Srbija i proširenje EU – daj šta daš?

Marta Kos, evropska komesarka za proširenje, rekla je da za njenog vakta neće dopustiti da u EU uđu „trojanski konji“. Zato navija za „probno“ pridruživanje novih zemalja koje bi onda bile nadgledane pet, deset ili petnaest godina.

Njemački kancelar Fridrih Merc nedavno je poručio zemljama Zapadnog Balkana: „Ne želim da vas izgubimo.“ Ali, prije nego što je postao kancelar, zalagao se prije svega za „ekonomsku integraciju“, od Srbije, preko Turske do Ukrajine – sve je pomenuo zajedno.

Treći govore o EU „u više brzina“, četvrti o Uniji u „koncentričnim krugovima“ gdje jezgro ima više prava i obaveza od oboda.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sada kaže – daj šta daš.

U kratkoj izjavi za Frankfurter algemajne cajtung (FAZ), on je saopštio iznenađujuću novost – Srbija bi pristala na članstvo u EU bez prava veta. Važniji od toga su mu, rekao je, zajedničko tržište i slobodno kretanje robe, kapitala i ljudi.

Vučić se tako pridružio svom vršnjaku po stažu na vlasti, albanskom premijeru Ediju Rami. Prema FAZ-u, ideja ima sve više fanova u evropskim prijestonicama – dok izvori DW kažu drugačije.

Ali, da li zbilja „drugorazredno“ članstvo u EU može probiti očiti zastoj u proširenju? Kome bi to dobra donijelo? I zašto Vučić, čija vlast nije baš evropejska, sada pokazuje ovakvu širokogrudost?

Taktička kupovina vremena

Vučić ima prečih problema kod kuće. Kako je nedavno vidjela i delegacija Evropskog parlamenta u Beogradu, na studentske i građanske proteste vlasti reaguju daljim upodobljavanjem medija, pritezanjem univerziteta, udarom na tužilaštvo.

To je na ironiju ponukalo Vladimira Međaka iz Evropskog pokreta, ranije važnog člana pregovaračkog tima Srbije sa EU. Kako je Međak napisao na mreži X, na zahtjeve Brisela da „hapsi korumpirane drugare“, to jest da uspostavi vladavinu prava, Vučić je prvo nudio srpski litijum, onda slao granate Ukrajini, a sada nudi odricanje od prava veta.

„Sve šta treba znati o upravljanju državom i brizi o njenim interesima. Krenuće da nudi manje bitne drugare, uskoro“, napisao je Međak.

U kritičkoj čaršiji u Beogradu opšte je mjesto da Vučić hoće da najkrupnije članice EU barem na jedno oko zažmure na njegovu autokratiju, pa im zato nudi razne ustupke. Od povlačenja institucija sa Kosova, preko nabavke francuskih borbenih aviona, do obećanja litijuma Njemačkoj.

U taj niz treba svrstati i to što se Vučić sada tobože „odriče veta“, kaže za DW Srđan Majstorović, predsjednik Upravnog odbora Centra za evropske politike.

„To je taktički potez kupovine vremena“, kaže on. „Ovaj režim nije upao u zamku Miloševićevog režima, nego je naučio važnu lekciju – za dugi opstanak na vlasti potrebna je neka vrsta međunarodnog legitimiteta.“

Ko dobija, ko gubi

U vrijeme geopolitičkih gibanja – kada EU čak ne zna ima li još Sjedinjene Države na svojoj strani – mnogima se kao dobra ideja čini brzi prijem novih članica, kako god. Tako bi se, kada su u pitanju Srbija i susjedstvo, konačno zatvorio „meki trbuh“ EU na Balkanu.

No, Majstorović kaže da bi to bilo – duplo golo. „Tako svi gube. Izgubili bi građani Srbije čija se prava gaze. A nereformisana Srbija sa autoritarnim režimom ne doprinosi ni Evropskoj uniji jer remeti unutarnju koheziju koja je Uniji potrebna.“

Iako je možda u pitanju samo nastavak poznate igre – oni bi kao da uđu u EU, a mi bismo kao da ih primimo – mnogi u Srbiji bi ideju o neravnopravnom članstvu mogli da dočekaju kao smještanje u vječnu magareću klupu.

Pitanje je šta bi to učinilo od podrške građana ulasku u EU koja se, makar prema posljednjim objavljenim istraživanjima, malko oporavila. Prema Delegaciji EU, odnos je 45 odsto prema 32 odsto za pristupanje EU. Prema agenciji Ipsos, bliskoj vlastima u Beogradu, to je čak 47 prema 29. Prema Centru za savremene politike, to je tijesnih 36:33.

Kako Majstorović dodaje za DW, upravo tu leži jedna opasnost ideje o „ulasku u EU bez prava veta“. „Za to vrijeme se u Srbiji fingiraju reforme, pa bi onda, kad na kraju ni od pristupa zajedničkom tržištu ne bude ništa, moglo biti da režim opet optuži EU da nema sluha, da je antisrpska, da nas neće…“

Sa druge strane, dodaje sagovornik DW, ni građani Srbije ni evropski političari više ne mogu biti toliko naivni da misle da je Vučićeva vlast kadra za promjene koje bi protivrječile „njenoj nedemokratskoj prirodi“.

Tako naš sagovornik u cijeloj ovoj zavrzlami ne vidi nikakvu šansu, naprotiv. Vidi samo rizike i zid koji će teško biti probijen.

Šta je računica EU

U vodećim evropskim prestonicama – Berlinu, Parizu pa onda drugima – ideja je već dugo jasna. Glasno je izgovorio Emanuel Makron još kad je prvi put postao predsjednik Francuske: ne može Evropska unija da se širi prije nego što se reformiše.

Naime, ključne odluke EU donosi jedinstveno. A, ako svi moraju dići ruku za neku odluku, to znači da svi imaju pravo veta. Koliko to muka donosi efektno demonstrira mađarski premijer Viktor Orban.

„Zamislimo EU u kojoj bi i Kišinjev, Kijev, Tirana ili Podgorica imali mogućnost blokade, a da i ne govorimo o Beogradu, Sarajevu ili Tbilisiju. Kako Unija u takvim okolnostima može da odgovori na geopolitičke nužnosti?“, sažima sada FAZ.

Pošto je teško zamisliti da recimo Mađarska pristane da razvlasti samu sebe, onda je ideja da makar nove članice nemaju pravo veta.

U razgovoru za FAZ, zeleni političar Anton Hofrajter, prvi čovjek Odbora Bundestaga za pitanja EU, tvrdi da ideja prijema bez prava veta (two-tier EU) nailazi na simpatije u raznim strankama i zemljama, pa čak i svim prijestonicama Zapadnog Balkana, makar kada se priča u četiri oka.

Kada se priča javno, u Podgorici su nezadovoljni. Crna Gora se posmatra kao frontrunner koji bi za godinu ili dvije mogao da uđe u EU. Tamo se pitaju – zašto bismo bili drugoklasna članica, ako nismo primljeni preko reda nego smo ispunili baš sve kriterijume?

Koliko je sve zajedno realno?

Iako Hofrajter zagovara ideju da nove članice zauvijek budu bez prava veta, više drugih izvora tvrdi da se to ne razmatra ozbiljno. Pravni stručnjaci uostalom kažu da tako nešto nije u skladu sa osnivačkim ugovorima EU koji predviđaju samo „jednake“ članice.

To je jedan jak razlog za skepsu, koji navodi i izvor DW iz vrha njemačke Vlade. Drugi razlog: „Time bismo kaznili zemlje koje su sprovodile reforme, a nagradili one koje nisu ili su čak posljednjih godina radile na udaljavanju od osnovnih vrijednosti EU.“

Kako je za Demostat rekao Štefan Lene, predavač na Diplomatskoj akademiji u Beču, Brisel zapravo razmatra nešto drukčiji model.

„Postoje izvjesne spekulacije da bi Komisija mogla da predloži da se u ugovore o pristupanju uključe odredbe koje bi na određeni vremenski period ograničile pravo glasa novih zemalja članica i da se nametne – ponovo na privremenoj osnovi – jača uslovljenost vladavinom prava“, kaže on.

Tako bi se jednim udarcem ubile dvije muve: nove članice ne bi mogle da se „vrate unazad“ čim uđu u EU; a skeptične članice EU bi lakše progutale novo proširenje.

No Srđan Majstorović podsjeća da je šefica Komisije Ursula fon der Lajen obećala taj novi okvir za proširenje do kraja prošle godine, ali da od toga nije bilo ništa.

To jeste obeshrabrujuće, kaže on, ali i logično u doba kad se svijet dijeli na one koji vjeruju u liberalnu demokratiju i one koji veruju u silu. EU bi da bude među prvima pa se teško može očekivati, dodaje Majstorović, da u bilo kakvo članstvo prima nedemokratske države.

Naš sagovornik impuls proširenju EU očekuje sa sasvim druge strane – dalekog sjevera. Naime, Islanđani bi dogodine mogli na referendum o ulasku u EU. Pod utiskom politike Donalda Trampa i pretenzija na „obližnji“ Grenland, ankete sugerišu da konačno većina Islanđana podržava članstvo.

( Deutsche Welle )