Dva čina priče o jednom vremenu: Britansko-kinesko-crnogorski odnosi
Uprkos brojnim primjerima sluganstva na javnoj sceni, ostaje nada da će u Crnoj Gori opstati makar minimum državne samosvijesti, osjećaj samostalnosti i dostojanstva koji je uostalom omogućio njeno istorijsko trajanje
Možda će crnogorsko uključivanje u ovaj naslov nekome djelovati pretenciozno, ali redovi koji slijede zapravo su priča o vremenu u kojem živimo.
Da počnemo sa otvaranjem Britanskog kulturno-informativnog centra, u Podgorici 28. oktobra 1994. godine. Bio je to zapravo prvi diplomatski punkt Velike Britanije u Crnoj Gori od kraja Prvog svjetskog rata. U tom ratnom požaru Velika Britanija i Crna Gora su bile države saveznice. Svjesni značaja novog diplomatskog prisustva velike zemlje u Crnoj Gori, ambasador Ajvor Roberts i autor ovih redova održali su prigodne govore, sa i ponekim inspirativnim momentima.
Pošto smo započeli ovaj osvrt britanskom kulturom, pokušaćemo njegov nastavak uz pomoć velikog Šekspira. Dakle, teatarskim pristupom, makar djelimično, da bi de-dramatizovali zaplet koji bi inače mogao djelovati ozbiljno, pa i s elementima modernog apsurda.
Podsjećamo da je kod Šekspira pozorišna scena metafora života: neko ima manju, neko veću ulogu; predstava je puna zapleta, a sve se na kraju završava spuštanjem zavjese. Ta metafora se primarno odnosi na ljudska bića, ali može obuhvatiti i države - subjekte koji, iako na snažno osvijetljenoj sceni, ponekad priređuju neobične, pa i nadrealne predstave.
Evo jedne takve. U dva čina.
Prvi počinje u Velikoj Britaniji i seli se u Crnu Goru, oktobra 2025.
Drugi se odvija u Kini i počinje 28. januara 2026.
Predstava, dakle, vremenski traje oko tri mjeseca, iako je samo isječak jedne mnogo duže priče.
Sada ostavljamo Šekspira i njegov stih, zapravo lijepu poruku “usuđuj se da maštaš”, jer predstava koja slijedi ima faktografski karakter. Riječ je o golim činjenicama.
Izvještaj sastavljen u Londonu dobija svoj nastavak u Podgorici, gdje ga dio domaćih medija 10. oktobra 2025. promoviše kao značajan dokument pod naslovom “Izvještaj Britanskog strateškog pregleda odbrane 2025. godine”. U medijskim prikazima odmah se citira ključna rečenica:
“Crna Gora se suočava sa duboko ukorijenjenim političkim i društvenim izazovima koji proizilaze i iz spoljnog miješanja.”
Ta rečenica nalazi se u dokumentu pod naslovom “Obnova britanskog liderstva na Zapadnom Balkanu: preporuke uoči Londonske konferencije Berlinskog procesa”. Već poređenje ove dvije formulacije govori mnogo.
U predgovoru izvještaja na temu stranog miješanja osvrće se kako je najavljen - lord Džordž Robertson od Port Elina, bivši generalni sekretar NATO-a, bivši ministar odbrane Velike Britanije i jedan od ključnih autora i promotera Strateškog pregleda odbrane 2025.
U izvještaju se navode spoljne opasnosti po Crnu Goru, prije svega iz Rusije i Srbije, ali i iz Kine - što je u fokusu ovog osvrta. Lord Robertson upozorava:
“Dok Rusi, Kinezi i drugi državni akteri koriste region kao igralište za svoje avanture, životni standard građana će opadati, a mladi će jednostavno odlaziti.”
Dalje se daju ocjene o pravim namjerama kineske strategije, uključujući i pozadinu promocije projekta “Digitalni put svile”. Ukratko, britanski izvještaj i riječi njegovih promotera prilično alarmantno upozoravaju na posljedice kineske saradnje sa Crnom Gorom.
Drugi čin ove priče odigrao se 28. januara 2026. kada britanska delegacija, predvođena premijerom Starmerom, stiže u Peking. U delegaciji je bilo više od 50 istaknutih poslovnih ljudi. Tokom višednevne posjete potpisano je više sporazuma o ekonomskoj i drugim oblicima saradnje između Velike Britanije i Kine.
Britanski zvaničnici afirmišu saradnju između dvije zemlje, govoreći o “sofisticiranim odnosima”, kako je to u Pekingu ocijenio premijer Starmer. Potpisan je i sporazum koji kineskim građanima omogućava bezvizni ulazak u Veliku Britaniju u trajanju od mjesec dana.
Trećeg čina zasad nema - osim u sabiranju prva dva. Možda će ga biti ako i Crna Gora, manje ili više “sofisticirano”, krene da intenzivnije sarađuje s Kinom, razumije se, kao i Britanci, isključivo u skladu sa sopstvenim interesima. A da pritom ne bude praćena, sumnjičena i kontrolisana, uz rizik da bude i ponižavana.
Nastala situacija crnogorske inferiornosti ima svoje uzroke, prije svega unutrašnje. Tačno je da se spolja, posljednjih decenija, intenzivno radilo s ovdašnjim političkim elitama - i ne samo političkim - uz znatna ulaganja u takav projekat, često veća nego u konkretne ekonomske projekte. Sticao se utisak da se ponekad žmurilo i nad kriminalom i korupcijom, s ciljem da kolonijalna svijest i praksa postanu dio naše stvarnosti.
Rezultati su vidljivi.
Činjenice govore da se Kinezi ovdje nijesu pojavljivali javnim izvještajima o Crnoj Gori - ali jesu izgradili autoput, spektakularno savladavši crnogorske planinske vrleti. Nekoliko kineskih radnika je pritom izgubilo život.
Bez sumnje, autoput je donio saobraćajni, turistički i ekonomski napredak. Negativne posljedice građani nijesu prepoznali, a mladi zbog toga izvjesno nijesu napuštali zemlju. Ako je bilo štete, ona je dobrim dijelom nastala zbog naših sopstvenih propusta u definisanju projektnog zadatka.
Ipak, prethodno izgrađena poltronska svijest učinila je svoje: nakon signaliziranja “kineske opasnosti” iz inostranstva, kritika tog projekta je pojačana i u Crnoj Gori. Jedan od političkih aktera, tada i na funkciji potpredsjednika vlade, je čak otišao u Brisel da se požali na bilans kineske investicije, u nadi da će time steći naklonost evropskih struktura. Poniženje zemlje je dodatno produbljeno molbom da EU preuzme otplatu duga prema Kini.
Vrijedi podsjetiti: Kinezi nam nijesu nametnuli ovu investiciju. Mi smo je tražili. Kredit se za sada uredno servisira.
Uprkos brojnim primjerima sluganstva na javnoj sceni, ostaje nada da će u Crnoj Gori opstati makar minimum državne samosvijesti, osjećaj samostalnosti i dostojanstva koji je uostalom omogućio njeno istorijsko trajanje.
Autor ovih redova smatra da otvorenost prema velikim silama mora pratiti doza opreznosti. Da, i prema Kini, drevnoj državi, neobičnom sistemu koja danas spaja kapitalističku tržišnu ekonomiju, komunističku političkom ideologiju i elemente Konfucijeve filozofije. Zemlje koja je, sa svim svojim kontradikcijama, prilično odmakla u svom “dugom maršu” prema vrhu svijeta.
Ali oprez i prema Velikoj Britaniji, preciznije u dijelu uloge staratelja sa supervizorskim ambicijama, bez značajnijih investicija ovdje, osim onih koje se, pod firmom “capacity buildinga”, svode prije svega na kontrolnu funkciju.
Poznajemo i poštujemo englesku istoriju - državu prve konsolidovane demokratije u svijetu, zemlju Magna Carte iz 1215, tog prvog dokumenta u istoriji koji je garantovao prava čovjeka, slobode i ograničenje vlasti. Još u školi smo s velikim interesovanjem upoznavali ideje velikih britanskih mislilaca - Bekona, Hobsa i Hjuma, posebno sa vrijednosnim porukama Džona Loka, ideologa “slavne revolucije” bez krvi.
Ostaje nam da respektujemo i kulturno - civilizacijske domašaje imperijalnog vremena, recimo one iz viktorijanske epohe, kada se pjevala popularna pjesma Rule Britannia, Britannia rule the waves.
Nije lako povezati tu veličanstvenu tradiciju sa pojavnim oblicima ove priče: britanskom pričom o Kini u dva čina - jednom u Crnoj Gori, drugom u Pekingu.
Istina, nije lako povezati današnju Crnu Goru ni sa stihovima Alfreda Tenisona, bliskog prijatelja britanskog premijera Gledstona:
“Velika Crne Goro!
Od kad tvoji crni grebeni privlače oblake i razbijaju oluju,
po zemlji nije hodala moćnija rasa gorštaka.”
Ostaje nam da poštujemo istoriju i interese drugih, među njima britanske i kineske.
Ali i da poštujemo sopstvenu istoriju, vodeći računa o vlastitim interesima.
Zar ne?
( Miodrag Lekić )