Vojno odbrojavanje – posljednja šansa za dogovor SAD i Irana?
Raste napetost na Bliskom istoku, neposredno uoči susreta predstavnika Teherana i Vašingtona u Ženevi. Da li će Trampov ultimatum donijeti diplomatsko rješenje – ili region klizi ka vojnoj eskalaciji?
Rastu tenzije uoči novih razgovora SAD i Irana. Predstavnici Teherana i Vašingtona trebalo bi ovog četvrtka (26. februara) u Ženevi da pregovaraju o iranskom nuklearnom i raketnom programu. Posmatrači ocjenjuju da je ovo jedan od najkritičnijih trenutaka u savremenoj istoriji Bliskog istoka. U političkim i bezbjednosnim krugovima sve češće se koristi termin „vojno odbrojavanje“ – ukoliko ne dođe do dogovora.
Prema izvještaju lista Volstrit džornal od 20. februara, američki predsjednik Donald Tramp razmatra mogućnost ograničenog vojnog udara na Iran. Cilj bi bio da se ta zemlja natjera da prihvati njegove uslove za nuklearni sporazum. Prema izvještaju, takav korak zamišljen je kao sredstvo pritiska i navodno ne bi trebalo da preraste u totalni rat.
Istovremeno se navodi da bi američka vlada, ukoliko Teheran nastavi da odbija zahtjeve Vašingtona, mogla da razmotri i znatno širu vojnu kampanju protiv državnih institucija Irana. Cilj bi, prema tom scenariju, bio slabljenje ili rušenje rukovodstva u Teheranu.
Iran je u pismu upućenom generalnom sekretaru UN Antoniju Guterešu izjavio da ne želi rat. Međutim, ukoliko bude vojno napadnuta, zemlja će, u skladu s pravom na samoodbranu, odgovoriti „odlučno i primjereno“.
Rizici vojne eskalacije
Niko trenutno ne može sa sigurnošću da kaže kakve bi ciljeve Sjedinjene Američke Države imale u slučaju rata, ukazuje Menaše Amir, stručnjak za Bliski istok koji živi u Izraelu. „Možda ni sam Tramp trenutno nema konačan odgovor.“ Ipak, raste uvjerenje da SAD sve više razmatraju mogućnost promjene režima u Iranu. „Tramp je došao do zaključka da Bliski istok nikada neće pronaći stabilnost bez okončanja vladavine aktuelnog teheranskog režima“, kaže Amir.
Dva američka zvaničnika potvrdila su 20. februara za agenciju Rojters da su vojni planovi već u poodmakloj fazi. Opcije obuhvataju ciljane napade na pojedine osobe, ali i mjere koje bi mogle imati za cilj smjenu režima – pod uslovom da Tramp izda takvo naređenje.
Damon Golric, analitičar pri Haškom institutu za geopolitiku, upozorava da bi i ograničeni vojni udar gotovo sigurno prerastao u širu eskalaciju. Režim koji se osjeća egzistencijalno ugroženim na više frontova ne doživljava eskalaciju kao nešto što je izbor, već počinje da djeluje po „instinktu preživljavanja“. Pod pritiskom unutrašnjih nemira i međunarodne izolacije, Teheran bi mogao aktivirati svoje proksi-grupe. To bi, prema Golricu, dovelo do eksplozivnog širenja sukoba.
On podsjeća i na upozorenje bivšeg direktora CIA Dejvida Petreusa, koji je 23. februara naglasio da čak ni sveobuhvatan vojni udar ne bi bio garancija da će iransko rukovodstvo biti destabilizovano, odnosno da bi režim mogao biti promijenjen.
Tramp bi zato i dalje mogao preferirati dogovor, smatra Kamran Matin, docent za međunarodne odnose na Univerzitetu u Saseksu: „Vojni sukob bio bi teško predvidiv i bez jasne izlazne strategije. Savjetnici predsjednika više puta su upozoravali na rizike otvorenog sukoba.“
Izrael pojačava pritisak
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu pokušava da ubijedi Trampa da izvede vojni udar. U obraćanju izraelskom parlamentu 23. februara eksplicitno je govorio o „oštrim odgovorima“:
„Budni smo i spremni za svaki scenario. Jasno sam stavio do znanja režimu ajatolaha – ako naprave najveću grešku u svojoj istoriji i napadnu Izrael, odgovorićemo silom koju ne mogu ni da zamisle.“
Stručnjak Menaše Amir ukazuje da postoji veliki uticaj Izraela, najbližeg američkog saveznika:
„Izrael je, uz obimne dokaze, ubijedio Vašington da se problemi regiona mogu radikalno riješiti samo padom režima u Teheranu.“
Amir dodaje: „U Trampovim novijim izjavama vidimo da on ne govori samo o nuklearnom programu, već i o represiji nad iranskim stanovništvom. To bi moglo ukazivati na promjenu u njegovoj strategiji.“
Ti politički i vojni signali znatno povećavaju pritisak na razgovore koji se u Ženevi nastavljaju ovog četvrtka – a koje mnogi posmatrači vide kao posljednju priliku za diplomatsko rješenje. To nije samo dijalog – to je istorijski ultimatum Teheranu.
Promjena režima u Iranu?
Analitičari su skeptični da bi te okolnosti dovele do sekularne demokratije u Iranu. Kamran Matin podsjeća na američku Nacionalnu bezbjednosnu strategiju objavljenu u novembru, u kojoj stoji da je era „stvaranja nacija“ (nation-building) prošla, kao i da je fokus SAD premješten sa Bliskog istoka na Kinu. Bez jasne političke alternative, dogovor s postojećim režimom u Teheranu djeluje kao realnija opcija.
Ni Damon Golric ne vjeruje da bi američki napad otvorio put demokratiji u Iranu:
„Čvrstina teheranskog režima nakon ubistva više od 30.000 demonstranata, dakle bez značajnih unutrašnjih prelazaka na stranu opozicije, pokazuje koliko je demokratska tranzicija još uvijek daleko.“
Mnogo je vjerovatnije, kaže, da bi na vlast došao autoritarni vojni režim – ili bi, u najgorem slučaju, došlo do potpunog kolapsa države i čitavog niza regionalnih ratova.
( BETA )