Ko je odgovoran za osobe sa teškim psihijatrijskim oboljenjima: Reaguje se tek nakon incidenta
Zamjenica Ombudsmana Snežana Mijušković ocjenjuje da je problem dugotrajan i da se odgovornost često prebacuje sa jedne institucije na drugu, zbog čega je, kako navodi, preporučeno formiranje međuresornog stručnog tijela koje bi imalo jasan mandat i obavezu koordinacije Advokatica Snežana Mićanović ukazuje na osjetljivu pravnu granicu između zaštite prava osoba sa mentalnim oboljenjima i bezbjednosti zajednice
Sistem zaštite osoba sa teškim psihijatrijskim oboljenjima u praksi pokazuje ozbiljne slabosti, posebno kada je riječ o koordinaciji institucija, nadzoru nakon hospitalizacije i dostupnosti servisa podrške u zajednici. Iako zakoni i strateška dokumenta postoje, sagovornice jutarnjeg programa „Boje jutra“ ističu da njihova primjena često izostaje, a reakcije dolaze tek nakon incidenta.
Zamjenica Ombudsmana Snežana Mijušković ocjenjuje da je problem dugotrajan i da se odgovornost često prebacuje sa jedne institucije na drugu, zbog čega je, kako navodi, preporučeno formiranje međuresornog stručnog tijela koje bi imalo jasan mandat i obavezu koordinacije.
„Ne smijemo dozvoliti prebacivanje ping-pong loptice. Ne može sektor socijalne zaštite biti zadužen za psihijatrijske pacijente koji napuste, primjera radi, Dobrotu i onda se prebacuje. Dakle, nama nedostaje u sistemu čitav jedan spektar različitih servisa, usluga, da bi ove osobe mogle kvalitetno da nastave život u zajednici. Ovdje ne može biti odlaganja, jer ne znamo šta se sjutra može dogoditi i koji okidač može biti taj koji će proizvesti neku daleko težu posljedicu. A poslije te posljedice onda samo konstatujemo da evo nismo imali to, nismo imali. Dakle, mora biti urgentna reakcija", kazala je Mijušković.
Ona naglašava da nakon otpusta iz zdravstvenih ustanova često ne postoji adekvatan sistem praćenja, posebno kada je riječ o redovnom uzimanju terapije i podršci porodicama koje u najvećem broju slučajeva same nose teret brige, te da bez razvoja servisa u zajednici nema ni trajnog rješenja.
Advokatica Snežana Mićanović ukazuje na osjetljivu pravnu granicu između zaštite prava osoba sa mentalnim oboljenjima i bezbjednosti zajednice.
„Slobode i prava nisu apsolutni i mogu se ograničiti samo u slučaju da se tim slobodama i pravima nanosi šteta nekom drugom. Taj rizik mora biti konkretan. Samo u varijanti da je postojala direktna opasnost za život tog lica ili nekog drugog lica kome je to lice prijetilo, možemo mu ograničiti slobodu na način što ćemo ga odvesti u psihijatrijsku ustanovu radi primjene preventivne ljekarske pomoći prvo, a zatim će stručna služba, odnosno ljekarski tim utvrditi da li je neophodno smjestiti to lice u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Negdje je lišenje slobode u smislu određivanja pritvora posljednja opcija, baš zbog tog poštovanja prava i sloboda, rjeđe se tu pribjegava nekom vidu nadzora tih lica“, objašnjava Mićanović.
Ko je nadležan za kontinuirani nadzor i da li će najavljeno formiranje međuresornog tijela donijeti konkretnu i trajnu promjenu, kako bi sistem djelovao preventivno, a ne tek kada dođe do ozbiljnih posljedica - ostaje, mišljenja su sagovornice, ključno pitanje.
( Suzana Ćetković )