CIN-CG Kad sistem ranjive šalje u građansku smrt: Ukidanje poslovne sposobnosti u Crnoj Gori često nezakonito

Kada su predstavnici Sektora za prava djeteta, mlade i socijalnu zaštitu iz Institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Zaštitnik) u oktobru 2022. godine obišli Dom starih “Grabovac” u Risnu, upoznali su Mirelu. Čitav njen život bio je borba u kojoj nikada nije zapravo imala pravu pomoć. Veći dio provela je na margini - živjela je u kamp-prikolici, od socijalne pomoći, sama, bolesna i bez oslonca u porodici. Godinama je imala ozbiljne zdravstvene probleme, više puta je bila na liječenju u Specijalnoj bolnici za psihijatriju Dobrota. Zaštitniku je ispričala i da je bila žrtva nasilja, silovanja.

Na inicijativu Centra za socijalni rad (CSR) Bar, a odlukom Osnovnog suda u Baru 2020. godine, Mirela je potpuno lišena poslovne sposobnosti. Staratelj joj je postala osoba koju je za to odredio CSR Bar. Osnovni sud i CSR Bar procijenili su da Mirela zbog problema nije u stanju da samostalno brine o svojim pravima i interesima. Zanimljivo je, međutim, da je ovaj sud donio takvu odluku, a da Mirela uopšte nije saslušana, niti ju je vještak pregledao.

Zbog tih propusta, Viši sud u Podgorici je tu odluku 2020. ukinuo i naložio da se postupak ponovi. Mirela je dobila advokata, bila je saslušana, vještak ju je ovaj put zaista pregledao, ali je sud opet odlučio isto: da joj se potpuno oduzme poslovna sposobnost. Ta odluka je krajem 2021. postala pravosnažna.

Zaštitnikovo mišljenje iz 2023. godine, u koje je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) imao uvid, je da je sistem ozbiljno zakazao kad je u pitanju Mirelin slučaj, da su joj povrijeđena prava na adekvatnu podršku kao osobi sa psihosocijalnim invaliditetom i u stanju socijalne potrebe, kao i pravo na zaštitu od nasilja. Ukazao je i na ozbiljne propuste u načinu na koji sistem lišava, ali i (ne)preispituje odluke o ukidanju poslovne sposobnosti.

Kada se osoba potpuno liši poslovne sposobnosti, to u praksi znači da više nema pravo sama da odlučuje o sopstvenom životu, već o njenom tijelu, imovini i kretanju odlučuje neko drugi, odnosno staratelj. Potpuno lišenje poslovne sposobnosti smatra se oblikom građanske smrti, navodi se u više analiza i studija koje se bave ovom temom. Osoba može biti i djelimično lišena poslovne sposobosti (neke odluke su joj dozvoljene, a za neke je potrebna saglasnost staratelja), što je blaža mjera, ali i dalje ozbiljno ograničenje autonomije.

Nijedan postupak nije u skladu sa konvencijom o pravima OSII

“Nijedan postupak lišenja poslovne sposobnosti u Crnoj Gori nije u skladu s Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom (OSI), čak i kad je sproveden u skladu s Porodičnim zakonom i Zakonom o vanparničnom postupku, pa je pozivanje na Konvenciju u rješenjima posebno interesantna praksa pojedinih sudija”, ističe se u analizi “Poslovna sposobnost u Crnoj Gori: Analiza pravnog okvira i Mapa puta za usklađivanje s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom” Razvojnog programa Ujedinjenih nacija (UNDP) iz 2025. godine.

Međunarodni standardi, zakoni i konvencije tretiraju lišenje poslovne sposobnosti kao mjeru koja može da se zloupotrijebi za sistemsko oduzimanje ljudskih prava i kojoj bi trebalo pribjegavati samo onda kada se iscrpe svi drugi mehanizmi zaštite i pomoći.

Prema jednom od najvažnijih dokumenata u toj oblasti, Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom (CRPD), OSI imaju pravnu sposobnost na ravnopravnoj osnovi sa drugima u svim aspektima života, a država je dužna da im obezbijedi podršku u donošenju odluka, uz jasne zaštitne mehanizme protiv zloupotrebe i mjere koje poštuju volju osobe.

Komitet CRPD je kritikovao i režim starateljstva i “supstitutivnog (zamjenskog) odlučivanja” (kad neko drugi odlučuje umjesto same osobe) i insistira na prelasku na podržano odlučivanje (model u kojem osoba zadržava pravo da sama donosi odluke, ali uz pomoć i podršku drugih).

Oduzimanje poslovne sposobnosti u praksi otvara vrata nizu posljedica - od nemogućnosti da osoba sama pristane na liječenje, upravlja novcem, bira gdje će živjeti, pa do otežanog pristupa pravdi.

I iz Savjeta Evrope godinama ukazuju na to da države treba da preispitaju zakone o poslovnoj sposobnosti i starateljstvu i uklone nedostatke koje OSI guraju u zonu u kojoj su im prava samo formalna. I Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) je kroz predmete poput Štukaturov protiv Rusije i Stanev protiv Bugarske ukazao na to da potpuno lišenje poslovne sposobnosti može dovesti do ozbiljnih povreda prava, naročito kada osoba nema stvarno učešće u postupku, nema efektivnu kontrolu i pravni lijek ili kada takav status praktično postane put u izolaciju i institucionalizaciju.

“Najveći sistemski lom dešava se zbog kombinacije domaćeg zakonodavstva koje je u primjeni, a u suprotnosti je sa Konvencijom i modelom zasnovanim na ljudskim pravima, sudskoj praksi i postupanju sudova koji primjenjuju takve zakone sa rigidnim i zastarjelim modelima pristupa invaliditetu i centrima za socijalni rad, koji, umjesto da osiguravaju dostojanstven život i uključenost u životu zajednice, ‘zbrinjavaju’ pod izgovorom najboljeg interesa”, kaže za CIN-CG izvršna direktorica NVO Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) i aktivistkinja Marina Vujačić.

Prema njenim riječima, “lišenje poslovne sposobnosti isključivo zbog postojanja dugoročnog oštećenja umjesto određivanja vrste i nivoa potrebne podrške u praksi ne predstavlja zaštitu konkretne osobe, već zloupotrebu”.

“Niko nije sposoban za sve i nijedna osoba nije potpuno nesposobna. Ali, kad je riječ o osobama s invaliditetom, nas sistem smatra nesposobnima i mi cio život moramo da se dokazujemo koliko smo i za šta sposobni, bez ikakve ili sa ograničenom podrškom tog istog sistema da iskažemo svoje pune potencijale”, kaže Vujačić.

Najmanje 700 osoba pod starateljstvom

U Crnoj Gori, prema podacima koje je CIN-CG dobio od centara za socijalni rad, osoba pod starateljstvom ima najmanje oko 700, ali tačan broj ostaje nepoznat, jer nijesu svi centri za socijalni rad dostavili podatke do objave ovog istraživanja.

U Podgorici osoba pod starateljstvom trenutno ima 207, u Bijelom Polju 142, u Mojkovcu 14, u Danilovgradu 43, u Baru i Ulcinju 99, u Kotoru 48, Cetinju 47, a u Herceg Novom su 32 osobe pod starateljstvom. Prema podacima Centra za socijalni rad koji je zadužen za opštine Berane, Andrijevicu i Petnjicu, u tim gradovima ima 41 osoba pod starateljstvom, dok ih je Plavu i Gusinju 25.

Mirela, kako se može vidjeti iz mišljenja Zaštitnika iz 2023, smatra da odluka da je potpuno liše poslovne sposobnosti nije bila pravedna, da nije adekvatno učestvovala u postupku i da staratelj kojeg joj je dodijelio CSR Bar sa njom ne sarađuje.

Interesantno je da joj je, iako je Osnovni sud u Baru odlučio da nije sposobna da sama o sebi odlučuje, CSR Bar ubrzo dao saglasnost da se slobodno kreće van Doma starih “Grabovac” u Risnu, gdje je bila smještena. Uprava tog doma je bilježila da se ona stalno buni protiv smještaja, da hoće da živi sama i da traži da se njen slučaj ponovo preispita. Više puta je uprava pisala CSR Bar da se opet razmotri vraćanje njene poslovne sposobnost, ali bez uspjeha.

U mišljenju Zaštitnika navodi se da su iz Doma ponudili da Mireli besplatno ustupe stan u Baru i da dobije podršku u zajednici, ali se to nije desilo. Mirela je u martu 2023. godine sama napustila Dom.

“Posebnu pažnju treba obratiti na pravo osobe da bude saslušana u postupku, da je zastupa (stručna) osoba koja nije u sukobu interesa, kao i na obezbjeđivanje tzv. ‘jednakosti u oružju’, odnosno jednakosti u korišćenju procesnih sredstava”, piše u mišljenju Zaštitnika i navodi se da u Mirelinom slučaju u toku prvostepenog postupka ništa od toga nije bilo poštovano.

“Zastupala je osoba koja je zaposlena u CSR Bar, a koji je pokretač postupka oduzimanja poslovne sposobnosti. U konkretnom slučaju za staratelja nije mogla biti postavljena osoba čiji su interesi u suprotnosti sa interesima osobe pod starateljstvom... Činjenica je da kada odluka o lišenju poslovne sposobnosti stupi na pravnu snagu, osoba prestaje da bude procesno sposobna, tako da ne može samostalno uložiti reviziju i druge vanredne pravne ljekove”, navodi se u mišljenju Zaštitnika.

CIN-CG se obratio CSR Bar i pitao za ovaj konkretan slučaj, ali odgovor nije stigao do objavljivanja teksta.

“Na konflikt interesa Crnoj Gori je 2017. ukazao Komitet Ujedinjenih nacija za prava osoba s invaliditetom, čiji su članovi, između ostalog, problematizovali način na koji je propisan institut lišenja poslovne sposobnosti i ulogu centara za socijalni rad kao organa starateljstva, kao i ulogu zaposlenih u centrima. Komitet je ukazao i na nedostatak kontrolnih mehanizama, odnosno mjera za sprečavanje sukoba interesa, posebnu zabrinutost zbog trenutnih režima zamjenskog donošenja odluka i starateljstva koji sprečavaju ostvarivanje različitih prava. Podsjetiću da osoba lišena poslovne sposobnosti postaje objekat prava, a ne njegov subjekat”, navodi Vujačić i podsjeća da je jedini pomak napravljen u oblasti izbornog zakonodavstva i to samo u dijelu aktivnog biračkog prava, tj. prava glasa.

“U svim ostalim oblastima osobe lišene poslovne sposobnosti ne mogu biti nosioci prava niti upravljati svojim životom, ali mimo svoje volje mogu biti podvrgnute ili izložene različitim kršenjima ljudskih prava”, ističe Vujačić.

Sudovi gotovo rutinski oduzimaju poslovnu sposobnost

Podaci iz Analize o oduzimanju poslovne sposobnosti osoba sa invaliditetom UMHCG-a iz 2024. godine ukazuju na to da su centri za socijalni rad od januara 2021. zaključno sa septembrom 2024. u 194 slučaja sami pokrenuli postupke za lišenje poslovne sposobnosti, dok su samo u 33 slučaja pokrenuli postupak za preispitivanje rješenja, i to u Bijelom Polju.

U analizi UNDP-a istraživano je 49 sudskih rješenja od ukupno 129, koja su se odnosila samo na lišavanje poslovne sposobnosti za period od 2022. do 2024. godine. Važno je reći da je stvaran broj slučajeva lišavanja poslovne sposobnosti u tom periodu mnogo veći, jer je analiza obuhvatila samo ograničen uzorak sudskih rješenja i nijesu se bavili rješenjima o produženju roditeljskog prava (koje takođe podrazumijeva lišenje poslovne sposobnosti).

Najveći broj dostupnih odluka iz tog perioda bio je iz Osnovnog suda u Podgorici - 48, od čega su iz UNDP-a analizirali 17 presuda, a najmanji iz Osnovnog suda u Beranama - tri (analizirane su dvije).

Samo u 4,1 odsto slučajeva sud je odbio prijedlog za lišenje poslovne sposobnosti, dok je u svim ostalim slučajevima prijedlog usvojen (95,9 odsto).

“U svim slučajevima u kojima je sud donio rješenje o poslovnoj sposobnosti, radilo se o potpunom lišenju poslovne sposobnosti i nijednom djelimičnom lišenju ili vraćanju poslovne sposobnosti”, piše u analizi UNDP-a.

U 81,6 odsto slučajeva predlagači postupka bili su članovi porodice, u 16,3 odsto to su bili centri za socijalni rad, a u samo 2,1 odsto slučajeva sudovi su pokrenuli postupak po službenoj dužnosti. U polovini slučajeva u kojima je CSR bio predlagač, privremeni zastupnik osobe bio je zaposlen u CSR. U 75 odsto takvih slučajeva privremeni staralac bio je zaposlen u CSR koji je podnio prijedlog za pokretanje postupka, a u jednom slučaju to je bio zaposleni u drugom CSR.

“Problematično je kad osobu zastupa lice koje nije kvalifikovano za pravnu odbranu u procesu u kojem se osoba lišava osnovnih prava i to treba promijeniti. U slučajevima gdje privremeni staralac osobe, odnosno njen zastupnik u postupku, radi u istom CSR koji je predlagač, dodatno se dovodi u pitanje ne samo kvalitet zastupanja, već i nepristrasnost takvog zastupnika”, ističe se još u analizi UNDP-a.

I Analiza sudske prakse lišenja poslovne sposobnosti koju je Akcija za ljudska prava (HRA) uradila još 2017. godine ukazivala je na razne probleme u vezi sa lišavanjem poslovne sposobnosti. Tada su zabilježena čak 52 slučaja u kojima su postupke pokrenuli neovlašćeni predlagači.

Ta se praksa nastavila, budući da se u analizi UNDP-a konstatuje da sudovi i dalje usvajaju prijedloge neovlašćenih predlagača, iako bi to moralo biti u potpunosti iskorijenjeno.

Prema analizi UNDP-a, u 2024. godini 52,4 odsto osoba lišenih poslovne sposobnosti bili su muškarci, dok su 47, 6 odsto bile žene. U analizi HRA iz 2017. godine, 57 odsto postupaka za lišenje poslovne sposobnosti odnosilo se na muškarce, a 43 odsto na žene.

“Jedan od mogućih razloga za češće lišavanje poslovne sposobnosti muškaraca mogla bi biti izrazita rodna nejednakost u posjedovanju imovine, posebno nekretnina, u korist muškaraca u Crnoj Gori. U tom slučaju srodnici bi mogli imati interes da preuzmu raspolaganje imovinom svog srodnika za kojeg smatraju da može ugroziti svoje imovinske interese i interese svojih nasljednika”, piše u analizi UNDP-a.

Broj postupaka naglo porastao nakon uvođenja mjesečne naknade za starateljstvo

Skupština Crne Gore je 2015. usvojila izmjene Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti i uvedeno je pravo na mjesečnu naknadu od 193 eura za roditelja ili staratelja – njegovatelja osobe koja je korisnik/korisnica lične invalidnine. Ta naknada se u skladu sa uvećanjima mijenjala i danas iznosi oko 300 eura.

Upravo u tom periodu, pokazuje analiza CIN-CG-a ranijih sudskih presuda dostupnih na zvaničnom sajtu sudova Crne Gore (koje nijesu obuhvaćene analizom UNDP-a), bilježi se nagli porast broja postupaka za lišenje poslovne sposobnosti.

U najmanje 20 presuda koje je CIN-CG analizirao iz 2015. i 2016. godine predlozi za lišenje poslovne sposobnosti povučeni su nakon što je sudski vještak utvrdio da su osobe sposobne da se staraju o sebi. To ukazuje na to da postupci nijesu bili pokrenuti zbog stvarne potrebe zaštite tih ljudi, već iz drugih razloga.

Socijalna radnica i rukovoditeljka Službe za odrasla i stara lica u CSR Podgorica Suzana Milović potvrđuje za CIN-CG da su upravo nakon usvajanja ovih zakonskih izmjena bili suočeni sa ogromnim brojem zahtjeva za lišenje poslovne sposobnosti.

“Iako su finansijski motivi razumljivi, bilo je očito da se može raditi o ozbiljnim zloupotrebama sistema i instrumentalizaciji mjere koja bi, po svojoj prirodi, morala biti krajnja i izuzetna”, navodi Milović.

U jednom slučaju iz 2025. godine Osnovni sud u Cetinju odbio je kao neosnovan predlog CSR Cetinje za lišenje poslovne sposobnosti jedne žene, a koji je pokrenut zbog navoda o njenom narušenom psihofizičkom stanju i lošim uslovima stanovanja u objektu koji koristi bez formalnog pravnog osnova. Nakon sprovedenog postupka, rasprave i neposrednog psihijatrijskog vještačenja, sud je utvrdio da ova žena, iako živi u skromnim i nestandardnim uslovima i ima određene psihičke probleme, nema intelektualna oštećenja koja bi je činila nesposobnom da se stara o sebi, svojim pravima i interesima. Sudski vještak je zaključio da je ona komunikativna, sposobna za rasuđivanje i samostalno odlučivanje i da ne postoji osnov ni za potpuno niti za djelimično lišenje poslovne sposobnosti.

Za razliku od tog slučaja, u kojem je sud jasno razdvojio siromaštvo i nekonvencionalan način života od stvarne nesposobnosti za rasuđivanje, Mirelina priča pokazuje koliko sistem može biti nepravedan. Iz CSR u Baru su, kako se može vidjeti iz mišljenja Zaštitnika, obrazložili razloge za pokretanje postupka lišavanja poslovne sposobnosti time što je Mirela dugogodišnja korisnica socijalnog sistema, bez porodične podrške, sa hroničnom psihijatrijskom bolešću i nizom kriznih epizoda tokom kojih je živjela u krajnjoj bijedi i nesigurnosti. Mirelu, kojoj je za razliku od žene na Cetinju oduzeta poslovna sposobnost, staratelj iz CSR Bar obišao je samo jednom u četiri godine dok je boravila u Domu starih “Grabovac”, u kojem je bila smještena od 2018.

Ova dva slučaja pokazuju koliko odluka o lišenju poslovne sposobnosti često zavisi od individualne procjene i osviješćenog pristupa osoba koje rade u sistemu, a ne od dosljedne primjene standarda koji bi morali da štite autonomiju i prava osobe.

I u jednom drugom slučaju, iz 2019. godine, Osnovni sud u Baru je odbio zahtjev jedne žene da se njenom ocu oduzme poslovna sposobnost. Sud je utvrdio da taj čovjek, iako ima 91 godinu i određene zdravstvene poteškoće poput oslabljenog sluha, nema mentalnu bolest, niti oštećenja intelektualnih funkcija koja bi ga sprečavala da sam brine o svojim pravima i interesima. Sudski vještak je donio mišljenje da je on psihički uredan u skladu sa životnom dobi, da zna da upravlja imovinom i obavlja svakodnevne poslove.

Dugogodišnja praksa isključivanja iz postupka

Prema podacima iz analize UNDP-a, u samo 36,7 odsto slučajeva sudija je vidio osobu koja se lišava poslovne sposobnosti, što u samoj sudnici, što u zdravstvenoj ustanovi.

“Prisustvo osobe na ročištu ne garantuje da će ona biti saslušana, pa je zapravo u samo 22,9 odsto slučajeva osoba saslušana”, piše u tom dokumentu.

To predstavlja kršenje Zakona o vanparničnom postupku, prema kom sudija može da ne sasluša osobu koja se lišava poslovne sposobnosti, ali samo pošto se u prisustvu vještaka uvjeri da to nije moguće.

“Uobičajena je praksa da vještak izjavi kako osoba nije u stanju da bude saslušana zbog svog psihičkog stanja ili da bi saslušanje osobu uznemirilo. Takvo mišljenje vještaka sudija konstatuje uglavnom u samom rješenju, te na osnovu njega ne sasluša osobu, niti je pozove na ročište (odnosno propusti da posjeti osobu u zdravstvenoj ustanovi)”, piše u analizi UNDP-a.

Svi ovi problemi uočeni su i u analizi HRA iz 2017. godine, prije dakle osam godina, što znači da se radi o dugo ukorijenjenoj štetnoj praksi.

U najvećem broju slučajeva, čak 77,5 odsto, prema analizi UNDP-a, vještaci izričito preporučuju lišenje poslovne sposobnosti, iako to nije njihova uloga, jer predstavlja zalaženje medicinskog stručnjaka u oblast prava.

“Zakon o vanparničnom postupku propisuje da se vještak izjašnjava o ‘duševnom stanju i sposobnostima za rasuđivanje’, ali ne i o tome da li osobu treba lišiti poslovne sposobnosti. Ustanovljena je praksa da se vještaci izjašnjavaju o pravima osobe, što predstavlja prekoračenje njihove zakonske uloge”, upozorava se u ovoj analizi.

Ni u jednom od slučajeva iz analize UNDP-a sud nije kritički preispitao nalaz vještaka u dijelu koji se odnosi na prijedlog za potpuno lišenje poslovne sposobnosti.

“Iz toga se može zaključiti da sudije zadržavaju pasivnu i formalističku ulogu u postupku, fokusirajući se gotovo isključivo na proceduralnu pravilnost”, piše u toj analizi.

“U nekim postupcima nijesmo smatrali da je neophodno lišiti osobu poslovne sposobnosti, ali mišljenja vještaka budu da je osoba za lišenje i na osnovu njihovog mišljenja sud odlučuje”, kaže za CIN-CG Milović.

Posebno je zanimljiv jedan slučaj lišenja poslovne sposobnosti iz 2024. godine. Vještak nije vidio osobu, pa nije obavio neposredan pregled, niti je sproveo psihijatrijski intervju, već je nalaz i mišljenje donio samo na osnovu uvida u medicinsku dokumentaciju. Sud takođe nije saslušao osobu kojoj se želi oduzeti poslovna sposobnost, niti je ona bila prisutna na ročištu. Tako je žena, inače osoba sa Daunovim sindromom, u potpunosti lišena poslovne sposobnosti.

U razvijenim državama osobe sa Daunovim sindromom, uz odgovarajuću podršku i prilagođene uslove, rade, zarađuju, donose odluke i aktivno učestvuju u zajednici, u ugostiteljstvu, administraciji, umjetnosti, uslužnim djelatnostima i drugim poslovima. Da ovakav pristup nije nedostižan ideal, pokazuju i primjeri iz regiona: u Bosni i Hercegovini i Srbiji (Tuzli i Kragujevcu) već godinama postoje kafići gdje su zaposlene osobe sa Daunovim sindromom.

U dokumentu UNDP-a opisuje se samo jedan slučaj u kom sudija nije bio saglasan sa vještakom da osoba ima umjereni oblik intelektualnog invaliditeta.

“U nalazu je vještak naveo da se iz dokumentacije vidi da se radi o umjerenoj mentalnoj zaostalosti. U tom sindromu nema ničeg umjerenog, već se radi o ozbiljnoj i neizlječivoj razvojnoj smetnji. Jedino se kod lake mentalne zaostalosti može govoriti o poslovnoj sposobnosti, ali se radi više o teorijskom stavu, a praktično su i te osobe gotovo uvijek poslovno nesposobne. Umjerena i teže mentalne zaostalosti su nespojive s poslovnom sposobnošću”, naveo je taj sudija.

Ovakvo razumijevanje poslovne sposobnosti je u potpunoj suprotnosti sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, ali i s pristupom koji bi trebalo da uspostavi što manje zalaženje u autonomiju, privatnost i integritet osobe u slučaju ograničenja poslovne sposobnosti.

“Osobe sa invaliditetom se u Crnoj Gori i dalje sistemski posmatraju kao manje sposobne i umjesto da se polazi od njihovih mogućnosti, potencijala i prava na podršku u donošenju odluka, dominantan je pristup koji invaliditet poistovjećuje sa nesposobnošću”, kaže za CIN-CG izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) Goran Macanović.

Prema njegovim riječima, takav odnos se najjasnije vidi u institucionalnoj praksi.

“Prečesto se poseže za mjerama koje trajno ograničavaju autonomiju ljudi, umjesto da se razvijaju mehanizmi podrške koji bi im omogućili da žive dostojanstveno i samostalno”, navodi Macanović.

Mirelina priča pokazuje koliko je lako da se čovjek izgubi u sistemu, ali i koliko je važno kada makar jedna institucija odluči da ga vidi kao osobu, a ne kao problem. Ovaj slučaj ukazuje i na opasniju sliku: lišenje poslovne sposobnosti u praksi često postaje mehanizam koji omogućava zloupotrebe, nasilje i sistemsku kontrolu nad životima osoba sa invaliditetom, uključujući i zloupotrebe u upravljanju njihovom imovinom i prihodima, kojih je, pokazao je nastavak ovog istraživanja CIN-CG koji slijedi, u prethodnim decenijama bilo puno, a koje su omogućene upravo spornim rješenjima lišenja poslovne sposobnosti.

( Andrea Perišić )