegovim stazama koje neće zarasti.

Primjeri su nam uvijek biti potrebni. Crna Gora i njena sloboda na njima se održala. Njima hvala! A teško vremenu bez svijetlih primjera. Teško Čovjeku u takvom vremenu. Ovaj o kome pišem jeste primjer, tvrdnja kojoj će vrijeme dati za pravo. Vaja ih zemlja sa koje su ponikli, kuća u kojoj su rođeni i njivljeni, tradicija sa kojom su stasavali, koja ih je nepogrješivo oblikovala.

Zbog toga je Mašo bio to što jeste. A što nije htio da bude - nije bio! Ostaće u sjećanju prijatelja, na naučnoj sceni, u poeziji. Svijetliće i sa one strane. Odakle rijetki svijetle.

Bio je od koristi za života, biće to i ubuduće svojim naučnim djelom i pregnućima koja je slijedio, a nama ostavio. U pravo vrijeme je živio za pravu stvar. Čovjek svojim životom gradi sebi spomenik. Đavolje lazi i Vrijeme taštine naslovi su njegovih pjesničkih knjiga. Dao je primat nauci, u posljednjim godinama i prozi. Kada bi se sabrale te priče bila bi to još jedna knjiga. Možda je ostala i neka pjesma rukopisna, treba vidjeti u fiokama radnog stola. A sada, za kraj, stihovi iz druge pjesničke knjige:

Ne nose me vjetrovi uspjeha.

Vraćam se tišini trava

mirisu proplnaka

u rano jutro,

Ogroman tetrijeb

krestom zaklanja sunce.

.......................................................

Kada život mine, riječ živi. Pjesma živi, trajnija od života. I osmijeh, onaj što je krasio Mašovo lice! Sunce je nemoguće zakloniti! Nema toga krila...

(Herceg Novi, januara 2026.)

( Miraš Martinović )