Najduža bitka Prvog svjetskog rata
Verdenska bitka 1916. godine između Njemaca i Francuza trajala je 300 dana. Verden je danas simbol jednog od najkrvavijih poglavlja Prvog svjetskog rata, ali i francusko-nemačkog pomirenja.
Još je bilo rano jutro 21. februara 1916. kada je krenula neprestana artiljerijska paljba po utvrđenjima i rovovima kod Verdena. Njemci su dopremili 300 vozova municije i pucali satima. Grmljavina topova čula se na udaljenosti od 150 kilometara.
Naredbu za napad na Francuze dao je načelnik njemačkog Generalštaba, Erih fon Falkenhajn, s ciljem da okonča rovovski rat na Zapadnom frontu, na području između Belgije i Francuske. Taj front je otvoren još septembra 1914., ubrzo nakon početka Prvog svjetskog rata.
Plan je bio da se front brzo probije i da se rat ponovo pretvori u pokretno, manevarsko ratovanje, kaže istoričar Olaf Jesen u razgovoru za DW. Međutim, Falkenhajnova računica nije uspjela.
Bitka kod Verdena okončana je skoro deset mjeseci kasnije, 18. decembra 1916., pobjedom Francuza i ostala je upamćena kao najduža bitka Prvog svjetskog rata i jedna od najdužih u istoriji ratovanja.
Neće proći!
U početku su Nemci napredovali, ali parola Francuza glasila je: „Neće proći!“ Predvodio ih je Falkenhajnov protivnik, Filip Peten, koji je od početka primjenjivao princip rotacije vojnika. Gotovo svaki francuski vojnik bio je upućivan u rovove kod Verdena, ali je poslije nekoliko dana mogao biti zamijenjen.
„Time se sprječavalo brzo iscrpljivanje i demoralizacija“, kaže Jesen.
Borbe su trajale mjesecima, kada su 1. jula 1916. Britanci i Francuzi pokrenuli veliku ofanzivu kod Some na sjeveru Francuske – kako bi odvukli njemačke snage sa fronta kod Verdena i rasteretili Francuze. To im je uspjelo, mada je ta najveća bitka Prvog svjetskog rata 18. novembra okončana – bez pobjednika.
Falkenhajn je smijenjen 29. avgusta 1916. pošto je njegova strategija propala, a naslijedio ga je Paul fon Hindenburg. Do kraja bitke promijenjeno je više komandanata.
„Francuzi su povratili gotovo cijelu teritoriju koju su Nemci mjesecima osvajali uz velike gubitke. Poslije 300 dana i 300 noći njemačka strana stajala je praktično tamo gdje je ofanziva počela u februaru 1916. Jedan od razloga bila je duža smjena njemačkih vojnika na frontu: borbeni moral Nemaca bio je slomljen iscrpljenošću“, kaže Jesen.
Zarobljeni u „paklu Verdena“
Sve vrijeme kod Verdena vodila se ogorčena bitka za svako selo i svaki brežuljak. Korišćena je najmodernija artiljerija – teški minobacači, bacači plamena, mitraljezi. Na prostoru manjem od 30 kvadratnih kilometara ispaljeno je 26 miliona granata i 100.000 granata s bojnim otrovom.
Neprijatelji su često bili udaljeni svega 30 metara. Tokom iscrpljujućeg rovovskog rata, vojnici su izdržavali u zemunicama: pacovi, vaške, hladnoća i loša ishrana razarali su živce, a smrt je bila stalni pratilac.
Tog ljeta 1916. nad frontom se širio prodoran smrad leševa; dijelovi tijela, izbačeni udarnim talasima eksplozija, visjeli su po granama spaljenog drveća. Kad je stigla zima, vojnici su stajali do koljena u ledenoj vodi i blatu, mučeni žeđu – pili su kišnicu iz bara u kojima su, između lešina konja, iskrvarili njihovi saborci.
Brutalni rovovski rat odnio je više od 300.000 života i ostavio preko 400.000 ranjenih.
„Bitka je bila neuobičajeno surova, čak i za prilike Prvog svjetskog rata. Toliki broj mrtvih na tako malom prostoru do tada nije zabilježen nigdje drugo. To neljudsko iskustvo urezalo se u kolektivno pamćenje pojmovima poput pakla Verdena“, kaže Jesen.
Falkenhajn: Pustiti neprijatelja „da iskrvari“
Njemački mladići i muškarci, koji su rado krenuli u rat, postali su kod Verdena topovsko meso.
Falkenhajn je kasnije u memoarima pokušao da svoju ulogu prikaže u blažem svjetlu, tvrdeći da je želio da „pusti francusku vojsku da iskrvari“. „Ako za dva mrtva njemačka vojnika mora da krvari pet Francuza, to je dobra i obećavajuća stvar“, napisao je.
„Preživjeli veterani tu izjavu su doživjeli kao izdaju – jer su shvatili da ih je jedan od njihovih generala vidio samo kao ljudski materijal“, kaže Jesen.
Užas se ogleda i u pismima vojnika njihovim porodicama. „Verden, strašna riječ! Bezbroj ljudi, mladih i punih nade, moralo je ovdje da izgubi život, njihove kosti sada negdje trunu – između položaja, u masovnim grobnicama, na grobljima“, napisao je porodici dvadesetogodišnji student teologije, Paul Belike.
Prekretnica u Prvom svjetskom ratu
Još 1914. britanski pisac Herbert Džordž Vels skovao je frazu „The war that will end war“ („Rat koji će okončati sve ratove“). Ako je ijedan francuski ili njemački vojnik koji je poginuo kod Verdena vjerovao da vodi „rat za okončanje svih ratova“, prevario se.
„To nije bila odlučujuća bitka, ali jeste veoma važna prekretnica u istoriji Prvog svjetskog rata“, naglašava istoričar – svojevrsni zaokret ka njemačkom porazu. Takođe je pomjerila ravnotežu moći u Njemačkoj ka vojnoj diktaturi i ubrzala ulazak SAD u rat.
I takozvana „legenda o ubodu nožem u leđa“ dobila je podsticaj nakon Verdena: Vrhovna komanda, Hindenburg i Erih Ludendorf, poslije 1918. nisu željeli da preuzmu odgovornost za poraz i širili su sliku neporažene vojske na frontu, kojoj su navodno socijaldemokrate, socijalisti, pristalice demokratije i Jevreji zadali udarac s leđa.
Simbol pomirenja uz različito sjećanje
Nekadašnji neprijatelji, Njemačka i Francuska, danas su bliski saveznici. Verden je simbol pomirenja i u obje zemlje ta bitka se pamti kao „krvoproliće“ i „pakao“.
Međutim, kod Francuza to ime simbolizuje i vojnu pobjedu, izdržljivost, žrtvu i nacionalno jedinstvo. Za Nemce je Verden iznad svega sinonim za apsolutnu besmislenost rata, vojni zastoj uz cijenu neljudske patnje.
Godine 1932. otvorena je kosturnica s posmrtnim ostacima bezbroj nepoznatih vojnika. A od 1967. postoji memorijalni centar Verden.
Istoričar Olaf Jesen je autor knjige „Verden 1916: Iskonska bitka veka“ (Verdun 1916: Urschlacht des Jahrhunderts).
( Deutsche Welle )