Kultura i prava umjetnost svakodnevno tonu u sunovrat

Mnogi ga poznaju kao talentovanog gitaristu, ali Bane Jelić se umjetnički izražava mnogo šire i to kroz muziku, pisanje i slikarstvo. Decenijama je prisutan na muzičkoj sceni, kreirao je najveće hitove ex-Yu roka i svirao u brojnim bendovima.

Danas, kroz umjetnost koju stvara, čuva prave vrijednosti i prenosi ih publici na različite načine. Nedavno je objavio instrumentalni album “Illuminations”, kao i knjigu “Poslednji Džoker”, a uskoro ga očekuje i promocija njegovih slika.

O svemu tome, ali i o muzici, shvatanju rok kulture Jelić priča za “Vijesti”...

Bane, posljednje vrijeme bili ste vrijedni, objavili sedmi album instrumentalne muzike, novi roman, a pripremate i izložbu, ako već i slike nijesu gotove. Dopunjavaju li se te različite forme kreativnosti i utiču li jedna na drugu kad je u pitanju umjetnički izraz?

Naravno, dopunjavaju se i često prepliću. Na primjer, uradio sam spot sa mog novog instrumentalnog albuma,”Illuminations” za numeru “Space Joker”. Taj spot je posvećen mom glavnom junaku romana pod nazivom “Poslednji džoker”. Imam i jednu sliku akril na platnu 100 x 120 pod nazivom “Joker”. Takvih prožimanja ima na razne načine, zapravo to je isti vulkan iz kog se događa moje stvaralaštvo, samo je pitanje kojim ću jezikom da pričam, ali suština i poruka je slična ili ista.

Naziv instrumentala “Via Dolorosa”, kojim otvarate album, upućuje na simboliku hodočasničkog “Puta boli”, dok se muzička tema koja se provlači kroz isti temelji na tradicionalnim motivima sa ovih prostora. Kako kroz tu kompoziciju tumačite ideju puta, patnje ili iskupljenja?

Uradio sam spot za tu numeru koja me predstavlja u duhovnoj atmosferi koja je simbolično poziv na ljubavno stradanje, saosjećanje, na pokajanje, na izmjenu života i na kraju i na vaskrsenje u vječni život koji nudi jedino Isus. U spotu se pojavljuje i balerina sa istočnjačkim plesom koja po meni simbolizuje novu Irodijadu a Irodijada simbolizuje našu ostrašćenost pale ljudske prirode onog palog Adama i Eve u nama koji bez Hrista ne mogu da dobiju krila i da se vinu u nebo.

Kao što ste već pomenuli, album prati i roman “Poslednji Džoker”, a tako se zove i jedna kompozicija na albumu. Džoker kao alter ego kroz roman istražuje jurodivi pristup životu. Pomaže li Vam pisanje romana da izrazite aspekte svoje ličnosti koje kroz muziku ne možete?

Ja se izražavm pisanjem kroz note, kroz slike i riječi. U romanu sam izrazio ili upotpunio svoju jaku umjetničku crtu koja ima za cilj da probudi modernog čovjeka koji kao da spava u svojim iluzijama i zabludama hedonizma. Ponekad ni sam ne znam da li ja rukovodim umjetnošću ili ona rukovodi mnome, u svakom slučaju Bog ima udjela.

Roman zahtijeva od čitaoca obrazovanost i duhovnu otvorenost. Koliko je danas, kad više-manje zbog telefona svi negdje imamo poremećaj pažnje, rizično stvarati djela koja traže koncentraciju i intelektualni napor?

Mozak, duša i duh se može tretirati i kao neki mišići na kojima je čovjek pozvan da radi da ih usavršava. Kad sam ja bio mlad, svi smo čitali knjige i slušali muziku, pisali smo poeziju, razgovarali o piscima, ko više ko manje. Kupovao sam stotine i stotine knjiga i satima ih čitao i tako cio život sam s knjigama i pravim umjetničkim vrijednostima. Danas nije tako, danas se ne čitaju knjige, danas se samo trenira voajerstvo preko interneta, a tu mozak vremenom zakržlja i onda imamo loše rasuđivanje. Stanje u kulturi nam je takvo da najbolji su najzapostavljeniji i bez veze i kanala nema im nagrade, a ni pomoći. Uvijek je bilo tako da veza i klanovi prave posao, ali ne kao danas gdje je to jedini način uspjeha. A ovi što treniraju bezumlje nam prodaju maglu preko TV-a i interneta. Novinari samo trče za skandalima i niskim strastima. Narod je putem medija od 1990. potpuno izgubio kriterijum za prave umjetničke vrijednosti. Mladom, pravom i poštenom umjetniku je danas jako teško da uspije da se ostvari i od toga da živi.

Često se kaže da umjetnost treba da oplemenjuje i uzdiže čovjeka, a nerijetko svjedočimo djelima u muzici, književnosti ili slikarstvu koja su zatvorena i teško razumljiva publici. Smatrate li da umjetnik ima odgovornost da njegovo djelo bude razumljivo i oplemenjujuće, ili je ipak primarna “sloboda izraza”?

Dobro je da imamo raznolikost u umjetnosti, ali po mom mišljenju je loše da se kroz taj izraz slavi tama i destrukcija. Kod mene je primjetno da čak i ako je nešto naizgled tamno da slavim svjetlost i pozivam na prosvjetljenje i ljepotu. Ako je stradanje poput moje pjesme “Via Dolorosa”, onda je to stradanje radi ljubavi i spasenja. Umjetnici ispoljavaju upravo ono čime su obuhvaćeni ili posjednuti. Čovjek ako se puni Bogom, on to i manifestuje kroz svoja djela, dok oni koji se pune tamom u svom privatnom životu imaju crna javna djela koja nikog uzvisiti u ljepoti i ljubavi neće.

Neke Vaše slike nastale su kombinacijom akrila i pastela. Šta ste spremili za aprilsku izložbu i hoćete li sa njom posjetiti i ex-Yu države ili će u vašoj umjetnosti kad je slikarstvo u pitanju uživati isključivo publika u Beogradu?

Posljednje dvije godine mnogo vremena sam proveo u muzici vježbajući gitaru, ali napisao sam i još jedan roman koji će se u zavisnosti od izdavača pojaviti na jesen. Što se tiče slika predstaviću neke ranije radove sa jednom svježinom od nekoliko novih apstraktnih slika srednjeg formata. Za sada će to biti u Beogradu. U zavisnosti od uslova koji su mi potrebni da sve to realizujem mogu doći i u Crnu Goru.

Smatrate li da savremena publika zna da razlikuje istinsku inovaciju u umjetnosti od onoga što je samo popularno ili slijedi trend?

Mislim da je takvih sve manje. Još 2004. godine sam dao intervju sadržaja da smatram da kultura i prava umjetnost preživljava svoj sunovrat svakim danom. Ispostvalilo se da danas 2026. sam bio u pravu i još se sve nije zaustavilo, a mislim i da neće.

Vi ste rok muzičar preko tri decenije. Upravo ovaj žanr nekad je bio prostor slobode i kritičkog mišljenja, a danas imamo toliko žanrova koji su kritički nastrojeni, a situacija nikad gora. Znači li to da muzika više nema uticaj i da je publika isključivo doživljava kao zabavu?

Duh vremena u cijelom svijetu je loš, tačnije, duh svijeta je antihristov i otud zabava samo za niske strasti i upravo ta dominira. Skandali i rijaliti emisije se forsiraju kao i svaki nemoral, a društvene mreže samo zaglupljuju čovjeka. Kad bi se svako zapitao “šta sam danas naučio” uvidio bi da se izvježbao u bezumlju. Moralni balans je postao rastegljiv ko žvaka i svi su u pravu, svi krive jedni druge, popucala su nam nebeska ogledala.

Kao što sam već rekla, rok scena u bivšoj Jugoslaviji imala je jaču društvenu ulogu nego što je ima danas. Koliko su za to krive i ljubavne pjesme, jer upravo takvi tekstovi imaju najbolju prođu, a opet većina izvođača ide na “sigurnu kartu”. Smatrate li da upravo trčanje za trendovima slabi uticaj muzike i njenu sposobnost da pokrene stvarne društvene razgovore?

Pa kao što rekoh duh vremena je postao klizav i nemoralan, sve više je hedonističan i banalan sa ciljem da zavede čovjeka i odvede ga u provaliju svojih nadražaja gdje ljepota, istinska poezija i kultura ne prebiva, gdje svjetlost sa tamom nema ništa. Mi više nemamo junake. Pošten čovjek od poštenog rada ne može da živi, a veliki i moralan umjetnik nema poziciju, on trpi, muči se, strada pravih vrednosti radi, Boga radi. U novom svijetu mora da se mulja nešto da se kako ono kažu: “snalažljiv je, ide mu”. A od kog mu ide? Od Boga ili ne? Kakva nam je opšta kultura takvo nam je i kolektivno stanje, a ono je jeftino i šuplje. Tu pjesme odlično prikazuju današnjeg čovjeka koji grabi bestidno sve pred sobom i kome erotika i strast zamjenjuju ljubav.

Rok kultura je decenijama bila sinonim za zloupotrebu droga, hedonizam, život na ivici. Zašto je rok muzika tako snažno povezana sa ovim životnim stilom, kad čini mi se svega toga mnogo više ima u drugim žanrovima?

Kojim duhom se punimo, tim duhom smo vođeni, tim duhom i stvaramo. Kada u našem životu postoji rad, red i disciplina kroz tu samokontrolu čovjek vlada sobom i svojim nagonima. Obezbožen čovjek je podložan lošim uticajima, zaveden je nekim stilom života koji nije dobar, a to sazna kad ostari. Mene je muzika čuvala od svega toga. Slušao sam pametnu muziku, živio u vrijeme kad su ljudi čitali knjige, i ono što je najvažnije želio sam da budem virtuoz na gitari. Zamislite Stefana Milenkovića da duva travu ili šmrče kokain? Sa tim stilom života bi odavno završio karijeru, tako je i sa svim uspješnim virtuozima. Često javni posao je i veliki teret, pa se čovjek oslobođa stresa kroz alkohol, bez obzira da li je to rok ili folk muzika. Mada ima još nešto, rokeri loše zarađuju, pa sad razmislite ko je iz koje muzike može prije kupiti.

Mnogo je bolja muzika bila nekada

Da li ste svoj doprinos i numeri “Samo nebo zna” koja je rađena za potrebe dokumentarca “Iza horizonta” o klavijaturisti Lazaru Ristovskom. Koliko je bitno da sačuvamo sjećanje na veličine poput njega i da mlađe generacije upoznamo, a ona starije i srednje ne dozvolimo da zaborave na one koji su ostavili jak doprinos kad je ex-Yu muzička zaostavština u pitanju?

Laza Ristovski je zauzeo neizbrisiv trag u muzici, dovoljno je spomenuti da je svirao sa grupom Smak i Bijelim dugmetom. Mnogo je bolja muzika bila nekada, nego što je sada. Nova muzika za mlade je kao da peku plastične pljeskavice s ciljem da zaroštiljaju još neku utrnulu dušu zamagljenu opštim stanjem palosti. Sve je manje onih koji će podržavati stare vrijednosti jer ih novi sadržaji oblikuju po svome, a mlad čovjek upija nesvjesno što ga okružuje i to ga htio on to ili ne formira i oblikuje. Blago onima koji uče od mudrih i pametnih, blago onima koji prate svjetlost “Illuminations”.

( Marija Vasić )