Da bi opstala, EU mora da se podijeli

U broju je sigurnost, kaže izreka. A institucije Evropske unije su je primile k srcu. Logika je sljedeća: što je evropski blok veći, to je moćniji i bolje opremljen da se suoči s geopolitičkim i geoekonomskim potresom koji je u toku.

Opsesija jedinstvom je stvarna u Briselu i u pojedinim prijestonicama. Svaki nagovještaj razjedinjenosti tumači se kao dokaz onog zlokobnog propadanja za koje se EU stalno optužuje.

Dvadeset sedam članica EU svakako su nadmašile mnoga očekivanja od početka ruske sveobuhvatne invazije na Ukrajinu. Zajedno s Evropskom komisijom pronalazile su kreativne načine da zaobiđu sopstvene podjele kako bi uvele sankcije, obezbijedile sredstva i finansirale vojnu pomoć - iako je taj proces često bio mukotrpan i dugotrajan.

Međutim, u svjetlu tektonskih promjena na globalnoj sceni, najbolja šansa koju Brisel ima da sačuva ono malo globalne moći što mu je preostalo leži upravo u tome da se osloni na sopstvene razlike kako bi stekao prostor za manevrisanje. Ne može više davati prioritet konsenzusu svih dvadeset sedam članica i zadovoljavati se minimalnim nivoima hitnih mjera potrebnih za sopstvenu odbranu, ekonomsku snagu i energetsku bezbjednost.

Ideja višebrzinske Evrope nije nova, ali nikada nije bila važnija nego danas.

Kroz takozvanu koaliciju voljnih oko Ukrajine već se izdvojilo jezgro ambicioznijih i odlučnijih država članica. Dvanaest zemalja koje je čine trebalo bi da budu u stanju da idu naprijed zajedno i brže od EU u cjelini. One bi mogle postati svojevrsni izvidnički brodovi ostatku Unije, krčeći put dok ih ostali sustižu.

Ova grupa je razvila određenu koherentnost zahvaljujući svojoj geografiji i istoriji. Nordijsko-baltička osmorka - Danska, Estonija, Finska, Island, Letonija, Litvanija, Norveška i Švedska - morala je da se odrekne dijela svojih tabua kada je riječ o odbrambenom planiranju izvan NATO-a i zajedničkom finansiranju odbrane. Dijele i procjenu da je ruska prijetnja hitnija nego što to smatra većina drugih država u geografski manje izloženim područjima.

Kroz takozvanu koaliciju voljnih oko Ukrajine već se izdvojilo jezgro ambicioznijih i odlučnijih država članica. Dvanaest zemalja koje je čine trebalo bi da budu u stanju da idu naprijed zajedno i brže od EU u cjelini. One bi mogle postati svojevrsni izvidnički brodovi ostatku Unije, krčeći put dok ih ostali sustižu

Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, a u izvjesnoj mjeri i Njemačka i Poljska, upotpunjuju ovu grupu. One donose ključnu težinu i kapacitete, bez kojih jezgro ne bi imalo dovoljno vatrene moći.

Zajedno, te zemlje okupljaju kritičnu masu povoljnih demografskih trendova, političke volje, ekonomske i vojne snage, kao i energetskih i tehnoloških resursa potrebnih da u ovom geopolitičkom trenutku djeluju punim kapacitetom.

Težište takvog jezgra mora, prije svega, biti odbrana. Ali ne samo u smislu povećanja budžeta i masovnih ulaganja u proizvodne kapacitete, koliko god to bilo ključno. Ova grupa mora da izgradi i novu zajedničku stratešku kulturu zasnovanu na spremnosti da samostalno sprovodi vojne operacije. Drugim riječima: ponovno oživljavanje prakse tvrde moći.

To im i dalje izmiče. Trebalo im je gotovo dvije godine, uključujući čitavu godinu brutalno konfrontacione diplomatije američkog predsjednika Donalda Trampa i njegovog šireg tima da napokon uspostave operativni komandni centar i izrade planove razmještanja.

Ono što još nijesu uspjeli jeste da dostignu punu geopolitičku zrelost; drugim riječima, sposobnost da preduzmu vojnu akciju ne samo bez Sjedinjenih Država, već i na način koji Vašington možda neće u potpunosti odobriti.

Drugi prioritet trebalo bi da bude znatno usklađenija spoljna politika koja uključuje strateške komunikacije i informaciono ratovanje. Grupa E3 - Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo - predstavlja tek kostur na kojem se može graditi, jer ni te zemlje pojedinačno više nemaju dovoljno moći da budu normativni akteri. Djelujući u mnogo čvršćem skladu i integrišući dodatnu vrijednost koju donosi nordijsko-baltička osmorica, posebno u digitalnoj i sajber sferi, mogla bi se oblikovati znatno snažnija Evropa.

Prvi izazov biće prevazilaženje rezervi prema uključivanju Ujedinjenog Kraljevstva nakon breksita. Povratak Londona ne bi bio nagrada za izlazak iz EU - naprotiv - bio bi stalni podsjetnik koliko je evropski okvir postao centralan i nezamjenjiv.

Drugi izazov biće da se prevaziđe instinktivni otpor prema tome da se razvodne pojedinačna suverena ovlašćenja koja su se dugo smatrala isključivom nadležnošću nacionalnih vlada. Kakva je vrijednost usko shvaćenog nacionalnog suvereniteta ako Evropljani treba da postanu pojedinačne figure na tabli u svijetu koji više ne mogu da oblikuju niti da usmjeravaju?

Kada se ta dva velika tabua sruše, grupa će moći znatno efikasnije da se pozabavi postojećim - mada sve manjim - razlikama oko ideoloških i tehničkih pitanja. Među njima su i procjene koliko je zaista dubok raskol sa Sjedinjenim Državama postao i kako se prema njemu postaviti. Slično se mogu otvoriti i teme poput toga kako Ujedinjeno Kraljevstvo povezati s finansijskim instrumentima EU, kako uspostaviti dugo najavljivanu uniju tržišta kapitala i koliki stepen fiskalne unije je poželjan.

A tu su i druga pitanja: koliko široko, po sektorima, treba davati prednost evropskim proizvodima i kompanijama, i kako samostalno proizvoditi energiju na dovoljno održiv način da pogura naredni tehnološki skok.

Koliko god da su značajne, te razlike nijesu nepremostive u užem, agilnijem formatu.

Uporedo s ovom, vrlo je moguće da će morati da se formira i druga grupa. Istomišljene, sposobne i voljne članice mogu krenuti naprijed u jačanju ekonomske snage EU produbljivanjem jedinstvenog tržišta, dovršavanjem unije tržišta kapitala i bankarske unije, te konsolidacijom industrije.

Formiranje specijalizovanih podgrupa unutar cjeline više ne bi trebalo posmatrati kao negativnost koju treba izbjegavati, već kao nužnu fleksibilnost bez koje evropski projekat ne može opstati.

Vrijeme je da lideri odgovore trenutku voljom, fleksibilnošću i brzinom koje odgovaraju razmjerama potresa koji su uzdrmali globalnu bezbjednosnu arhitekturu na kojoj je EU izgrađena. Ovakva Evropa u dvije brzine nipošto nije čudotvorno rješenje, ali je u sadašnjem kontekstu najbolja šansa koju Evropljani imaju da zadrže makar dio kontrole nad sopstvenom sudbinom u svijetu za koji se čini da će godinama ostati nestabilan i nepredvidiv.

carnegieendowment.org

Prevod. A. Š.

( Rim Momtaz )