Princip nade Vojina Bakića - izložba u čast velikog vajara

Izložba “Vojin Bakić: Princip nade”, otvorena u Gradskom muzeju u Bjelovaru povodom 110. godišnjice rođenja jednog od najznačajnijih umjetnika 20. vijeka u Hrvatskoj, prvo je opsežno predstavljanje Bakićevog života i stvaralaštva u njegovom rodnom gradu nakon više od 60 godina, a polazi od pitanja šta danas znači djelo tog umjetnika u trenutku intenziviranog istorijskog revizionizma i sistemskog potiskivanja javnog sjećanja.

Živeći i radeći u uslovima rata, političkih prevrata i dubokih društvenih transformacija, Bakić je razvio umjetnički jezik čiji tematski temelj čine ideje solidarnosti, kolektivne odgovornosti i nade za pravednijim društvom. Njegovu je praksu duboko obilježilo ubistvo četvorice mlađe braće u sistemu koncentracionih logora Jadovno, ali uprkos tome nije pristajao na beznađe: njegove su skulpture ustrajno tragale za formom koja je mogla iznijeti uvjerenje da se takvo nasilje više nikada ne smije ponoviti.

Kustoskinja izložbe Hana Ćurak osmislila je koncept u dijalogu sa kolektivom Što, kako i za koga/WHW (Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović) kroz uključivanje savremenih umjetničkih pozicija u postavku, a na otvaranju je podsjetila da je Bakić jedna od ključnih figura modernizma, ali i autor čije je monumentalno nasljeđe u javnom prostoru sistemski devastirano i potiskivano. Upravo taj raspon između priznanja i zaborava bio je polazište za izložbu.

Hana Ćurak naglasila je da antifašističke ideje u njegovom radu ne opstaju kao nostalgija, već kao trajne koordinate usmjerene protiv etnički motivisanog nasilja, saopštili su organizatori.

Kustoski koncept osmišljen je iz perspektive antropologije budućnosti, discipline koja istražuje kako naša očekivanja i nade o budućem oblikuju sadašnjost.

Trajno usmjeren na istraživanje volumena, prostora i materijala, Bakićev se opus od figuracije kasnih 1950-ih razvija prema radikalno apstraktnim formama u kojima se susrijeću geometrija i svijetlo. Tokom Drugog svjetskog rata doživio je tešku porodičnu tragediju - ustaše su mu ubile četvoricu braće, nakon čega je cijelog života radio na spomenicima pobjede nad fašizmom. Njegova su braća, inače, nakon hapšenja, bila zatvorena u podrumu zgrade u kojoj se danas nalazi Gradski muzej Bjelovar.

Izložba polazi od tog iskustva gubitka i od pitanja kako se iz njega, bez patetike i naknadne utjehe, može misliti odgovornost prema budućnosti.

U tom se smislu Bakićeva umjetnost dovodi u dijalog s filozofijom nade Ernsta Bloha i njegovim djelom Princip nade, nastalim u egzilu iz nacističke Nemačke. Bakićev se opus pritom razotkriva kroz tri ključna procjepa: prvi se odnosi na arhivsko nasilje i fizičko brisanje, vidljivo u devastaciji spomeničke plastike u Kamenskoj, Gudovcu, Bjelovaru, Čazmi i drugdje tokom talasa nacionalizma 1990-ih; drugi na neutralizaciju i esteticizaciju modernizma, koja opus svodi na formalni jezik, odvajajući ga od društvenih odnosa i istorijskog iskustva iz kojih je izrastao; treći pak zahvata sam subjekt - osobu Vojina Bakića, duhovitog i nenametljivog umjetnika, obilježenog porodičnim gubicima i spremnošću na radikalni estetski rizik.

Na izložbi je prvi put predstavljena burna porodična povijest Bakića, ali i radovi velikog formata koji nikada nisu bili javno izloženi, poput restaurisane skulpture Istovremenost, velikog drvenog Torza, te Oblika, redukovane animalne forme prošupljenog punog volumena iz drveta i gipsa iz Bakićeve animalne faze, dopremljene sa Gršćice na Korčuli, gdje je imao ljetnji atelje.

Postavka se prostire na tri nivoa Muzeja, donoseći pregled ključnih faza Bakićevog rada, s naglaskom na cikluse Svjetlonosne forme (1963-1968) i Razlistale forme (1958). Izložba uključuje i dela iz zbirke Gradskog muzeja Bjelovar, među kojima su fragmenti miniranog Spomenika strijeljanima/Poziva na ustanak iz 1947, podignutog u spomen na Bakićevog brata Slobodana. Replika je 2010. vraćena u Spomen-park Borik zajedničkim naporima porodice, prijatelja i institucija.

Naglašavajući važnost subjektivnosti i procesa, izbor i postavka skulptura koje potpisuju arhitektkinje Ana Martina i Vjera Bakić, umjetnikove unuke i nasljednice njegovog opusa, ne funkcionišu kao puki reprezentativni ili didaktični presjek umjetničkih ciklusa. U dijalogu s kustoskim čitanjem, izložbena se postavka gradi i kao suptilno lično i društveno obilježeno ispisivanje načela nade u materijalu, prostoru i fragmentarnom pamćenju.

Tri savremene umjetničke pozicije - Davida Maljkovića, Sare Salamon i Miloša Trakilovića, u izložbi preuzimaju temeljne napetosti Bakićevog opusa i prevode ih u iskustva koja pripadaju digitalnoj sadašnjosti.

Kupovinom rodne kuće Vojina Bakića 2025. godine, Grad Bjelovar otvorio je mogućnost trajne prisutnosti njegovog rada u budućem prostoru u neposrednoj blizini Gradskog muzeja Bjelovar.

Ana Martina i Vjera Bakić, nasljednice Bakićevog opusa, koje su kustoski koncept interpretirale i prostorno razradile, istakle su da se nada u Bakićevom stvaralaštvu razumije kao aktivni princip sublimiran u trajno umjetničko traganje za idealnom formom pobjede nad fašizmom, te da izložba ne nudi jedinstveni narativ, nego otvara prostor u kojem se značenja iznova uspostavljaju kroz skulpture, crteže, arhivsku građu i dijalog s radovima savremenih umjetnika Davida Maljkovića, Sare Salamon i Miloša Trakilovića.

Budući da je posljednja izložba tog opsega održana u Muzeju savremene umetnosti u Zagrebu 2014. godine, Bakić je naglasila povodom bjelovarske postavke važnost direktnog, tjelesnog susreta sa skulpturom, posebno za mlađe generacije koje dosad nisu imale priliku upoznati umjetnikov rad u većem obimu, te uređenje Kuće Bakić koja postaje referentno mjesto za istraživanje njegovog opusa, kao i stalni prostor za njegovu prezentaciju.

Direktorka Muzeja Marijana Dragičević istakla je na otvaranju da izložba ne govori samo o prošlosti, nego i o odluci da Bjelovar bude grad koji prepoznaje vrijednost umjetnosti, ne zazire od kompleksnosti i razumije da su i nada i umjetnost uvijek čin svjesnog izbora.

Gradonačelnik Dario Hrebak najavio je nastavak saradnje sa porodicom Bakić nakon što je Bjelovar otkupio umjetnikovu rodnu kuću u užem centru grada, naglasivši da se Bakićev opus želi njegovati u širem kontekstu bjelovarske umjetničke scene koju čine i Edo Murtić, Nasta Rojc, Branko Vlahović i Ivo Friščić. U saradnji s Gradskim muzejom Bjelovar, na Kući Bakić u neposrednoj blizini izložbe postavljene su i odabrane fotografije velikih formata autora Toše Dabca.

Posebni savjetnik predsednika Hrvatske za kulturu Zdravko Zima istakao je da se izložbom vraća civilizacijski i moralni dug velikom umjetniku, a predstavnica Ministarstva kulture i medija Nevena Tudor Perković kazala je da Ministarstvo izložbu prepoznaje kao primjer odgovornog i cjelovitog odnosa prema kulturnoj baštini, koji obuhvata ne samo istraživanje i izlaganje, nego i stvaranje temeljnih uslova za njeno čuvanje i prezentaciju.

Vojin Bakić (Bjelovar, 1915 - Zagreb, 1992) jedan je od najznačajnijih međunarodno priznatih hrvatskih vajara 20. vijeka. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Frana Kršinića i specijalizovao se kod Ivana Meštrovića.

Autor je niza monumentalnih spomenika u Kamenskoj, Dotrščini, Valjevu, na Petrovoj gori i u Kragujevcu. Od 1950-ih godina učestvovao je na važnim međunarodnim izložbama poput Venecijanskog bijenala, Documente u Kaselu i EXPO 58 u Briselu.

Njegovo djelo, obilježeno poslijeratnim devastacijama i promjenama političkih režima, sada je jedno od ključnih poglavlja modernističke skulpture i regionalne baštine sjećanja.

Izložba je realizovana u partnerstvu Grada Bjelovara i Gradskog muzeja Bjelovar, uz podršku Gliptoteke HAZU, Muzeja savremene umjetnosti Zagreb, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Muzeja moderne i savremene umjetnosti Rijeka, Agronomskog fakulteta u Zagrebu, Ministarstva spoljnih i evropskih poslova Hrvatske i Ministarstva obrane Hrvatske.

Počasni pokrovitelji izložbe su predsednik Hrvatske i ministarstva kulture i turizma.

Izložba je otvorena do 18. aprila.

(SEEcult.org)

( (SEEcult.org) )