Privid antisistemskih sloboda: Impotentnost postmodernističkog gospodara

Postoji li mogućnost za opredjeljenje koje će apsolutno svemu odgovarati, i ukoliko je nešto tako krajnje neautentično, doista, moguće, nije li onda, zbilja, liberalno-demokratski, multikulturalni univerzum Zapada kastriran i jalov, usljed počivanja na cenzorskoj vladavini koju poštujemo čak i onda kad se to ne traži, međutim, veliki Drugi i nepisana pravila uvijek već djeluju maksimalno učinkovito?

U jednoj ljubavnoj drami, muškarac izmoren konstantnim nesporazumima pita ženu: U redu, šta onda treba da radim? Žena odgovara: Kad bih ti rekla, onda ne bi uradio ono što želim, već ono što znaš da želim!

Ne bismo li konačno izašli iz ovog ćorsokaka, ili udovoljavanja tako što ćemo, naprosto, djelovati onako kako se to od nas očekuje (super-ego nas tako i pritiska: što više radimo onako kako se to od nas očekuje, to smo sve manje zadovoljni rezultatom kojeg smo postigli, itd.), neophodno je radikalizovati stvari u pravcu njihove demokratizacije koja u prvom redu mora moći da nam garantuje više slobode govora, javno zdravstvo, kvalitetno obrazovanje, uopšte život u zajednici koja će biti oslobođena da se organizuje u skladu sa svojim primarnim interesima.

Suprotno ovome, iznova zapadamo u poziciju onih o kojima gospodar/administracija ili neka koalicija treba da se stara, tako što će voditi računa ne samo o ekonomskom rastu i boljem životnom standardu, nego i o tome kako ćemo se, naprosto, nametnuti tržištu kao ‘alati’ koji su joj sve više potrebni u izgradnji jednog artificijelno alijenentnog metaverzuma.

Postneoliberalni poredak u prvom redu nastoji se pokazati kao dekonstruktivističko mnoštvo koje razbija uvijek već u zametku svaku intenciju Gospodara-označitelja, tako da se u prividu antisistemskih sloboda svako može pronaći. No, već je Šekspir znao da - Ne može svako biti gospodar, niti se svaki gospodar može istinski slijediti. - To nam govori: u konačnom, nalog Uživaj!, nije manje ideološki, čak, cjelokupna masovna kultura rabi realnost tog izazova i troši živote što ga neupitno sljeduju u potpunom izgaranju. Reklo bi se kako nikada nismo imali više života na raspolaganju a manje bili živi nego u modernom konceptu koji je kapitalistička kreacija.

Problem mnoštva izvan svakog modela u onome što će Alen Badju nazvati ‘atonalni svet’ (monde atonale), jeste nemogućnost da se donese odluka, niz najpreciznije artikulisanih političkih zahtjeva, utoliko prije, paradoks je u tome što - mnoštvo koje bi da disementira i dekonstruiše, već je raspršeno i ideološki interpretirano. Naprosto: koliko god odluka bila trenutak ludosti (Kjerkegor), i bila neprozirna onome ko je i sâm donosi, bez nje prije ili kasnije predajemo se lutanju, besciljašenju i životu zaraboljenom u iluziji slobode. Dakle, neophodno je uvidjeti kako mnoštvo danas sve više pokazuje zastrašujući stepen demotivacije, inertnosti i predaje onome što je spektakl efekta trenutka!

Decentralizovano mnoštvo, pluralističko i tolerantno, unutar sebe transparentno bez potrebe za tačkom određenog oslonca, kad se poveže u zajednicu otpora spram Emanuela Makrona ili predsjednika bogatih (kako su ga nazvali ‘žutoprslukaši’), biva raspršeno pred pitanjem: U redu, šta Vi, zapravo, onda hoćete? Šta nam, dakle, izostanak odgovora, u stvari skriveno nudi kao odgovor? Da mnoštvo participira samo u stanju krajnje konfuzije i dezorjentacije, ili, da ovdje upotrijebimo odgovor Svetog Avgustina - Ako me ne pitaš znam, ali ako me pitaš, ne znam.

Treba zapaziti da borba postmodernističkog svijeta Zapada s jedne, i fundamentalista s druge strane, jeste u osnovi posve lažna, jer, strogo uzev, rekli bismo ovako: kako bi sebe vrijednosno pozicionirao u koordinatama poznog kapitalizma, atonalnom postliberalno/postmodernom svijetu Prvog svijeta neophodan je neprijatelj u liku fundamentaliste, koji, opet, ništa manje treba neprijatelja u figuri promiskuitetnog potrošačkog i permisivnog zapadnjaka, kako bi zaštitio ono u šta vjeruje. Međutim, ovi svjetovi, obzirom da gube vjeru u sebe, vode lažne, ideološki inscenirane borbe kojim upravo upravlja kapital koji je radikalno oslobođen apsolutno svega.

Cinični um izmješten iz mnoštva i žestoko posprdan prema obesmišljenom upražnjvanju slobode, u dovoljnoj mjeri pokazuje da ne postoji istinska vjera kako živimo u svijetu liberalizma, individualizma i pluralizma, nesvodive razlike u kojoj je svaki pojedinac pokret za sebe itd., baš kao što fundamentalista ne živi mir u svojoj vjeri, nego vjeruje u akciju protiv nevjernika, i ukoliko ovdje produžimo malo dalje, dolazimo do sljedećeg: savremeni svijet Zapada nije ateistički u smislu nemanja vjere u Boga, već je nihilističan jer ne vjeruje u sâm ideal života kojeg upražnjava.

Iako rasuto mnoštvo zapadnog kolektiva koje je u stalnoj subverziji spram sistema i tome sl., teži da zadrži poziciju koja ne dozvoljava da bude politički modelovana niti ikakvim učenjima indoktrinirana, ipak, preovlađujuća je potreba da se sve stvari racionalizuju, empirizuju, naučno potvrde kao neoborive činjenice, utoliko prije ne može baš biti najjasnije kako to da, na primjer, ekstremna zelena agenda ne može sprovesti svoju akciju bez totalnog oslonca na tehnologiju, kako to pa ljevica optužuje desnicu za fašističku retoriku dok i sama svima oko sebe lijepi etičke etikete zbog kojih bi se mogao steći varljiv utisak kako se radi o visoko moralnim pojavama koje nikada nisu bile potkupljive (ali, šta onda kad Slavoj Žižek plasira savjet prema kojem od kapitaliste treba uzeti novac i onda raditi protiv njega, zar to ne čini, ako ćemo baš tako, jedan Stiven Benon, kao marketinški mag Donalda Trampa, uzeo je ogroman novac i sada djeluje, makar na ravni retorike, kao istinski lenjinista koji je protiv postojanja države), najzad, odakle u liberalnom, demokratskom, moderno naprednom svijetu Zapada toliko cinizma prema istom, jer, ukoliko nam, pak, nedostaje vjera u ono što činimo, utoliko prije to činimo lažno i iz neke koristi (poput nekih mizantropa i razbijača ideoloških iluzija, književnika i kolumnista koji pišu protiv svakog oblika represije zagovarajući slobode pa makar cijena bila najskuplje plaćena za njih, međutim, to ne znači kako, ipak, u svom diskursu ne izdvajaju državu braneći je od zla koje dolazi s desna, iako je “Država čovekov najveći neprijatelj”, Borhes).

Budući da, kako se ispostavlja, djelujemo bez ubjeđenja kako je drukčiji svijet uprkos svemu, ipak, moguć, propuštamo čekajući revoluciju uvidjeti da se ona uveliko već odvija u vještačkoj inteligenciji, u njenim artificijelnim alatkama koje će, prema riječima najbogatijeg čovjeka na svijetu, Ilona Maska, do 2030. godine biti pametnija od ukupnog čovječanstva, obzriom na to da čovječanstvo već sad ne može bez stalne konsultacije sa chatbotGPT, svejedno da li neki seljački džentlmen organizuje romantičnu večeru pa mu je potreban savjet o dezertu, ili gimnazijalcu treba pomoć da napiše sastav na temu - Šta je za vas sloboda?

Kad je konstatovao kako smo - Svi mi nihilisti (Bodrijar), time guru postmodernističke misli ni najmanje nije prenaglio, s protokom vremena sve više se ispostavlja kako nam je, kao ljudskim bićima, inheretan postneoliberalni poredak u kojem moć vodi glavnu riječ, a sile sadizuju svaki objekat iako su poodavno izgubile ono što će Lakan nazvati objet petit a, i utoliko prije destrukcija je žešća, a molekularno mnoštvo kao pokušaj stvaranja političkog u ransijerevskom poimanju, iznova propada jer se ne temelji na solidarnosti i jednakosti, naprotiv.

( Vuk Vuković )