Pisma koja prolaze kroz zidove: Emigranti iz Rusije sve čine da olakšaju teške dane političkim zatočenicima u domovini

U Meljinama, sasvim blizu marine, u hotelu “Maksim”, svakog ponedjeljka, u 18.30, okuplja se mala grupa ljudi i… pišu pisma. Prava, papirna pisma, koja se potom stavljaju u koverte i šalju na daleko i veoma sporo putovanje.

Ko danas, u 21. vijeku, piše papirna pisma? Zašto?

O tome, za “Vijesti”, u svojim ispovijestima, govore Aleksandar Topaž i Aleksej Belenkin, emigranti iz Rusije koji žive u Crnoj Gori.

TOPAŽ: NAPISALI SMO 3.141 PISMO ZA 837 POLITIČKIH ZATVORENIKA

Moje ime je Aleksandar Topaž.

Emigrant sam iz Rusije i trenutno živim u Herceg Novom.

Odučili smo se od toga, pisma dugo putuju do primalaca. A ponekad uopšte i ne stignu. Mnogo je brže i jednostavnije poslati mejl ili se direktno javiti sagovorniku putem internet-mesindžera. Ali, problem je u tome što postoje mjesta do kojih mejlovi ne stižu. I postoje ljudi koji nemaju pristup internetu. Ti ljudi su - politički zatvorenici. I to mjesto je - zatvor.

Zato odrasli muškarci i žene uzimaju obične hemijske olovke i pišu pisma na papiru, kao u 19. vijeku, stavljaju u koverte vedre razglednice nacrtane šarenim flomasterima, razmjenjuju naljepnice i pišu svojim poznanicima, a često i nepoznatim adresatima, o tome kako im je u Crnoj Gori, o svom životu, o mačkama, o suncu, o moru...

Slična okupljanja se svake sedmice održavaju i u Podgorici, Budvi i Baru. Prvo takvo veče održano je u Budvi 30. oktobra 2023. godine, što znači da već više od dvije godine pišemo ruskim političkim zatvorenicima. Nadamo se da sa svakim pismom u neku zatvorsku jedinicu negdje u Sibiru šaljemo makar malo crnogorske topline.

U februaru će se navršiti četvrta godina otkako je Crna Gora postala novi dom za hiljade ruskih emigranata. Ruska djeca pohađaju lokalne škole, ljudi uče crnogorski jezik, upoznaju se sa tradicijama i postepeno se navikavaju na to da je njihov prethodni život ostao iza njih. Istovremeno, mnogi od nas i dalje s bolom prate ono što se danas dešava u Rusiji.

Neki Rusi koji danas žive u Crnoj Gori još prije odlaska suočili su se s političkim progonom zbog drugačijeg mišljenja i neslaganja s politikom vlasti. Sa početkom rata protiv Ukrajine, razmjere i broj represija u Rusiji višestruko su porasli i nastavljaju da rastu iz dana u dan. Čitaoci “Vijesti” vjerovatno su čuli za slučaj Alekseja Navaljnog i njegovu smrt u zatvorskoj jedinici, kao i za niz drugih rezonansnih procesa koji su odjeknuli.

Međutim, upravo se sada hiljade ljudi, za koje niko ne zna i o kojima mediji ne pišu, nalaze u ruskim zatvorima i logorima zbog političkih optužbi. Na samom početku rata Državna Duma je usvojila zakon o krivičnoj odgovornosti za “lažne vijesti o djelovanju Oružanih snaga Ruske Federacije”. Danas svaka osoba koja se usudi da na društvenim mrežama napiše svoje mišljenje o onome šta se dešava u Rusiji i Ukrajini, a koje se razlikuje od zvanične državne propagande, podliježe krivičnoj odgovornosti. Drugim riječima, samo zbog izraženog neslaganja s politikom vlasti (ne zbog djela, već zbog riječi!) ljudi dobijaju status ekstremista i šalju se na izdržavanje dugogodišnjih kazni u nečovječnim uslovima ruskih zatvora i logora.

Naglašavamo: to nisu političari, to su obični ljudi koji nisu mogli da ostanu ravnodušni i da ćute. Ljudi koje osuđuju na ogromne kazne zatvora zbog jednostavne, ljudske rečenice: “Ne ratu!”.

Mihail Simonov, 67 godina, penzionisani željezničar iz Voronježa, napisao je na društvenim mrežama: “Ubijaju djecu i žene, mi na Prvom kanalu pjevamo pjesme. Mi, Rusija, postali smo bezbožnici. Oprosti nam, Gospode!”. Osuđen je na šest i po godina zatvora. Tatjana Laletina, 23 godine, umjetnica iz Tomska, prebacila je 10 dolara sa svog računa ukrajinskoj humanitarnoj fondaciji. Osuđena je na devet godina zatvora zbog veleizdaje. Varvara Volkova, 25 godina, stjuardesa iz Moskovske oblasti, posvađala se u opštem internet čatu njihovog sela sa tenkistom - učesnikom “specijalne vojne operacije” - oko rata u Ukrajini. Tenkista je kasnije poginuo, a djevojka je po prijavi provladinih aktivista uhapšena i osuđena na sedam godina zatvora.

Takvih priča nema nekoliko, nema ni nekoliko desetina - ima ih na hiljade. Prema procjenama organizacija za ljudska prava, danas se u Rusiji svakog dana iz političkih razloga uhapsi u prosjeku pet osoba. Oni završavaju u zatvorima, često bez javne podrške i pažnje medija, prepušteni sami sebi pred represivnim aparatom koji je naslijedio i brižljivo čuvao kroz sve ove godine sve svoje osobine još iz staljinističkih vremena. Njihovi slučajevi često su tajni. Ponekad je sve što se može saznati o političkom zatvoreniku - njegovo ime, godina rođenja i adresa zatvorske jedinice. Iz straha ili konformizma, rodbina i prijatelji često prekidaju kontakte s njima. Pisma od nepoznatih ljudi postaju njihov jedini alternativni izvor informacija. Ona ih podsjećaju da s druge strane zatvorskog zida postoji drugi svijet i ljudi koji misle i osjećaju isto kao oni. I, što je podjednako važno, sam čin dobijanja pisama pokazuje upravama zatvora i logora da ta osoba nije zaboravljena. To je, naravno, vrlo slaba, ali ipak određena zaštita od mogućih zlostavljanja. A malo je na svijetu mjesta tako strašnih kao što su zatvori u Rusiji.

Pisma koja pišemo imaju ogroman značaj za zatvorenike, ali, ništa manje važno, i za nas same. Ona nam daju osjećaj da ipak možemo nešto promijeniti, da možemo makar malo poboljšati život barem jednog čovjeka. Možda je to iluzija, ali ona dokazuje da u našem svijetu još uvijek ima mjesta za saosjećanje i solidarnost. Pisanje pisama političkom zatvoreniku simbol je toga da nismo odustali i da nismo zaboravili, način da ostanemo ljudi u svijetu u kojem je geopolitika postala važnija od ljudskog života. Uz to, to je jedini bezbjedan vid protesta protiv državne laži i nasilja koji nam je još preostao.

Za vrijeme trajanja “Pisma političkim zatvorenicima” napisali smo 3.141 pismo za 837 političkih zatvorenika. Zaokupljali smo “važnim poslom” cenzore u 252 zatvora i kolonije. Trideset dvije osobe kojima smo pisali već su na slobodi. A najvažnije - dobili smo 791 odgovor. Svaki od tih odgovora daje nam snagu i motivaciju da nastavimo. Jer u svakom od njih piše da je svako pismo dobijeno u zatvoru kao gutljaj svježeg vazduha. Na kraju godine organizujemo večeri na kojima naglas čitamo odgovore koje smo dobili. Ponekad u njima ima toliko snage, optimizma i vjere u budućnost! Ne zna se ko koga više podržava - mi zatvorenike ili oni nas.

Osim toga, umjetnici koji su se našli iza rešetaka šalju nam crteže nastale u zatvoru. Mi ih štampamo i na tim razglednicama pišemo pisma drugim zatvorenicima. Tako se kroz daleku Crnu Goru pruža nit ljudskog učešća i saosjećanja između dvoje ljudi koji se nikada nisu poznavali, rasutih po različitim zatvorima i logorima širom beskrajnih prostranstava Rusije.

Mi, ruski emigranti petog talasa, volimo Crnu Goru i zahvalni smo joj na novom domu. Učimo crnogorski jezik i pokušavamo da čitamo “Na Drini ćupriju” u originalu. Ali unutar sebe smo i dalje u svojoj domovini i sa bolom gledamo unatrag. I kao što u romanu Iva Andrića most povezuje različite obale i kulture, tako i mi, nemajući fizičku mogućnost da se vratimo kući, gradimo taj most u sebi. A taj krhki, papirni most od pisama povezuje nas s onima koji su ostali u Rusiji i koji su u sebi našli snagu da ostanu ono što jesu. Sa onima koji su progonjeni zbog istine. Sa onima s kojima ćemo se sigurno ponovo sresti, kada se magla koja obavija našu zemlju jednom raziđe.

BELENKIN: PISMA I PAŽNJA SU ZAISTA SVJETLOST

Zovem se Aleksej Belenkin.

Muzičar sam i pjesnik. Imam 49 godina, rođen sam i živio sam u Moskvi. Dana 24. februara 2022. godine ruska vojska je, po naređenju Vladimira Putina, započela rat u Ukrajini. Dan ranije bio sam uhapšen i osuđen na 30 dana zatvora zato što sam pružio ruku čovjeku koji je na ulici stajao s listom iz sveske na kojem je hemijskom olovkom bilo napisano: “Ne ratu”. Pod prijetnjom novog hapšenja bio sam primoran da napustim Rusiju.

Danas živim nedaleko od Herceg Novog, u selu Kuti, podno prelijepe planine Sniježnice. Ovdje iznajmljujem kuću od mojih dobrih domaćina, Zorana i Azre. Dajem časove muzike, sviram u rok bendu sa prijateljima, učim crnogorski jezik.

Ali polovina mog života - onog unutrašnjeg - ostala je tamo, u Rusiji i Ukrajini. Rat traje već gotovo četiri godine. Ubio je i nastavlja da ubija hiljade ljudi. Vojnike i civile. Muškarce i žene. Starce i djecu. Četiri godine patim zbog stalnih misli o njemu i zbog nemoći da ga zaustavim.

Istovremeno, u Rusiji sve surovije progone sve one koji su protiv rata. Ljude hapse, izlažu torturi, drže u nehumanim uslovima, uskraćuje im se medicinska pomoć. Osuđuju se na ogromne zatvorske kazne.

Mnogi znaju za smrt političara Alekseja Navaljnog, koji je gotovo dvije godine držan u strašnim uslovima. Ali nama je poznato na desetine imena onih koji su umrli u zatvoru.

Čitajući svakodnevno o ratu i patnji, osjetio sam snažnu potrebu da svoja osjećanja podijelim sa drugima. Da ovu nesreću dočekamo zajedno - i da zajedno pokušamo da pomognemo.

Počeli smo da se sastajemo i pišemo pisma zatvorenicima u Rusiji. Ti susreti su se potom proširili na različite gradove Crne Gore. Prije dvije godine, na jednom okupljanju u Budvi, slušao sam kako čitaju odgovore koji su nam stigli iz zatvora. I tada sam osjetio da se rađa novi pokret u svijetu - u uslovima u kojima se ništa ne može promijeniti, ostajemo ljudi tako što jedni drugima pružamo podršku kroz zidove.

Danas želim da neka od tih pisama podijelim sa vama - sa Crnogorcima koji su nas primili u ovom teškom vremenu.

Mihail Kriger, 66 godina, Moskva, politički aktivista i borac za ljudska prava, moj prijatelj. Nakon njega uhapšen je i njegov sinovac, novinar iz Sankt Peterburga, Artjom Kriger. Mihail je osuđen na sedam godina zatvora.

“…Moj najiskreniji pozdrav i tople želje tvojim novim ruskim prijateljima. Divno je što se tamo pronalazite i držite zajedno. Tvoji mačići, budući mačori, takođe su mi se veoma dopali. (…) Bravo, mačori - samo tako nastavite! Sve najbolje tebi i svim tvojim bližnjima i novim prijateljima.”

“Što se tiče represija kod nas, uglavnom sam upućen. Živimo u strašnom vremenu… Veoma je važno to što ti i tvoji drugovi ne dozvoljavate da se u svijetu zaboravi na političke zatvorenike. Mislim da je to od ogromnog značaja.”

Prošle jeseni, protestujući protiv nepravednih postupaka zatvorske uprave, Mihail je stupio u štrajk glađu. Najprije je odbijao hranu, a potom i vodu - punih pedeset dana. Sada se oporavlja u zatvoru i nadam se da će mu se zdravlje stabilizovati. Već mjesecima ga drže u samici; evo njegove posljednje poruke prijateljima:

“Molim za oproštaj sve koje sam natjerao da brinu za mene. I ovdje se ipak može živjeti: može se čitati, izlaziti u šetnju i slično. Ne treba da brinete za mene.”

Irina, 37 godina, umjetnica i ekoaktivistkinja iz Samare. Osuđena na 20 godina zatvora.

”…Zdravo, primila sam tvoje elektronsko pismo… Hvala na podršci. Svako od nas prolazi svoja iskušenja. Da sam na tvom mjestu, osjećala bih isto. Ta osjećanja su mi veoma poznata. I pitanja koja vise u vazduhu. I tuga i strepnja… Pisma i pažnja su zaista svjetlost. Nismo sami. Iako ovaj svijet izaziva duboku tugu. Nije potrebno čitavo čovječanstvo da bi se sve uništilo. Sve što je tako skupo i dragocjeno. Ovdje više ni ljubav ni dobrota ne mogu ništa da poprave. (…) Šta je za mene svjetlost…? Još nijesam pronašla odgovor…”

”…Želim da se okušam u ilustraciji knjiga. Nekoliko ljudi me je podstaklo na tu ideju. Hvala na pomoći. Tvoje pjesme su sjajne, dopale su mi se. Razumijem - i ja sada crtam na silu. Čitam tvoju pjesmu i razmišljam da li bih mogla da je ilustrujem… Toliko je slojeva u njoj. Radovaću se novim pismima i vijestima (…) Mir vašem domu!”

”…Divno je što je moj crtež stigao do tebe. Iskreno, već sam se zbunila koliko je bilo pjesama i crteža. Mislim da je bio samo jedan. Uspjela sam da ga nacrtam u posljednjem trenutku. A onda su me premjestili iz Samare - vjerovatno sam im dosadila.”

Marija, novinarka iz Barnaula, 48 godina, majka dvije kćerke. Osuđena na šest godina zatvora.

”…Pjesma je divna, čipkasta, prozračna, hvala ti! Prije pet dana izašla sam iz disciplinskog izolatora. Desilo se to neočekivano (…) pustili su me uoči večernjeg prebrojavanja. Privikavam se sada na drugačiji ambijent (…) Ćelija je okrečena, sanitarni dio je odvojen od ostatka prostora. Kreč utiče na spoljašnji izgled - stalno se isprljam, kao nekada u školi od krede. Oko stola raspoređujem razglednice, redovno mijenjam postavku. Pišem, povremeno bacajući pogled na cvijeće i mačke koje dominiraju današnjom izložbom…”

”Ljoša, kako se u maloj evropskoj zemlji odnose prema prisilnim emigrantima iz Rusije? Koje tradicije i praznike njeguje ruska dijaspora? Volim našu lijepu, napaćenu domovinu, naše ljude koji su sačuvali inteligenciju i humanost u atmosferi vjekovnog spaljivanja tih osobina…”

Aleksej i Jelena, supružnici, 52 i 51 godine, Stavropoljski kraj. Osuđeni na 16 i 13 godina zatvora.

”…Zdravo, Alekseje! Nedavno sam dobio Vaše pismo i odmah odgovorio. Želim da izrazim ogromnu zahvalnost za Vašu podršku i učešće (…) Znati da postoje ljudi koji misle na nas, saosjećaju, dijele naše ideje i nadanja - to nam znači mnogo. Pomaže da podnesemo nedaće, teškoće i poniženja. Jednostavno nas tjera da živimo. Ne pretjerujem (…) Fotografija procvjetalog badema podsjetila me je na moj dom. U dvorištu mi je raslo drvo breskve veoma slično tom. Uvijek sam volio prirodu; prije hapšenja bavio sam se pčelarstvom i vinogradarstvom (…) Imao sam svoju kuću, male radosti života, kao i mnogi drugi. Mogao sam i sada da živim isto tako, zabivši glavu u pijesak. Ali moja Lena i ja to nijesmo mogli. Od srca sam vam zahvalan što komunicirate sa mojom ženom. To joj mnogo znači. U početku je bila duboko potištena i uvjerena da ljudima nije stalo do nje, štaviše - da nas preziru. Ali već prvo pismo volontera podiglo joj je duh. Imao bih veliku molbu - ako budete pisali mojoj ženi, napišite joj da je volim i da mi mnogo nedostaje… Sve ćemo izdržati i ponovo biti zajedno!”

”Poštovani Alekseje Borisoviču! Bilo mi je veoma drago da primim Vaše pismo! (…) Svog muža mnogo volim, osjećanja su uzajamna i naša ljubav nam pomaže da preživimo. On je najbolji i divan čovjek. (…) Osjećam se kako-tako, trudim se da preživim na ovom mjestu, najvažnije je da se ne razbolim. Radim u šivaćoj radionici. Veoma sam umorna od ljudi oko sebe (…) Na fotografiji je predivna kućica u Crnoj Gori, kao i priroda poznata po svojoj ljepoti. Naravno, trudim se da izdržim i vjerujem u našu svijetlu budućnost. Porodice će se ponovo ujediniti, biće mira i sreće. Čekamo tu lijepu budućnost. Prenesite najljepše želje ljudima sa kojima se sastajete svake sedmice. S poštovanjem, Jelena.”

( Nela Radoičić, Vukašin Obradović )