Umberto Eko: Univerzum neočekivanog deset godina od smrti velikana kulture

“Mislim da pisac treba da piše o onome što čitalac ne očekuje. Stvar je u tome da ih ne treba pitati šta im je potrebno, već ih mijenjati… proizvesti vrstu čitaoca koju želite za svaku priču.” Umberto Eko

Deset godina nakon smrti Umberta Eka, Italija i svijet obilježavaju njegov život i djelo kroz virtuelni maraton kulturnih događaja. Fondacija Umberto Eko, u saradnji sa Fondacijom Bottega Finzioni, organizovala je projekat "Eco Eco Eco: Svjetski razgovor za Umberta", zamišljen kao “planetarni razgovor” koji okuplja akademike, pisce i studente širom svijeta kako bi proslavili njegovu ostavštinu i istražili univerzalnu vrijednost njegovih djela.

Umberto Eko, italijanski svestrani naučnik koji se bavio mnoštvom oblasti znanja - bio je filozof, semiotičar i univerzitetski profesor koji je kroz predavanja i pisanje oblikovao globalno razumijevanje komunikacije i kulture. Rođen je 1932. godine u Alesandriji, na sjeveru Italije, a predavao je na Univerzitetu u Bolonji. Njegov rad u oblasti semiotike omogućio je razumijevanje svijeta kao mreže znakova, gdje svaka kultura i medij nose složena značenja.

Eko je bio poznat po analizi pop-kulture, stripova, filmova i romana, kombinujući ozbiljnu filozofsku i teorijsku preciznost sa humorom i satiričkim duhom. Smatrao je da interpretacija znakova omogućava ljudima da shvate svijet oko sebe i da prepoznaju skrivene strukture moći, zavjere i kulture.

U rodnoj Italiji Eko se prvo proslavio kao parodičar i vrhunski satiričar. Prvi je rastrgao striptiz i TV spikere, mnogo prije nego što je iko čuo za Rolana Barta, a psihoanalizom stripa “Tintin” i detaljnim raščlanjivanjm “Simpsonovih”, bavio se mnogo prije nego što je popkultura postala omiljeni postmodernistički sport. S jednakim žarom na svojim predavanjima analizirao je romane o Džejmsu Bondu, popularne stripove, fotografije Merilin Monro, sve u jednom dahu. Kada je cijeli svijet mreža znakova, smatrao je Eko, sve vapi za tumačenjem teksta.

Književni opus: od misterije do političkih zavjera

Njegov roman "Ime ruže" (1980) donio mu je planetarnu slavu. Srednjovjekovna misterija spojila je detektivsku priču sa filozofskim i teološkim refleksijama, naglašavajući njegovu enciklopedijsku erudiciju. Drugi roman, "Fukoovo klatno" (1988), istražuje tajna društva i teorije zavjere, dok "Ostrvo dana pređašnjeg" (1994) i "Baudolino" (2000) demonstriraju njegovu sposobnost kombinovanja istorije, fikcije i metafikcije.

Univerzitet u Bolonji, na čijem je Filozofskom fakultetu predavao, bio je poznat kao uporište italijanskog “crvenog” aktivizma, što ga nije naročito oduševljavalo. Ipak, Bolonja je obezbijedila Eku iz prve ruke neprocjenjivo iskustvo političkog ekstremizma i zavjere.

Tako je njegov drugi roman, “Fukoovo klatno” (1988), priča o teoriji zavjere, triler smješten usred nejasnih i smutnih tajnih društava. Malo po malo, saznajemo mnogo o templarima, Kabali, rozenkrojcerima, ali i o vjerskim obredima vezanim za afričko podneblje, o ritualima koji se izvode uz pratnju bubnjeva, o značenju plesa i ulozi vračeva. Eko je tu vidio savremene političke paralele s ovim i drugim sektama - P2 masonska loža i ekstremni lijevi ogranak Crvenih brigada odlikovali su se sličnom tajnovitošću i fanatizmom. U cijelom svom kasnijem radu, književnom i teorijskom, Eko će pokazati veoma italijansku naklonost prema zavjeri i misteriji.

Iako ga je Salman Ruždi u recenziji u “Obzerveru“ sasjekao riječima, “čitaoče, mrzim ga”, svi su se pitali šta slijedi poslije “Fukoovog klatna”. Svoj treći roman, “Ostrvo dana pređašnjeg” (1994), Eko je napisao po strogim književnim pravilima i sadržao je još više akademskog cjepidlačenja i komplikovane učenosti. Sve u svemu, “Ostrvo” se čita kao stilska vježba, s naglaskom na formu i kompoziciju, a ne na osjećanja i izražavanje.

Njegov četvrti roman, “Baudolino”, smješten u srednjovjekovni Konstantinopolj, dokumentaristički opisuje surovo razaranje istočne prijestonice Rimskog carstva koju izvode krstaši, potragu za mitskom zemljom prezvitera Jovana i relikvijom nad relikvijama - glavom Svetog Jovana Krstitelja. Glavni junak, Baudolino je lažljivac koji, iako rođen u običnom narodu, ima tu privilegiju da ga je usvojio Fridrih Barbarosa, imperator Svete rimske carevine. Baudolino se školuje u Parizu, ratuje po Evropi zajedno sa Fridrihom, a onda smišlja jedan projekat, jednu svoju priču, koja postaje prava, istinita, jer on u nju želi da vjeruje i zato što je gradi kao da je stvarno prava.

Kada je 2004. godine objavljen “Tajanstveni plamen kraljice Loane”, Eko je objavio da će to biti njegov posljednji roman (“Pet je dovoljno”). Međutim, uslijedilo je “Praško groblje” (2010) gdje se vraća omiljenoj teoriji zavjere, ovaj put zlokobnim “Protokolima sionskih mudraca” i navodnom željom Jevreja da vladaju svijetom. Eko je godinu pred smrt objavio roman “Nulti broj”, mračni triler o novinarstvu, gdje je novinska redakcija prikazana kao jazbina iz koje se lansiraju spinovi, novine su pokrenute ne radi informisanja nego radi manipulisanja i diskredititovanja i, što je najvažnije, zato da bi vlasnik imao idealno oružje za ucjenjivanje moćnijih od sebe i ulaznicu u povlašteni krug gdje se izvanredno zarađuje. Baveći se opet teorijama zavjere, manipulisanjem i mračnom stranom medija Eko je u ovom romanu ispisao sjajnu analizu našeg doba.

Ove godine, povodom desetogodišnjice smrti, Fondacija Umberto Eko organizovala je virtuelni maraton kulturnih događaja (18–19. februar) pod nazivom Eco Eco Eco. Cilj je da se evocira Ekov lik ne samo kao akademika i pisca, već i kao učitelja, kolege i prijatelja. Događaj koristi online platforme kako bi omogućio interkontinentalni dijalog, uključujući svjedočanstva intelektualaca koji su sarađivali sa Ekom, te rijetke uvide u njegove lične arhive i biblioteku.

Organizatori ističu da je ovo prilika da Ekov glas nastavi da odjekuje i da nova generacija čitalaca i akademika uči iz njegove filozofije, književnog eksperimenta i neiscrpnog interesa za kulturu.

Poruka za budućnost - upozorenje na "vječni fašizam"

Upozoravao je na “vječni fašizam” i strepio od njega, smatrao da kulturna razmjena ne može da eliminiše rasizam i ksenofobiju, niti znanje o drugim kulturama može da ukine nepovjerenje prema drugima, ali omogućava da shvatimo kako interkulturalno razumijevanje može da doprinese prevazilaženju konflikata, smanjenju nedostatka razumijevanja i izgradnji nove vrste bratstva među ljudima.

Recept - kako napisati roman

Na pitanje kako napisati roman, Eko je odgovorio: “Prvo bih u kompjuteru letimično pregledao oko stotinu romana, naučnih tekstova, Bibliju, Kuran i nekoliko telefonskih imenika (mogu odlično da posluže za davanje imena). Recimo oko sto-sto dvadeset hiljada strana. Onda bih sve tekstove nasumice ispremještao, pomiješao, uz par izmjena, na primjer sve što počinje na A bih izbacio. Tako bih imao roman koji je istovremeno i lipogram. Zatim bih sve strane odštampao štampačem i pažljivo pročitao nekoliko puta, a najvažnije odlomke podvukao. Zatim bih sve papire natovario na kamion i odvezao do najbliže peći za spaljivanje otpadaka.

Dok bi tako papiri goreli, sjedio bih ispod drveta sa olovkom i parčetom papira u ruci, i pustio misli da lutaju sve dok mi ne padne na pamet nekoliko redova, kao što su, na primjer: 'Mjesec juri visoko na nebu, šuma šušti'. Naravno, to ne bi bilo nalik na roman već na haiku. Ali to nije ni važno. Najvažnije je početi”.

( Nina Vujačić )