Bez privilegija, bez prečica - devet doktora

Postoje priče koje se ne nameću bukom, već tišinom. Ne traže aplauz, ali ga zaslužuju. Jedna od takvih priča dolazi iz Rožaja - iz kuće u kojoj znanje nije bilo dodatna vrijednost, već temelj života.

Tri brata Honsić - Reho, Ramiz i Mirsad - časni i pošteni ljudi, radnici i iz radničke porodice, nijesu iza sebe ostavili materijalno bogatstvo, osim skromnog i pošteno stečenog. Ostavili su nešto daleko vrijednije: nasljeđe koje traje duže od svega opipljivog - devetoro djece i devet ljekara. Devet svjedočanstava da se i iz skromnih uslova, bez privilegija i prečica, može stići daleko.

Devet doktora iz jedne kuće zvuči gotovo nestvarno. Ali iza te brojke ne stoje veze, poznanstva niti sistem koji je nekoga gurao naprijed. Stoje godine odricanja, skromni životi i roditelji koji su birali knjigu umjesto komfora, a budućnost djece ispred sopstvenih potreba. Njihova pobjeda nije bila brza - ali je bila poštena.

Rezultat tog puta su ljudi sa imenima i prezimenima, sa znanjem i dubokom odgovornošću prema zajednici: Jasmin, Elvisa, Alida, Elza, Almir, Selvija, Lejla, Almira i Šejla Honsić - devetoro djece, devet doktora medicine, devet profesionalnih sudbina, jedno porodično nasljeđe. Svi školovani i formirani na Medicinskom univerzitetu Crne Gore.

Ono što ovu priču čini još snažnijom jeste činjenica da su ostali. Da su odlučili da žive i rade u Rožajama i Crnoj Gori, da liječe svoje ljude - u svom gradu, u svojoj zemlji. U vremenu kada se odlazak često predstavlja kao jedina mjera uspjeha, njihov izbor da ostanu ima posebnu težinu.

Korijeni ove priče sežu mnogo dalje od diploma i titula. Kako svjedoči dr Almir Honsić, presudan uticaj na njihov profesionalni put imao je daidža, primarijus dr Abdulah Backo Kalač - prvi ljekar u porodici i čovjek koji je pokazao da medicina nije zanimanje, već poziv.

Nije ih nagovarao niti usmjeravao silom. Ali je svojim primjerom, odnosom prema pacijentima i povjerenjem koje je uživao u zajednici probudio poštovanje prema medicini. Kroz njega su naučili da biti ljekar znači služiti ljudima, učiti cijelog života i biti spreman na odricanje.

Zato medicina nije bila nametnuti izbor, već prirodan slijed odrastanja u porodici u kojoj su se cijenili znanje, rad i pomaganje drugima. Svako je donio sopstvenu odluku, ali je porodična atmosfera učinila da ta odluka bude iskrena i bliska srcu.

Ova kolumna nije samo priča o jednoj porodici. Ona je poruka mladima koji danas traže svoj put. Poruka da se snovi ne grade na privilegijama, već na upornosti. Da skromni počeci nijesu prepreka, već temelj. I da znanje ostaje najpoštenije nasljeđe koje roditelji mogu ostaviti djeci.

Jer kada iz jedne kuće izađe devet doktora, to nije slučajnost.

To je vrijednost.

To je odgovornost.

To je znanje koje pobjeđuje.

To je ponos njihove kuće, ponos Rožaja i ponos Crne Gore.

Zato, dragi naši budući nosioci rada i života u Crnoj Gori - imajte pred sobom primjer porodice Honsić. Ostajte u svojoj zemlji. Vraćajte znanjem i radom barem dio duga onima koji su u vas vjerovali i u vas ulagali - vašim roditeljima.

Autor je nosilac Ordena za zasluge za narod Savezne Republike Njemačke (Bundesverdienstkreuz) i dobitnik Plakete “30. septembar”, najvišeg priznanja grada Rožaja

( prof. dr Ernes (Erko) Kalač )