Tramp rizikuje da pokrene rat bez jasne svrhe
Ulazak u obračun sa Iranom bez precizno definisanog cilja bio bi krajnje nepromišljen i opasan
Steći reputaciju nekoga ko izriče prazne prijetnje može biti pogubno. Pitajte Baraka Obamu. Prije trinaest godina, jedan diktator na Bliskom istoku prkosio je upozorenju tadašnjeg američkog predsjednika da ne pređe “crvenu liniju” upotrebom hemijskog oružja protiv sopstvenog naroda. Svijet je zadržao dah, pitajući se kada će Obama kazniti, ili čak zbaciti, tiranina zbog tog ratnog zločina. Umjesto toga, Obama nije uradio ništa. Odvratni sirijski vladar održao se na vlasti više od decenije. Poginulo je pola miliona ljudi. Za mnoge je od tog trenutka kredibiliet predsjednika bio nepovratno narušen.
Danas, još jedan ubilački režim na Bliskom istoku bijesno ubija sopstveni narod. Iranski vladari su u januaru masakrirali možda 20.000 demonstranata. Predsjednik Donald Tramp je tada rekao da će priteći u pomoć demonstantima, obećavajući da “pomoć stiže” i pozivajući ih da ostanu na ulicama. Od tada se Tramp zakleo da će srušiti iranski režim. On je u govoru o stanju nacije ove sedmice obećao da će spriječiti bilo kakvo ponovno oživljavanje iranskog “zlokobnog” nuklearnog programa.
Da li je Tramp time postavio sopstvenu “crvenu liniju” na Bliskom istoku? Moglo bi se pretpostaviti da nije. Rijetko kojeg političara danas manje obavezuju sopstvene bombastične izjave i protivurječnosti. Da je predsjednik jednostavno ignorisao Iran, malo ko bi ga pozvao na odgovornost zbog njegovih bučnih obećanja.
Ipak, malo je onih koji će Obamu prije doživjeti kao upozoravajući primjer od sadašnjeg stanara Bijele kuće. Još važnije, Tramp je učinio mnogo više od pukih riječi. Da bi svojim izjavama dao dodatnu težinu, poslao je armadu prema obalama Irana.
Bliski istok sada ima najveću koncentraciju američke vojne sile još od 2003. godine. Drugi nosač aviona, USS “Džerald R. Ford”, upravo je uplovio u region. Okupljeni su lovci, bombarderi i druge vazdušne snage. Saveznici su u stanju pripravnosti.
Pripremajući sredstva za kažnjavanje režima ajatolaha Alija Hameneija, Tramp ovu krizu dovodi do usijanja. Ovo je istovremeno trenutak ozbiljne opasnosti i test njegovog kredibiliteta.
Dodatni razlog da se očekuje vojna akcija jeste to što bi predsjedniku upotreba sile mogla sve više da prija. Prošlog juna je naredio da bombarderi iz Misurija priteknu u pomoć izraelskom ratnom vazduhoplovstvu u dvanaestodnevnom ratu s ciljem da se “zbriše” iranski nuklearni program. U januaru je ponovo krenuo u visokorizičnu operaciju, poslavši specijalne snage u Karakas kako bi zarobile venecuelanskog diktatora Nikolasa Madura.
Tramp bi najradije odnio pobjedu bez ispaljenog metka. Ali i iranski vladari se pitaju, a zasad djeluju prkosno. Mogu procijeniti da na pregovorima s Amerikom o nuklearnom programu mogu kupovati vrijeme, ili čak pristati na sporazum, pa potom odugovlačiti oko detalja.
Hamenei bi mogao biti spreman da svoju zemlju izloži vazdušnom ratu. Možda je 86-godišnji vođa spreman i na mučeništvo; vjerovatnije je, ipak, da računa kako će on preživjeti, čak i ako mnogi drugi stradaju. Iransko rukovodstvo djeluje jedinstveno, a malo ko, čak i među Amerikancima, vjeruje da bi same rakete mogle da ga sruše. Režim možda računa da će iz svakog sukoba izaći snažniji, samim tim što će opstati.
Ako je to iranska računica, Tramp je doveo sebe u nezgodan položaj. Pokrenuti napad bez jasnog cilja upravo je ona vrsta pogrešnog poteza koji je godinama ismijavao. Previše malih i kratkih ratova na kraju se pretvori u velike i dugotrajne. Iran raspolaže dronovima i balističkim raketama. Njegovi lideri poručuju da su spremniji nego prošle godine da ih upotrijebe protiv Amerike i njenih saveznika. Zamislite da u nekom napadu strada veliki broj američkih vojnika. Kina ili Rusija bi bile oduševljene kada bi vidjele Ameriku ponovo zaglavljenu na Bliskom istoku.
Tramp bi ipak mogao da definiše ratni cilj koji bi mu donio podršku javnosti i Kongresa. Ali dok to ne učini, bilo bi mu pametnije da nastavi da pregovara dok mu flota stoji u pripravnosti, nego da započne rat, čak i ako uzdržanost od vatre izgleda kao uzmicanje.
Priredila: A. Š.
( “Ekonomist” )