STAV
Kuća daleko od doma
Pored normalne i zdrave potrebe svake mladosti da “leti”, isuviše malo njih se vrati domu i Domovini, što i nije za očekivati, opet shodno normalnoj potrebi. Kaže se: “Domovina je tamo gdje mi je lijepo”. Pitam se zašto im ovdje nije lijepo, kad im je ovdje domovina?
Svake godine veliki broj mladih ljudi, njih oko 1.500, ode iz Crne Gore da dalje nastavi život i školovanje, pa i rad, negdje drugo. Podaci kažu da se njih 20–30% vrate, dakle 300–450, a ostali, oko hiljadu i kusur, se ne vraćaju jer ne vide budućnost u Crnoj Gori.
I tako godinama i decenijama. Naravno, zahvaljujući “globalizaciji”, ranije puno manje, sad puno više.
Pored normalne i zdrave potrebe svake mladosti da “leti”, isuviše malo njih se vrati domu i Domovini, što i nije za očekivati, opet shodno normalnoj potrebi. Kaže se: “Domovina je tamo gdje mi je lijepo”. Pitam se zašto im ovdje nije lijepo, kad im je ovdje domovina?
Još nisam vidio kvalitetnu i stručnu sociološko-psihološku analizu ovog fenomena.
Ali sam zato vidio veoma drastičan fenomen: da ova zemlja, koliko god bila mala, kao da ne voli svoje afirmisane i dokazane ljude u bijelom svijetu, kao da ih se odrekla i kao da joj smetaju “povratnici”, a pogotovu uspješni. Zašto je to tako?
I koliki je zapravo strah u njima, koji su izgradili svoje ime na strani, da se vrate, kad svi znamo da su “sve stvari manje što si im dalji – jedino je Crna Gora veća”…?
Pita li se iko ikad u ovoj državi zašto je to tako? Pogotovo oni kojima je to obaveza, jer donose odluke i morali bi imati odgovore na ova pitanja. Jer, shvativši razlog, riješili bi ga.
A sama pomisao koliko bi dala i doprinijela boljitku ta naša/strana pamet, da se pravilno upotrijebi u svom domu, budi veliku nadu za moguće ekspresno oživljavanje naše nauke, kulture, privrede i čitavog društva u globalu.
Kome smeta da bude tako?
Smeta, očigledno, i to žestoko, i ne od danas ili juče. Smeta odavno. Izgleda od kada je Crne Gore. Zašto?
Moj kolega, velikan svjetske medicine, pogotovu psihijatrije, prof. dr. Dušan Kosović, stekao je svjetsku slavu i status kao američki psihijatar i fakultetski profesor. Naučnik *par excellence*.
Nikad ga niko iz rodne Crne Gore nije pozvao da održi makar jedno predavanje, pregleda u Crnoj Gori ili u rodnom Nikšiću bar jednog pacijenta. Ni fakultet, ni Univerzitet, ni CANU, ni DANU, ni KCCG, ni strukovna udruženja.
Nismo ni znali da je naš, dok nije izašla publikacija “Ko je ko u Americi”, gdje se prof. dr. D. Kosović našao još sa tri-četiri čovjeka sa ovih prostora. Fascinantno! Da bi, na kraju priče, on, tj. njegova supruga, iz nasljeđa pokojnog muža, a sve po njegovoj želji, izdvojila značajna sredstva i poklonila ih Crnoj Gori u trenutku gradnje “Instituta za mentalno zdravlje” u Podgorici. Eto, srećomv ili nuždom, taj Institut nosi njegovo ime.
Znači, moralo se prvo umrijeti, pa pokloniti novac, da bi se u tvom Domu sjetili da si bio prvi neuropsihijatar u Crnoj Gori i da si osnovao crnogorsku psihijatriju 1960. godine u Titogradu.
Sjetivši ga se konačno, osnovali smo, uz pomoć njegove udovice, “Fondaciju dr. D. Kosović”.
Malo i kasno!
Ali eto, za razliku od Živka Nikolića, bar je mogao doći u rodni kraj kad hoće, dok je ovaj drugi Nikšićanin neko vrijeme bio nepoželjan gost u rodnom kraju! Geniju je bilo skoro pa zabranjeno da svrati u Ozriniće, nadiše se i napuni oči, jer se usudio da bude genije i da svojim sunarodnicima i sugrađanima pokaže ogledalo sa umjetničkim izrazom i dekoracijom, u kome su oni, nažalost, prepoznavali sebe, svoj jad i nepočinstva…
Velika je armija naučnika, intelektualaca i umjetnika koji su prošli slično ili još gore u relacijama sa svojom domovinom.
Oni koji su sa ponosom isticali i ističu da su iz Crne Gore doživljavaju da ih Crna Gora ne vidi, ne čuje i nije spremna i kadra da za svoju dobrobit prihvati i iskoristi njihov uspjeh?!
Čini se da duboka provincijalnost i mediokritetski pogled na svijet ne dopuštaju ovom malom i skoro pa autizovanom kolektivu da sa svojih ramena “otrese” primitivizam, uobličen u stereotip.
Zato što se u njegovim građanskim korijenima odavno nastanio i sakrio anksiozni Narcis, kome ne treba ogledalo, jer on ima predstavu o sebi rađenu po ukusu pripovjedača. I, što je najinteresantnije, izgleda da je i pripovjedač naslijedio priču o sebi na sličan način. I tako u dubinu prošlog vremena. A znate da pripovjedači nijesu uvijek “pouzdani”…
A na drugoj obali?
Poslije završetka Drugog svjetskog rata Italija je bila na koljenima. Četiri godine ratnog savezništva sa Hitlerom i prethodne decenije Musolinijevog fašizma nijesu mogli da “pokriju” partizanski pokret i prelazak na stranu saveznika. Naprotiv, Italija je iz rata izašla kao neko ko je izgubio rat. Teška vremena su došla na naplatu. Ni duga tradicija, ni svjetska baština kulture nijesu mogle da “dignu” Italiju.
Prepoznatljiv i jedinstven duh ove velike nacije uspijevao je da jako doprinese da se sve preboli i opstane u jednoj poraženoj, posramljenoj, siromašnoj i podijeljenoj naciji.
Prolazile su teške godine u ekstremnoj nemaštini i siromaštvu. Jedna bolja, druga gora, i tako…
A onda se 1967/68. desio veliki “ekonomski bum” i Italija je zakoračila stazom svog nacionalnog oporavka i rehabilitacije. Malo je trebalo da bi kao Feniks ponovo zasijala u punom sjaju i zasula ponovo svijet svojim proizvodima, kulturom, naukom i dostignućima na svim poljima. Ponovo je to bila ponosna nasljednica velike romanske tradicije…
Pored vrlo “doziranog” učešća međunarodnog faktora u ovom “ekonomskom bumu”, znate ko je ponio preko 90% zasluge i ko je upumpao neophodni novac za ovu renesansu u dvadesetom vijeku? Ko je radio za simboličnu nagradu u institutima, projektantskim i građevinskim biroima, ko je bez nadoknade angažovao svoje privatne firme i logistiku itd.?
Pa Italijani u dijaspori – “druga Italija” van njenih granica, koje se ova prva Italija nikad nije odrekla.Naprotiv!
Smatralo se i tada i sada da još jedna Italija postoji u dijaspori, u ko zna kojoj generaciji potomaka. I uspjeli su… Italija je dogurala tamo gdje joj je i mjesto – među vodeće ekonomske i kulturološke velesile Evrope i svijeta…
To je priča o uzajamnoj relaciji ljubavi i poštovanja između matice i njenih ljudi na strani. Za to se ne dobijaju medalje i spomenice, zato što je to elementarno normalno i prirodno. I za očekivati.
Poslije svega čovjek se pita: da li matica koja ne prepoznaje i ne uvažava svoje ljude i potomstvo na strani i ti ljudi i potomci na strani, koji ne prepoznaju bitne i delikatne trenutke u životu svoje postojbine i doma iz koga proističe Domovina – da li oni zaslužuju i treba da imaju jedni druge?
Možda domovini trebaju drugi ljudi, ili ljudima možda treba druga domovina? Ne znam… ali znam da u svemu tome politika ima veoma bitan, reklo bi se presudan uticaj i važnu ulogu. Ubijeđen sam da bi prava i istinski patriotska politika morala naći, u svojoj umjerenosti i kvalitetu vizije, neophodni balans i ravnotežu, koji bi dali mogućnost i ljudima da budu ponosni na svoju domovinu i da joj se “nađu” ako zatreba, a i domovini da bude ponosna na sve svoje ljude, pa gdje god oni bili, a pogotovu na one uspješne, koji, noseći svoj uspjeh, pronose i slave ime svoje Domovine…
Autor je predsjednik CIVIS-a
( Dr Srđan Pavićević )