INTERVJU Bošković: Porijeklo je ono što nosiš u sebi

Da se ubica uvijek vraća na mjesto zločina, kroz krilaticu izgovorenu ko zna koliko puta, sa velikom mistikom ili bez nje, dobro su zapamtili ljubitelji uzbudljivih, krimi romana, filmova, serija... Možda jednako očekivan ili “popularan” je povratak pisca u rodno mjesto, što crnogorski autor Stefan Bošković opisuje kao “jedan od najpotrošenijih arhetipova”, ali i dalje jedan od najneugodnijih.

Da se i istrošeni motiv može ponovo iskoristiti i donijeti nešto novo, neočekivano, zanimljivo i snažno, pokazao je upravo Bošković svojim najnovijim romanom “Mjesto rođenja”. Upravo se na priči o odlasku, a onda i povratku pisca, zasniva njegovo djelo objavljeno u izdanju “Nove knjige” krajem prošle godine.

Introspektivan, formom sveden i pročišćen, kratak, sa druge strane intenzivan, dinamičan, emocionalno ogoljen i slojevit, roman “Mjesto rođenja” otvara pitanja identiteta, porodičnih odnosa, odgovornosti i (iluzije) uspjeha. Kroz svaki od aspekata neminovno se provlače motivi slobode, smrti, ljubavi i krivice. Tišina se ističe kao dominantno sredstvo komunikacije, a mjesto rođenja ili, pak, Crna Gora, izdvaja se kao lik sa svojim karakterom, mentalitetom, sudbinom...

“Uspješni pisac, sa karijerom izgrađenom na preziru prema vlastitoj zemlji, vraća se u Crnu Goru samo da proda porodično imanje. Ali tragična nesreća na putu pretvara se u egzistencijalnu krizu. Uz mlađeg brata, kojeg je godinama ignorisao, suočava se sa konačnom istinom o sebi, svojoj porodici i iluzijama na kojima je gradio život”, navodi se u opisu “Nove knjige” i dodaje da je ovo zapravo priča o nemogućnosti bijega od mjesta u kojem si rođen.

“Roman istražuje duboke psihološke dileme kroz odnos dva brata, mitsku porodičnu jamu i pitanje identiteta: Ko si ti kad napustiš mjesto u kojem si rođen?”, ističe se.

O svom “Mjestu rođenja”, koje doživljava kao najličnije djelo do sada, o piscima, junacima, društvu i sredini, o uspjehu, krivici i odgovornosti, ali i o povratku sebi i rodnom kraju, odnosu prema Crnoj Gori - Stefan Bošković govori u ovom intervjuu.

Kazali ste da je “Mjesto rođenja” Vaš najličniji roman, zbog čega ga tako doživljavate i kako biste ga opisali (budućim) čitaocima?

Svako djelo sadrži autobiografske elemente, opirao se autor tome ili ne. Roman je ličan jer je građen iz mog neposrednog iskustva, poznatog ambijenta, iz stvarnih događaja, odnosa i emocionalnih lomova koje sam morao ponovo proživim u memoriji, pa tek onda da ih napišem. Mislim da njegova važnost nije primarno to što govori o meni, već što sam se potjerao da budem krajnje precizan i pošten prema onome iz čega sam potekao.

Roman ste posvetili svom bratu, a jedna od linija priče bavi se odnosom među braćom, kao i film “Crna truba” u režiji Bojana Stijovića, za koji potpisujete scenario, nastao paralelno s romanom. Da li su porodični odnosi, a posebno bratski, temelj iz kojeg se razvija cijela priča, intimna a univerzalna?

Taj odnos između dva brata me isprva zanimao kao privatna priča. Uvijek pišem o ljudima koje poznajem i koji su mi bliski, da bih dodatno istražio pored onog što oni jesu i to što bi mogli da budu. Tako otkrivam razne uglove i dodatne osobine koje možda posjeduju. Kasnije se to pretvorilo u arhetipsku strukturu, u prostor rivalstva, krivice, neizgovorenih očekivanja. Brat u romanu je čovjek koji nosi teret porijekla i pripadanja, nasuprot drugome koji odlazi i vjeruje da je bijeg vjerovatno dovoljan oblik slobode.

Glavni junak je pisac kojeg upoznajemo na samom početku, a radnja se razvija njegovim povratkom u rodnu Crnu Goru. “Povratak pisca u rodno selo arhetip je koji ne mogu da potisnem”, izgovara on. Šta je Vas intrigiralo u motivu povratka pisca domovini? Da li je to priča o nemogućnosti odlaska ili o neminovnom unutrašnjem povratku od kojeg se ne može pobjeći, ma gdje živjeli?

Motiv povratka pisca me je intrigirao upravo zato što je to jedan od najpotrošenijih arhetipova u književnosti, ali mislim da je i dalje jedan od najneugodnijih. Povratak se u literaturi često prikazuje kao čin pomirenja, zatvaranja kruga ili barem kao prilika za razumijevanje sebe i mjesta iz kojeg dolazimo. Provociralo me je šta se dešava kada se taj arhetip odbije i kada neće moći da ispuni tu funkciju, kada se povratak ne uklapa u narativ spasenja. U ovom romanu povratak nije ni nostalgija ni iskupljenje. Pisac se ne vraća zato što je sazrio ili zato što traži oprost. Vraća se zato zato što vjeruje da je fizička udaljenost bila dovoljna da raskine vezu s porijeklom. Ali, geografija ne određuje porijeklo. Porijeklo je ono što nosiš u sebi, prije svega u načinu na koji misliš, u jeziku, tijelu, u mehaniznima koje ne kontrolišeš. Tek kada se junaku desi prvi lom, sudar, nesreća, nazovite kako hoćete taj eksterni faktor, tada tek shvati da odlazak nikada nije bio potpun.

Pisac sa karijerom izgrađenom u inostranstvu i slavom u rodnom mjestu, želi da bude “pisac sa velikim P”. Istovremeno je i čovjek koji je izgubio dodir sa sobom i porodicom. Koliko Vam je bilo važno da preispitate tu ideju i projekcije uspjeha koje društvo, ali i sami autori, često grade uz određenu ličnu žrtvu?

Ovo je prije svega priča o nemogućnosti potpunog odlaska, bez obzira koliko duboko se integrišeš u drugi prostor, ili profesionalno ostvariš, autor, ili junak u romanu se ispostavlja da ono od čega bježi nije mjesto, već odnos prema porodici, krivici i vlastitoj odgovornosti. U tom smislu, povratak domovini nije kraj puta. Prije bih rekao da je tačka u kojoj se iluzija bijega konačno rasprsne. To je trenutak kada postaje jasno da se od porijekla ne bježi tako što se ode, već se s njim mora da se živi, htjeli to ili ne.

Društvo je sklono da uspjeh tumači kao dokaz da si napravio ispravan izbor. Ako si uspio, onda su cijena odsustva i prekidi odnosa manje-više opravdani. Taj mehanizam je posebno snažan kod pisaca, jer se umjetnički rad često romantizuje kao poziv koji nužno podrazumijeva izolaciju, egoizam, povrh svega i emocionalnu štetu. U romanu sam želio da pokažem koliko autori sami učestvuju u izgradnji tog mita. I ja sam svojevremeno smatrao da me umjetnički rad oslobađa odgovornosti prema drugima, da me stavlja u posebnu poziciju u kojoj lični lomovi moraju da budu dio moje biografije.

Često se uspjeh mjeri udaljenošću od mjesta iz kojeg dolazimo: geografskom, klasnom, simboličkom... I Vaš pisac gradi sebe i karijeru na distanci. Prema Vašem mišljenju, možda i iskustvu, da li društvo češće vrednuje odlazak nego ostanak i je li to univerzalno iskustvo savremenog čovjeka sa Balkana?

Mislim da društvo na Balkanu vrlo često vrednuje odlazak više nego ostanak. Odlazak se doživljava kao dokaz ambicije, možda i hrabrosti i uspjeha, dok se ostanak uvijek tumači kao nedostatak energije da se izađe iz krda. Taj vrijednosni sistem je duboko ukorijenjen u ovim društvima koja su otkad znam za sebe obilježena neprekidnim osjećajem zastoja, u ekonomskom, političkom ili bilo kojem drugom smislu. Rekao bih da je to gotovo univerzalno iskustvo savremenog čovjeka s Balkana.

“Mjesto rođenja” upravo nosi karakteristike lika i sudbine u romanu. Kako Vi gledate na Crnu Goru, ne samo kao vlastito mjesto rođenja, već kao društvo u kojem se prepliću stagnacija, nostalgija, želja za promjenom, ali i uspjehom, nerijetko i odlaskom? Da li je “Mjesto rođenja” i roman o tom osjećaju zastoja ili o pokušaju da se iz njega izađe?

Crnu Goru u ovom romanu nisam posmatrao samo kao prostor iz kojeg se polazi, već kao prostor koji aktivno učestvuje u oblikovanju likova I njihovih sudbina. Tu istovremeno postoji i nostalgija i želja za bijegom I taj paradoks proizvodi osjećaj zastoja, prije svega egzistancijalnog, ali ne zato što se ništa ne dešava, nego se promjena stalno odlaže ili seli na drugu adresu.

Roman je kratak, bez poglavlja, pročišćen i koncizan, prilično dinamičan, uz interesantan narativni pristup u kojem se lica suptilno i gotovo neprimjetno mijenjaju iz prvog u drugo... Da li je ta tehnička ili pak formalna svedenost bila nužna zarad ritma, teme i atmosfere romana ili je vođena željom da se čitalac “zatvori” u intenzitet iskustva?

Formalna svedenost je bila nužna, ne kao estetska odluka sama po sebi, prije kao nešto o čemu roman govori. Promjenu perspektive junaka sam doživio kao klizanje između dva lica, koja proizilazi iz unutrašnjeg raspada pripovjedača. U trenucima njegove krize, junak jednostavno nije mogao da ostane stabilan u “ja” poziciji. Ta promjena nije tehnički trik, to je jasan znak da se svijest lomi i da lik počinje da posmatra sebe kao nekog drugog, nekog sa strane, gotovo kao nekog optuženog. I želio sam da čitalac ostane zatvoren u to iskustvo. Svaka digresija, svako poglavlje ili pauza u narativu bi ublažili intenzitet i razvodnjili napetost, a meni je bilo važno da se nelagoda održi do kraja.

Rekli ste da se roman više doživljava nego što se čita - i jeste tako. Dominiraju misli i tišina, izgovorenih riječi je malo. Sve to nosi određenu težinu. Govori li nam to o nemoći da se razgovara, jer riječi možda nose suočavanje i ranjivost, dok društvo i dalje očekuje da se “istrpi” i “izdrži”, a ne da razumije ili artikuliše ono što razara?

Odlučio sam da unutršanji prostor bude primarno mjesto dešavanja, da radnju zatvorim unutra. Ne zato što napolju nema svijeta, nego jer me više zanima unutrašnji, koji je ostao nedovršen. Riječi koje su trebale da se dese u toj porodici su došle kasno. Iz tog razloga je tišina postala jedini oblik komunikacije koji je među njima moguć. U Crnoj Gori društvo rijetko podstiče razumijevanje, skoro da ne umije da artikuliše bol, sve se svodi na golo trpljenje i to je jedini način na koji ljudi održavaju red.

Motivi slobode, krivice i smrti snažno se prepliću u “Mjestu rođenja”. Postoji li, prema Vašem mišljenju, “zdrava krivica” - ona koja vodi ka odgovornosti, a ne paralizi? Uz to, da li čovjek nekad više strepi od slobode nego od ograničenja?

Mislim da “zdrava krivica” postoji, ali je potrebno da se prevede u odgovornost, što se ne dešava, i onda se obrasci neprekidno ponavljaju, čemu svi svjedočimo. Zato smo navikli da trpimo, da se prilagođavamo i da čekamo da se stvari same riješe. Ćutanje se najčešće tumači kao mudrost, a u stvari je ništa drugo do izbjegavanje ili odlaganje suočavanja. Što se slobode tiče, mislim da savremeni čovjek od nje zaista strahuje više nego od ograničenja. Sloboda ipak podrazumijeva izbor, a izbor ipak nosi odgovornost, koju izgleda niko ne želi.

U “Mjestu rođenja” dolazimo i do spoznaje da “pisaca ima mnogo, a junaka malo”. Ko je junak u “Mjestu rođenja” i postoje li junaci danas? Može li oživljavanje onih iz prošlosti da nas usmjeri ka budućnosti ili su nam potrebni novi, istinski junaci našeg doba - gdje ih naći?

Ta rečenica u romanu nije napad na pisce, prije je pokušaj da se razdvoji vidljivost od hrabrosti. Pisaca danas zaista ima mnogo, ali pisanje samo po sebi ne proizvodi junake. U romanu, junak je onaj koji ostane u prostoru odgovornosti, čak i onda kada bi bilo lakše da ode ili ućuti. Zato mislim da je junak upravo brat. Iako nije moralno čist ili idealan, spreman je da preuzme teret koji ne nosi nikakvu vrstu priznanja.

Što se savremenog društva tiče, mislim da predugo pokušavamo da oživimo junake iz prošlosti, najčešće, bez stvarne veze sa sadašnjošću. Ti junaci samo služe da se održi mit i ništa više od toga. Smatram da nam danas nisu potrebni veliki, monumentalni junaci, dok su nam I te kako potrebni skoro manje vidljivi oblici hrabrosti, no takve junake niti vidim u javnom prostoru, niti u tretiranju narativa koje slavimo.

Roman je predstavljen u okviru Zimskog salona knjige “Booka”, kako se dalje razvija njegov život?

To bila tek prva promocija, pripremaju se nova izdanja i razgovori. Prvi put ne razmišljam o planovima i dobro se osjećam zbog toga.

Ostati u svijetu misterije za čitaoce

Nakon “Ministra” koji je došao i do američkog tržišta, i “Mjesta rođenja”, čini se da se Vaša proza sve direktnije bavi identitetom, pripadanjem, gubitkom kontrole, ali i analizom savremenog čovjeka. Da li je pisanje, kako kaže Lana Bastašić, istovremeno kazna i jedini mogući izlaz, i šta ono Vama pruža, a šta Vi prosleđujete čitaocima, sa kakvim očekivanjima ili željama?

“Ministar” živi svoj život, nekako izvan mene. Drago mi je da pronalazi svoj put, na još jednom jeziku, u još jednom prostoru, ali kad završim djelo ono na određen način prestaje da bude važan dio mene. Svoje priče doživljavam kao životna poglavlja na koje stavljam tačke i idem dalje. Misao Lane Bastašić da je pisanje istovremeno kazna i jedini mogući izlaz mi je veoma bliska, ali pisci najčešće ne žele o tome da govore. Ipak nam je bitno da ostanemo u nekom svijetu misterije za čitaoce. S druge strane, čitaocima takođe ne umijem da ponudim utjehu, niti da dam gotove odgovore, jer ih nemam ni za sebe. Jedino mogu da im ponudim osjećaj da njihova iskustva, ma koliko mučna, nisu izolovana, da postoje i u drugima i da su dio nečeg većeg.

( Jelena Kontić )