Interes jači od principa: Partije tek sporadično napuštale vlast za više od tri decenije višestranačja

Za više od 30 godina od uvođenja višestranačja u Crnoj Gori, partije su vlast napuštale tek sporadično, što ukazuje da takvi potezi rijetko proizilaze iz principijelnih razloga, a mnogo češće predstavljaju pokušaj popravljanja političkog rejtinga pred izbore, distanciranja od nepopularnih odluka i vođenja politike prvenstveno kroz interes, a ne kroz principe.

To su ocijenili sagovornici “Vijesti”, govoreći o tome zašto partije rijetko izlaze iz vladajuće većine i šta je politička pozadina takvih poteza.

Tek nekoliko partija napustilo je vlast od uvođenja višestranačja, a posljednji takav potez povukla je Demokratska narodna partija (DNP). Ranije su to činili Socijaldemokratska partija (SDP) 2016. godine, Liberalni savez uskraćivanjem podrške manjinskoj vladi 2002, Narodna stranka 2001....

Đukanović: Rijedak fenomen, naročito kod manjih partija

Docentkinja na Univerzitetu Donja Gorica Nikoleta Đukanović kazala je za “Vijesti” da je tačno da je u Crnoj Gori izlazak političkih partija iz vlasti izuzetno rijedak fenomen, naročito kada je riječ o manjim partijama.

“U posljednjih trideset godina višestranačja imamo svega nekoliko primjera da su partije napustile vlast, i to uglavnom u trenucima kada je politička šteta ostanka postajala veća od koristi. Mislim da to i pokazuje da se vlast u Crnoj Gori ne doživljava kao privremeni mandat građana, već kao trajni resurs koji se mora sačuvati po svaku cijenu”, ocijenila je Đukanović.

Ona je istakla da se u tom kontekstu izlazak iz vlasti rijetko zasniva na principima, a mnogo češće predstavlja pokušaj popravljanja političkog rejtinga pred izbore ili distanciranja od nepopularnih odluka:

“Kada bi principi bili stvarni motiv, onda bi izlazak iz vlasti bio praćen jasnim programskim stavom koji ima kontinuitet, konkretnom kritikom politika koje se sprovode i spremnošću da se snose političke posljedice.”

Đukanović je istakla da su u praksi takvi potezi često taktički, dosta kratkoročni i usmjereni ka očuvanju biračkog tijela, a ne ka suštinskoj promjeni političkog ponašanja.

Politički analitičar Miloš Perović ocijenio je za “Vijesti” da rijetko napuštanje vlasti pokazuje da se politika uglavnom vodi kroz interes, a ne kroz principe.

Za većinu partija, kako je istakao, ulazak u vlast znači pristup moći, zapošljavanju, uticaju i budžetskim sredstvima, pa se tog statusa teško odriču, čak i kada postoje ozbiljna neslaganja ili problemi u radu vlade.

“Uz to, institucije su slabe, a politički sistem se često zasniva na ličnim i partijskim dogovorima, umjesto na jasnim programima i odgovornosti. Zbog toga se koalicije formiraju radi opstanka, a ne radi zajedničke vizije”, istakao je Perović.

On je naglasio da je važan faktor i to što birači rijetko sankcionišu partije koje ostaju u kompromitovanoj vlasti, pa nema snažnog pritiska da se iz nje izađe iz principa. Zato su takvi primjeri, kako je kazao, izuzetak, a ne pravilo.

“Sve to govori da politička kultura još nije dovoljno razvijena i da je odgovornost prema građanima često podređena ličnim i partijskim interesima.”

Perović je kazao da je utisak da u ovdašnjem političkom ambijentu interes i politički opstanak uglavnom imaju prednost nad dosljednošću i vrijednostima, pa se odluke često donose kalkulantski, a ne na osnovu uvjerenja.

“Da je u pitanju stvarni princip, izlazilo bi se ranije - u trenutku kada se pređe neka politička ili moralna granica, a ne tek pred izbore. Zato se često vidi obrazac: dugo ćutanje, opravdavanje partnera, pa nagli raskid kada postane politički isplativ.”

Posljednja otišla DNP

Posljednji primjer izlaska iz vlasti desio se 30. januara, kada je Demokratska narodna partija (DNP) Milana Kneževića saopštila da napušta Vladu i vlast u glavnom gradu. Knežević je to objavio na konferenciji za medije, nakon što je Predsjedništvo partije prihvatilo ostavke potpredsjednika Vlade Miluna Zogovića i ministarke saobraćaja Maje Vukićević na te funkcije, koje je potom Skupština konstatovala 2. februara.

Tome je prethodilo odbijanje Vlade da podrži zahtjeve DNP-a o rješavanju identitetskih pitanja - uvođenju srpskog jezika kao službenog, mijenjanju Zakona o crnogorskom državljanstvu (uvođenje dvojnog državljanstva sa Srbijom), kao i normiranju trobojke kao “narodne zastave”. Uz to, DNP je tražio i dijalog o, za njih spornoj, izgradnji postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda u Botunu.

Poslanički klub DNP-a je nedavno u skupštinsku proceduru predao predlog izmjena i dopuna Zakona o državnim simbolima kojim će predložiti normiranje “istorijske trobojke kao narodne zastave”, dodavši da će do početka redovnog zasjedanja predati i predlog izmjena i dopuna Zakona o crnogorskom državljanstvu.

Knežević je rekao da ga je Predsjedništvo stranke zadužilo da u što skorijem roku inicira razgovor s liderom Nove srpske demokratije (NSD) Andrijom Mandićem o daljoj budućnosti koalicije ZBCG. Iz NSD-a su u petak, nakon partijskog sastanka, saopštili da su iznijeli jednoglasan stav da koaliciju ZBCG treba očuvati...

Nakon što je 30. decembra prošle godine policija u Botunu izvela akciju kojom je prekinula dvomjesečni protest mještana tog zetskog naselja protiv plana da se tu izgradi kolektor, Knežević je rekao da će predložiti predsjedništvu DNP-a izlazak iz “krvave Vlade”, te da će, ako to partijsko tijelo ne prihvati njegov predlog, podnijeti ostavke na poslaničku funkciju i mjesto šefa partije...

Izlazak DNP-a iz Vlade neće ugroziti njen opstanak, jer će bez “ruku” DNP-a u parlamentu, imati podršku 48 poslanika (najmanje 41 potreban je za većinu). Međutim, izlazak iz vladajuće koalicije u Podgorici dovodi u pitanje opstanak vlasti u glavnom gradu. No, to ne znači njen automatski pad, sve i ako DNP-u ne bi bila pronađena “zamjena” u podgoričkoj opoziciji. Da bi vlast bila srušena, morao bi da se skrati mandat lokalnom parlamentu, ili da se gradonačelnik Saša Mujović (PES) razriješi...

HGI 2022. napustila Abazovićevu Vladu

Tadašnji ministar bez portfelja u Vladi u tehničkom mandatu Adrijan Vuksanović podnio je ostavku 22. oktobra 2022. godine, navodeći da se na taj potez odlučio nakon dešavanja u Skupštini dan ranije i nezakonite smjene ministara odbrane i spoljnih poslova - Raška Konjevića i Ranka Krivokapića.

Skupština je 21. oktobra smijenila Konjevića i Krivokapića. Ministri su smijenjeni na predlog tadašnjeg premijera u tehničkom mandatu Dritana Abazovića, koji je u obrazloženju naveo da je od izglasavanja nepovjerenja njegovoj Vladi 19. avgusta javno djelovanje Konjevića i Krivokapića u kontinuitetu odstupalo od zvaničnih stavova Vlade...

Vuksanović je nakon odlaska rekao da su dvojica ministara smijenjena nezakonito, jer je Abazovićeva vlada već izgubila povjerenje poslanika sredinom avgusta, te da je razlog za smjenu njihova inicijativa za postavljanje spomen-ploče u nekadašnjem logoru Morinj. On je tada dodao da bi njegov ostanak u vladi, pa i u tehničkom mandatu, “bio kompromitacija i iznevjerilo bi vrijednosti za koje se borio sve ove godine”...

Vlada Dritana Abazovića, izabrana 28. aprila 2022. godine, formalno je trajala do 31. oktobra 2023. godine, kada je izabrana nova Vlada Milojka Spajića. Ipak, Vlada je izgubila povjerenje u Skupštini Crne Gore već 20. avgusta 2022. godine, nakon čega je više od godinu dana funkcionisala u tehničkom mandatu.

SDP 2016. glasala protiv Vlade

Klub poslanika Socijaldemokratske partije (SDP), na vanrednoj sjednici 27. januara 2016, na kojoj je Vlada dobila povjerenje podrškom Pozitivne Crne Gore, glasao je protiv, čime je ta stranka izašla iz vladajuće koalicije.

Potom su poslanici DPS-a, Bošnjačke stranke (BS), Force i HGI-a pokrenuli 22. februara inicijativu za razrješenje predsjednika parlamenta i tadašnjeg šefa SDP-a Ranka Krivokapića s te funkcije.

U obrazloženju predloga naveli su da je klub poslanika SDP-a na vanrednoj sjednici 27. januara, kada je Vlada dobila povjerenje, glasao protiv, čime je stranka jednostrano raskinula Sporazum o zajedničkom političkom djelovanju od 6. novembra 2012. godine, zaključen između DPS-a, SDP-a, Liberalne partije, Demokratske partije, BS-a, Koalicije Forca i HGI-a.

Krivokapić je, naveli su, kao predsjednik SDP-a, upravo glasovima te parlamentarne većine, 8. novembra 2012. godine, izabran za predsjednika Skupštine. S te funkcije smijenjen je u noći između 18. i 19. maja 2016.

DPS i SDP su 18 godina bili vlast u koaliciji, a njihov sukob je radikalnije otvoren godinama prije razlaza, zbog nesaglasja u vezi s politikom privatizacije i gazdovanja javnim resursima koju je vodila Vlada, i efekata sprečavanja korupcije.

Tadašnji premijer Milo Đukanović je više puta saopštavao da je u parlamentu stvorena nova većina, zahvaljujući upravo tome što se SDP, tada član koalicije na vlasti, ponašao kao opozicija prema vladi u kojoj je imao svoje ministre. Zbog toga je Đukanović tražio glasanje o povjerenju Vladi, koje je ona dobila 27. januara bez podrške SDP-a.

Narodna stranka u opoziciju otišla 2001.

Narodna stranka (NS) je bila dio vladajuće koalicije sa DPS-om i SDP-om nakon izbora 1998. godine, ali je uoči parlamentarnih izbora 2001. godine napustila tu koaliciju i prešla u opoziciju zajedno sa Socijalističkom narodnom partijom (SNP). Do tog političkog zaokreta došlo je zbog neslaganja oko strateških političkih pitanja, naročito stavova o zajednici sa Srbijom, pri čemu je NS odbacila platformu vladajuće koalicije koja se sve više distancirala od zajedničke države, i tako se distancirala od DPS-SDP vlade.

U toj Vladi NS je imala potpredsjednika i dva ministarska mjesta.

Poslije izlaska iz vladajuće koalicije NS je ušla u savez sa SNP-om i Srpskom narodnom strankom (SNS), u koaliciju pod nazivom “Zajedno za Jugoslaviju” na izborima 22. aprila 2001. godine, naglašavajući zajedničku politiku očuvanja državne zajednice sa Srbijom. Na tim izborima koalicija “Zajedno za Jugoslaviju” osvojila je 33 mandata, dok je koalicija “Pobjeda je Crne Gore” koju su činili DPS i SDP osvojila 36 mandata, ali to joj nije bilo dovoljno da sama formira vlast...

Liberalni savez izdržao godinu

Liberalni savez, koji je poslije parlamentarnih izbora u proljeće 2001. godine podržavao manjinsku vladu DPS-a i SDP-a premijera Filipa Vujanovića, 20. marta 2002. godine prestao je da joj pruža podršku. Na ovakav potez partija se odlučila nakon što su 14. marta 2002. godine, predstavnici Crne Gore i Srbije, uz posredovanje Evropske unije, potpisali Beogradski sporazum. Tim sporazumom je bilo predviđeno formiranje nove državne zajednice Srbija i Crna Gora, umjesto tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Sporazum je podrazumijevao odlaganje referenduma o nezavisnosti, što je za Liberalni savez bilo neprihvatljivo.

Liberali su saopštili da je državni vrh Crne Gore, predvođen DPS-om, odstupio od politike pune državne samostalnosti i time iznevjerio dotadašnje političke dogovore.

Vladu su uskoro napustili i ministri iz SDP-a.

Parlament je 22. maja izglasao nepovjerenje Vladi, a u oktobru su održani vanredni parlamentarni izbori. Lista oko DPS-a dobila je 47,36 odsto glasova, što joj je omogućilo da u parlamentu ima apsolutnu većinu sa 39 poslanika...

Male partije u dvostrukom riziku

Nikoleta Đukanović kaže da kada su male partije u pitanju, izlazak iz vlasti nosi dvostruki rizik.

“Kratkoročno, on može djelovati kao pokušaj reafirmacije identiteta i principijelnosti, ali dugoročno često dovodi do njihovog slabljenja posebno u onim slučajevima patija koje svoju političku relevantnost grade kroz učešće u vlasti, a ne kroz jasnu ideološku ili programsku ponudu.”

Đukanović navodi da misli da se baš zbog toga u Crnoj Gori stvorio paradoks, katakterističan za aktuelni isto kao i za sistem prije 2020. godine, da neke partije ostaju u vlasti kako ne bi politički nestale, a istovremeno upravo tim ostankom doprinose urušavanju povjerenja građana i slabljenju demokratske kulture.

“Umjesto smjenjivosti vlasti, dobili smo sistem u kojem se politički akteri rotiraju unutar vlasti, ali rijetko izlaze iz nje, što suštinski obesmišljava ideju višestranačja.”

Miloš Perović je kazao da ako partija izađe iz vlasti iz jasnih razloga - zbog korupcije, kršenja dogovora ili odstupanja od programa i ako to dosljedno brani u opoziciji, ona može izgraditi imidž principijelne i pouzdane opcije:

“Takve partije s vremenom stiču povjerenje. Kada birači vide da je partija godinama učestvovala u vlasti, a izašla tek kad je postalo nepopularno, to se doživljava kao neiskreno.”

Perović je istakao da je za male partije posebno rizično, jer najčešće nemaju snažnu infrastrukturu ni medijsku moć.

( Željka Vučinić )