Kako bi mogao da izgleda sporazum između Trampa i Kube

Kada je američki predsjednik Barak Obama 2014. godine najavio sporazum o normalizaciji odnosa sa Kubom, republikanski predsjednički kandidati su ga osudili kao popuštanje - ali ne i Donald Tramp. “Mislim da je to u redu, ali smo mogli da napravimo bolji dogovor. Zamisao otvaranja prema Kubi je dobra”, rekao je tada. Sada Tramp želi da dokaže da upravo on može postići bolji sporazum. Produbljivanjem ekonomske depresije na Kubi, Tramp se nada da će nanijeti dovoljno bola kubanskom narodu da će vlada biti primorana da sjedne za pregovarački sto i prihvati “dogovor” koji bi u suštini značio predaju.

Nakon hapšenja venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura i njegove supruge Silije, posmatrači su se pitali da li je Kuba sljedeća. U početku je Tramp djelovao neodlučno. Na pitanje novinara da li bi udario na Kubu, odgovorio je: “Izgleda da se ona sama urušava. Ne mislim da nam je potrebna ikakva akcija”. Nekoliko dana kasnije djelovao je kao da odbacuje ideju dodatnog pritiska na Havanu. “Ne mislim da možete imati mnogo veći pritisak osim da upadnete i raznesete sve”, rekao je. Predvidio je da će Kuba “pasti… sama od sebe”.

Međutim, ohrabren uspjehom u preuzimanju kontrole nad venecuelanskom naftom, i podstaknut američkim državnim sekretarom Markom Rubiom, koji je političku karijeru izgradio na tvrdoj liniji prema Havani, Tramp je 11. januara objavio na društvenim mrežama: “Više neće biti nafte ni novca za Kubu - nula! Snažno im preporučujem da postignu dogovor, prije nego što bude prekasno”.

Ubrzo je procurila informacija da Trampova administracija planira nešto daleko agresivnije od pukog zaustavljanja isporuka venecuelanske nafte. Američki otpravnik poslova u Havani, Majk Hamer, rekao je osoblju da se spakuju, očekujući prekid odnosa. “Kubanci se godinama žale na ‘blokadu’. Ali sada će postojati prava blokada. Ništa neće ulaziti. Više nema nafte”, kazao je on. Politiko je citirao osobu upoznatu s američkim planom koja je rekla: “Energetika je stega kojom se ubija režim”.

Umjesto pomorske blokade, Tramp se okrenuo svom omiljenom, univerzalnom ekonomskom oružju - carinama. On je 29. januara proglasio vanredno stanje, tvrdeći da Kuba predstavlja “neuobičajenu i izuzetnu prijetnju” Sjedinjenim Državama, što mu je omogućilo da uvede carine svakoj državi koja isporučuje naftu Kubi. Prijetnja carinama ima za cilj da odvrati prijatelje Havane među proizvođačima nafte - uključujući Meksiko, Brazil, Angolu i Alžir - od nadoknađivanja gubitka venecuelanske nafte.

Od izdavanja izvršne naredbe, Tramp je više puta pozvao kubanske lidere da postignu dogovor, dok su zvaničnici administracije anonimno otkrivali da Vašington do kraja godine teži da promjeni režim na ostrvu. Više izvora navodi da administracija traži osobu dovoljno visoko pozicioniranu u kubanskoj vlasti da odigra ulogu Delsi Rodriges, nekoga ko bi mogao da preuzme vlast i ko bi bio spreman da se potčini američkoj hegemoniji u zamjenu za ublažavanje sankcija.

Ali pronalaženje takve osobe može se pokazati mnogo težim nego što Tramp i Rubio misle. Kubanski režim više ne zavisi od harizmatskog autoriteta Fidela ili Raula Kastra. Razvio se u kolektivno rukovodstvo sastavljeno od državne birokratije, aparata Komunističke partije i oružanih snaga, rukovodstvo koje je pokazalo značajnu koheziju suočeno s američkim prijetnjama. Strategija “odsijecanja glave” po venecuelanskom modelu neće funkcionisati na Kubi.

Kubanska verzija Rodrigesove morala bi imati podršku vojske i lojalnost vlade i Komunističke partije da bi mogla upravljati zemljom. Čak i identifikovanje takve osobe biće gotovo nemoguće. Unutrašnje funkcionisanje kubanskog režima, naročito oružanih snaga, uglavnom je neprozirno za američke kreatore politika, prema riječima bivšeg američkog ambasadora Džefrija Delaurentisa, koji je u tri mandata služio u Havani.

Produktivnija strategija bila bi otvaranje dijaloga s aktuelnom kubanskom vladom, koja je oduvijek bila spremna da pregovara sa Sjedinjenim Državama, iako rijetko voljna na velike ustupke. Međutim, u sadašnjim okolnostima, kada Kuba ima vrlo malo opcija, okviri mogućeg sporazuma mogli bi biti širi nego ranije.

Ekonomska kriza na Kubi, koja je započela prije Trampa, već je bila ozbiljna i pogoršavala se i prije prekida isporuka venecuelanske nafte. Potpuna energetska blokada, ako Vašington uspije da je nametne, dovela bi kubansku ekonomiju do tačke pucanja, svodeći kubanski narod na “puko preživljavanje”, prema ekonomisti Rikardu Toresu. To kubanskim pregovaračima daje snažan podsticaj da pristanu na dogovor.

Trampovi prioriteti u Venecueli su da obezbijedi američki pristup komercijalnim prilikama i potisne američke rivale Rusiju i Kinu, uz istovremeno održavanje stabilnosti na terenu kako bi se ograničile migracije i izbjegao novi haos poput Iraka. Ako se ti isti prioriteti primijene na Kubu, dogovor bi mogao biti moguć.

Kubanci bi pozdravili američko trgovačko angažovanje. Glavna prepreka je američki embargo. Ali sadašnji uslovi na ostrvu čine Kubu neprivlačnom za poslovanje. Havana bi mogla da pristane da preduzme korake ka poboljšanju poslovnog ambijenta za američku trgovinu i investicije u zamjenu za ublažavanje sankcija. Kuba ima značajna nalazišta nikla i kobalta, što bi bilo privlačno Trampovoj administraciji, s obzirom na to da joj je prioritet da obezbijedi pristup strateškim mineralima.

Kuba takođe ima veliki turistički sektor koji trenutno propada zbog nedostatka posjetilaca i resursa. Tramp očigledno prepoznaje tu priliku. Prije nego što je prvi put izabran 2016. godine, slao je svoje predstavnike na Kubu u više navrata kako bi istražili poslovne mogućnosti u hotelima i golf-terenima.

Bliski odnosi Kube s Rusijom i Kinom dugo su predstavljali bezbjednosnu brigu za SAD. Ti odnosi su prvenstveno trgovinski, ali su se vojna i obavještajna saradnja postepeno širile. Kuba insistira na tome da ne ugošćava nijednu stranu vojnu bazu, što bi moglo biti polazište za dijalog o ograničavanju kubanske vojne saradnje sa silama koje dolaze van te hemisfere, ukoliko prijetnja iz Sjedinjenih Država oslabi. Na komercijalnom planu, ni Kina ni Rusija ne mogu se takmičiti sa SAD kao izvorom trgovine i investicija.

Nema sumnje da bi se na stolu našla i druga dugotrajna pitanja, uključujući potraživanja za eksproprisanu imovinu američkih investitora i kubanskih Amerikanaca. Tramp je nedavno rekao da želi da se za kubanske Amerikance “pobrine”, jer su mu bili vjerni podržavaoci. Iako Kuba trenutno nema novca za isplatu odštete, postoje različiti modeli i istorijska iskustva na koja se može osloniti ako obje strane imaju političku volju da riješe to pitanje.

Vašington već dugo zahtijeva povratak ostarjelih političkih bjegunaca iz 1970-ih koji su dobili politički azil na Kubi. Iako je njihov povratak malo vjerovatan, formalni protokoli za izručenje običnih kriminalaca, što Kuba već radi ad hok, sasvim su mogući. Oslobađanje političkih zatvorenika takođe je stalna tema na američkoj pregovaračkoj agendi, a kada se bilateralni odnosi poboljšavaju, Kuba je pokazivala spremnost da reaguje.

Pitanje demokratije, međutim, predstavljaće kamen spoticanja. Još od 1961. godine, kada je Če Gevara rekao Ričardu Gudvinu, savjetniku predsjednika Džona F. Kenedija, da Kuba nikada neće razgovarati o “odricanju od tipa društva” zbog kojeg su poveli revoluciju, Kuba nije bila spremna na ustupke po pitanju svog političkog ili ekonomskog sistema. Ipak, demokratija nije visoko na Trampovoj agendi, što pokazuje i njegovo marginalizovanje opozicione liderke Marije Korine Mačado u Venecueli. Promovisanje demokratije miriše na “izgradnju nacije” i nosi rizik destabilizacije postojećih institucija, što može dovesti do haosa, prema razmišljanju administracije. Kao što je trauma Vijetnama proizvela “vijetnamski sindrom”, Tramp i njegova MAGA baza imaju “irački sindrom” - odbojnost prema “beskrajnim ratovima” vođenim radi širenja demokratije silom.

Ukratko, dogovor je moguć. Prema Trampu, Vašington je već otvorio dijalog s nekim na kubanskoj strani. “Razgovaramo s ljudima s Kube, s ljudima na najvišim pozicijama na Kubi”, rekao je novinarima u Mar-a-Lagu 1. februara. “Prilično smo blizu. Upravo sada pregovaramo s kubanskim liderima”, rekao je narednog dana iz Ovalnog kabineta.

Trampovi komentari izazvali su talas spekulacija o tome šta se dešava iza kulisa. Izvještaji su se fokusirali na Meksiko, gdje je predsjednica Klaudija Šejnbaum više puta nudila da posreduje. Meksiko ima dugu istoriju posredovanja u tajnim razgovorima između Vašingtona i Havane, od administracije Džimija Kartera do Obame. Meksiko je 2014. godine bio domaćin bar jednog od tajnih sastanaka između visokih savjetnika Bijele kuće i kubanske delegacije koju je predvodio general Alehandro Kastro Espin, sin tadašnjeg predsjednika Raula Kastra, što je dovelo do Obaminog otvaranja prema Kubi.

Kruže izvještaji da je nedavno putovanje Kastra Espina u Meksiko uključivalo nekoliko dana tajnih razgovora s američkim zvaničnicima o mogućem sporazumu koji bi zadovoljio američke bezbjednosne i ekonomske interese, uz očuvanje postojeće strukture vlasti na Kubi.

Politiko je naveo da je “nekoliko kubanskih disidentskih medija izvijestilo da je Kastro Espin putovao u Meksiko Siti kako bi se sastao s američkim zvaničnicima i predložio izlaznu strategiju za režim”. U intervjuu novinarima ove sedmice u Havani, zamjenik ministra spoljnih poslova Kube, Karlos Fernandes de Kosio, priznao je: “Imali smo razmjenu poruka, imamo ambasade, imali smo komunikaciju, ali ne možemo reći da smo sjeli za pregovarački sto”.

Neuspjeh u postizanju dogovora bio bi katastrofalan, ali ne samo za Kubu. Prekid isporuka nafte Kubi je rizična strategija. Cilj je da se ekonomija dovede do ivice pucanja, da se nanese toliko bola da ili režim kapitulira ili neka frakcija unutar njega preuzme vlast i pristane na američke zahtjeve, kao što su to učinili ostaci čavističkog režima u Venecueli. “Nemamo interes u destabilizovanoj Kubi”, rekao je Rubio na sastanku s naftnim direktorima u Bijeloj kući. Ali ako naftna blokada izazove ekonomski i društveni kolaps, posljedice po Sjedinjene Države biće ozbiljne.

Vašington se s ovim rizikom već suočio, tokom onoga što je Kuba nazvala “Specijalnim periodom” nakon raspada Sovjetskog Saveza, glavnog kubanskog saveznika i pokrovitelja. U avgustu 1993. CIA je sastavila tajnu Nacionalnu obavještajnu procjenu (NIE) koja je mogla da bude napisana i danas. “Uticaj na stanovništvo već je bio razoran”, navodi se u izvještaju, uz pominjanje nestašica osnovnih dobara i nestanaka struje od 10 do 16 sati dnevno. “Nestašice hrane i problemi u distribuciji doveli su do pothranjenosti i bolesti, a teškoće pukog opstanka će se pojačavati”, dodaje se.

Američki zvaničnici su prepoznali da “propala država” na Kubi predstavlja prijetnju nacionalnoj bezbjednosti. Pojava “ozbiljne nestabilnosti na Kubi imala bi neposredan uticaj na Sjedinjene Države”, zaključila je obavještajna zajednica, navodeći masovne nekontrolisane migracije, uznemirenost izbjegličke zajednice u Majamiju i povećane “pozive za američku ili međunarodnu vojnu intervenciju” - sve vjerovatne posljedice i danas.

Prkosni Fidel Kastro je jednom rekao da Kuba nikada neće pregovarati “s nožem pod grlom”, ali taj nož, ponovo naoštren, sada se dublje nego ikad zabada u kubansko tkivo. U javnosti, kubanski lideri i dalje uzvikuju: “Patria o muerte!” (“Otadžbina ili smrt!”). Ali s obzirom na patnju koju kubanski narod trpi i ono što ga tek čeka, ima smisla istražiti da li je moguće postići dogovor s Trampovom administracijom koji bi očuvao kubanski suverenitet, čak i po cijenu kompromisa u drugim politikama.

Tokom prve polovine 20. vijeka, Sjedinjene Države su imale stepen dominacije nad Kubom kakav Trampova administracija sada pokušava da obnovi - moć da diktiraju ko upravlja ostrvom i gotovo potpunu kontrolu nad njegovom ekonomijom. “Američki ambasador je bio drugi najvažniji čovjek na Kubi. Ponekad čak i važniji od predsjednika “, rekao je Erl E. T. Smit, bivši američki ambasador. Nacionalistički bijes koji je takav vazalni položaj izazvao eksplodirao je u revoluciji 1959. godine, dok je Smit bio u Havani. Rezultat je više od pola vijeka neprijateljstva koje nije služilo interesima nijedne zemlje. Vašingtonu bi bilo mudro da izbjegne ponavljanje te tužne istorije.

priredio: S. STRUGAR

( Forin polisi )