Džefri Epstin i opasnosti antielitizma

Otkrića iz dosijea osuđenog seksualnog prestupnika i plodnog umreživača Džefrija Epstina nastavljaju da pristižu, kap po kap. Sa svakom pričom o dobro povezanim političarima, bankarima, milijarderima, novinarima, akademicima i pripadnicima kraljevskih porodica koji su se družili s Epstinom kako bi prikupljali novac, dobijali savjete za ulaganje na berzi, učestvovali u kriminalnim seksualnim radnjama, razmjenjivali tračeve ili ponekad jednostavno bili u društvu drugih poznatih ličnosti, javno negodovanje protiv globalne elite dodatno se pojačava.

Ima, naravno, mnogo toga što izaziva gnijev. Trgovina maloljetnim devojkama radi seksualne eksploatacije jeziv je zločin, a spremnost tolikog broja moćnih ljudi da zažmure na Epstinovo predatorsko ponašanje ili ga prećutno odobre - sramotna je. Ali naša kolektivna opsesija Epstinovim izopačenim djelima nosi rizik od pokretanja moralne panike. Mržnja prema eliti lako se može zloupotrijebiti, a posljedice mogu biti pogubne i široko rasprostranjene. Svakodnevna doza navoda, spekulacija i kleveta u vezi s Epstinovim dosijeima predstavlja veliko odvraćanje pažnje od političkih kriza koje potkopavaju američku demokratiju.

Najbliži istorijski presedan aferi Epstin bio je više lokalan, ali ništa manje toksičan. Godine 1934, prevarant po imenu Aleksandar Staviski izveo je u Francuskoj gigantsku finansijsku prevaru. Staviski je zaradio milione prodajući obveznice koje su se ispostavile kao bezvrijedne.

Staviski je dugo izbjegao krivično gonjenje zbog svojim prevarantskih radnji između ostalog i zato što je poznavao prave ljude na pravim mjestima. Poput Epstina, njegovao je prijateljske odnose s političarima, bankarima i drugim uticajnim ličnostima. Kao i Epstin, navodno je izvršio samoubistvo nakon hapšenja. Mnogi su sumnjali na nečistu igru. I, kao i Epstin, i Staviski je bio Jevrejin.

Narodni gnijev prema francuskoj eliti 1930-ih godina brzo su iskoristile fašisoidne, antisemitske grupe poput Action Française i Croix-de-Feu kako bi srušile demokratsku Treću republiku. Neliberalna desnica oživjela je odvratnu staru predrasudu o izopačenim Jevrejima koji, infiltrirajući se u establišment, razaraju javni moral. Održane su nasilne demonstracije ispred Poslaničke komore. Dva liberalna premijera bila su prinuđena na ostavku. Pojavili su se zahtjevi da se republika zamijeni vladavinom čvrste ruke.

To se nije dogodilo sve dok nacistička Njemačka nije izvršila invaziju na Francusku 1940. godine i maršal Filip Peten preuzeo vođstvo marionetske višijevske vlade. Reakcija na aferu Staviski bila je, međutim, tipična za šire raspoloženje u Evropi tog vremena, kada su nepovjerenje, a ponekad i mržnja prema ustaljenoj eliti - često optuživanoj da je pod uticajem zloglasnih jevrejskih interesa - otvorili put fašizmu.

Danas živimo u slično užarenoj atmosferi. Američki predsjednik Donald Trump i krajnje desničarski evropski lideri jašu na talasu antielitističkog raspoloženja, koje je takođe često duboko neliberalno. Danas nije potrebno mnogo da bi se raspirilo neprijateljstvo stanovništva prema štampi, univerzitetima, finansijerima ili političarima. Budući da većina ljudi iz Epstinovog društvenog kruga potiče upravo iz tog svijeta, a mnogi su uz to i Jevreji, antielitističko raspoloženje vjerovatno će se dodatno pojačati.

Neko bi mogao da tvrdi da su elite umiješane u dosije Epstin iznevjerile povjerenje javnosti i predugo uzimale svoje privilegije zdravo za gotovo. Ali takva reakcija lako može otići predaleko: Epstinova društvena mreža, iako široka, teško da je predstavljala cjelokupnu elitu Sjedinjenih Država, ili bilo koje druge zemlje. A institucije liberalne demokratije zavise od funkcionisanja elite. Stanovništvo ne vlada neposredno; izabrani predstavnici zastupaju interese svojih birača.

I drugi stubovi demokratije takođe se oslanjaju na elite. Nezavisno novinarstvo zahtijeva iskusne reportere i urednike. Bez čvrstog temelja iskustva i stručnosti - dvije suštinske osobine svake elite - univerziteti, banke, bolnice i umjetničke institucije bi se urušile.

Naravno, povjerenje se mora zaslužiti. Moćni ljudi moraju biti pozvani na odgovornost za svoje postupke. Budući da je iskušenjima koja prate moć često teško odoljeti, prestupi će uvijek postojati, a ljudi na visokim položajima često su vješti u prikrivanju sopstvenih nedjela kao i nedjela svojih prijatelja. Ali to nije razlog za osudu cjelokupne elite.

Nepovjerenje prema elitama djelimično je posljedica tehnološkog napretka. Kome su potrebni urednici ako svako može da iznese svoje mišljenje na internetu? Zašto vjerovati ljekarima ako se simptomi mogu “izguglati”? A visoko specijalizovani rad akademika postao je toliko odvojen od života većine građana da sve manje ljudi uopšte vidi potrebu za univerzitetima.

Ali kada demagozi u svojoj težnji za moći namjerno podstiču nepovjerenje prema stručnosti, visokom obrazovanju i političkom predstavljanju, onda je liberalna demokratija ozbiljno ugrožena. Postoji rizik da gnusni seksualni zločini nad mladim ženama, koji su u središtu afere Epstin, budu zasjenjeni teorijama zavjere koje tu prijetnju dodatno uvećavaju. Nije potrebno dugo pretraživati po mreži X ili drugim platformama društvenih mreža da bi se naišlo na žarište antisemitizma koje se formiralo oko slučaja Epstin.

Ako to pokrene široko rasprostranjene vapaje za snažnim vođom koji bi iskorijenio korupciju u vladavini elite - što je želja koja se izražava još od antičkog Rima - rezultat bi vjerovatno bio politička katastrofa. Donald Trump se kandidovao za predsjednika obećavajući da će “isušiti močvaru”. Činjenica da je isti čovjek bio blizak Epstinov prijatelj dugi niz godina jedna je od mračnih ironija istorije.

Copyright: Project Syndicate, 2026.

( Ian Buruma )