Rizvanoli: U vremenu rata i manipulacije, jesmo li izgubili čast?

Bez obzira gdje i kad se ratuje, svi smo mi isti. Svi smo ljudi koji žele da ih neko voli, da imaju bolji život... Uprkos tome, veoma se lako manipuliše ljudima i onda dođe do čega sve može da se dođe... Tako u intervjuu za “Vijesti” glumac Edon Rizvanoli komentariše svijet danas, referišući na film “Obraz” u kojem igra glavnu ulogu.

Nuredin Nur Doka, poznat kao Barjaktar, kojeg je Rizvanoli otjelotvorio u popularnom filmu Nikole Vukčevića, godinama je živio po kodeksu časti, čuvajući obraz i porodično ime, a onda se našao pred dilemom koja zahtijeva gotovo Solomonovo rješenje. Radnja filma koji sedmicama već puni bioskopske sale širom Crne Gore, ali i Srbije i Bosne i Hercegovine, svedena je na 36 sati tokom kojih Nur Doka treba da donese tešku odluku. Nakon što su vrata njegove porodične kuće otvorena hrišćanskom dječaku koji bježi od ljudi koji su mu prethodno ubili roditelje, od njega se zahtijeva da dijete preda progoniteljima čije su namjere jasne. Da li da preda dijete progoniteljima i time izda viševjekovni kodeks svoje kuće, ili da rizikuje živote članova porodice kako bi sačuvao nepoznato dijete i obraz - izbor je koji mu se nudi, iako za Doku rješenje može biti jednostavnije - čovječno i plemenito.

Rizvanoli naglašava da je film veoma važan za nas danas, te da podsjeća na prave vrijednosti i podstiče da im se vratimo uz poruku da nas zapravo umjetnost čini ljudima.

“Mislim da smo u međuvremenu, sigurno tokom posljednjih 20-30 godina, izgubili istinu, možda i obraz, pa imamo neke sasvim druge prioritete, najčešće materijalističke prirode”, ocjenjuje glumac.

Mudrost, pravednost, ali i plemenitost koju Doka nosi, dodatno mu otežava izbor, ali i vezuje gledaoce filma vraćajući ih ponovo u bioskopske sale. Uloga je Rizvanoliju donijela i više međunarodnih nagrada, a za “Vijesti” kaže da mu ipak najviše znače reakcije ljudi.

Pored razgovora o filmu, glumac Edon Rizvanoli za “Vijesti” priča i o kinematografiji generalno, ali i o ostvarenjima sa Balkana, sopstvenim projektima, putu koji ga je vodio od Kosova preko Austrije, do Sjedinjenih Američkih Država i Holandije, ističući da mu je mnogo lakše bilo uspjeti u inostranstvu nego kod kuće.

Film “Obraz” od svoje domaće bioskopske premijere kontinuirano puni bioskopske sale. Prisustvovali ste prvoj od projekcija, kakve utiske nosite?

Premijera u Podgorici zaista se može opisati kao nešto izuzetno i fenomenalno. Očekivanja su postojala, ali nisam ni mogao da očekujem takvu publiku i reakcije. Mnogo sam srećan kako je sve proteklo, dopalo mi se kako je organizovano, a najdraže mi je što se publici film dopao. Njihove reakcije su za mene najljepša nagrada koju mogu da dobijem.

A osvojili ste više nagrada za najboljeg glavnog glumca, lik Nura Doke, i to na različitim svjetskim festivalima.

Tako je, osvojio sam tri nagrade. Ovaj film je apsolutno univerzalan, što se vidi i po nagradama, ali i po reakcijama ljudi koje smo dobili od publike širom svijeta. Osvojio sam nagradu u Iraku, Maroku, Španiji - gdje je film proglašen i najboljim, uz nagradu za najbolju sliku i režiju - četiri nagrade smo osvojili u Španiji. “Obraz” je nagrađen i u San Dijegu u Americi, kao i u Indiji, a sve to znači da se film svima i svugdje dopao.

Jasno je da “Obraz” komunicira sa gledaocima iz svih sredina koji prepoznaju istinske ljudske vrijednosti, ali i iskušenja i izazove?

Tako je... Na kraju krajeva, svi smo mi ljudi. Upravo to se vidi i na osnovu reakcija. Znaš, jasno mi je da će publika na festivalu u Herceg Novom prepoznati ovu priču, jer vjerovatno neki već znaju za tu pravu priču o Nuru Doki, znaju za besu i sve to. To je, rekao bih, “familiar” svima ovdje - blisko i prepoznatljivo. Ali, kad odeš na Palm Springs festival u Americi i kad te sačekaju reakcije koje smo mi dobili, onda stvarno ukapiraš da je to što smo napravili nešto prvenstveno ljudsko. Dileme koje ima Nur Doka, ali ne samo on već i svi drugi u filmu, zaista su ljudske i vječite. Zato i kažem da je film “Obraz” u suštini apsolutno univerzalan, istovremeno i veoma važan za vrijeme u kojem živimo.

Lik kojeg tumačite cijelog svog života se vodi principijelnošću, čašću i moralom, ali u jednom trenutku se nalazi pred sudbonosnim iskušenjem nakon kojeg će se sve promijeniti - pitanje je na koji način. Sve je na njegovim plećima, a odluka je teška. Ipak, on vidi prilično jednostavno rješenje...

Znaš kako - nije komplikovan on, već je komplikovana situacija. Za njega je sve to veoma lako rješivo. On zna šta je zlo, a šta je dobro. On zna šta bi učinio i šta je najbolje. No, veoma je svjestan da je situacija oko njega drugačija, da je komplikovana i upravo to sve čini mnogo težim.

U filmu shvatamo i da referenca “Nužda zakon mijenja” ne mora biti istinita. Šta Vi kažete?

Tako je. Mislim da će publika sve to otkriti u filmu i da se iz svih tih razloga film i dopada publici, zato što je to svojevrstan poziv da se sjetimo pravih vrijednosti i da im se vratimo. Mislim da smo u međuvremenu, sigurno tokom posljednjih 20-30 godina, izgubili istinu, možda neko i obraz, i imamo neke sasvim druge prioritete, najčešće materijalističke prirode. Nažalost.

Opet ću se pozvati na rečenicu iz filma: “Rat je ušao u svačiju kuću”. Ova planeta je zajednička kuća svih na njoj, ali se uvijek u nekom kutku ratuje... Kako Vi vidite situaciju danas u svijetu?

Kako ja gledam na sve što se dešava? Ne znam... Želio bih da imam malo više optimizma, ali nažalost sve ovo što se događa sad po svijetu uopšte mi ne pruža mogućnost da budem optimističan. Da je sve to što se događa nešto novo, rekao bih: “Okej, mi možemo to da preživimo i da izađemo na onaj drugi kraj tunela, i to da izađemo kao bolji ljudi”. Ali, ništa od ovoga se ne dešava prvi put, već godinama... Imali smo razne ratove, a onda i Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Balkanske ratove, pa i razne druge, tu je i Gaza... Bez obzira gdje i kad se ratuje, na kraju krajeva smo svi mi isti, ljudi smo. Svi žele da ih neko voli, svi žele da imaju neki bolji život, ali isto tako se nekako veoma lako izmanipuliše ljudima i dođe do ovoga, znaš i sama do čega sve.

Tokom devedesetih ste napustili Kosovo, geografski, ali ne u potpunosti, pa ste godinama unazad sve prisutniji, ponajviše na filmskoj sceni. Kako vidite situaciju ovdje, da li su se i kako stvari promijenile?

Imam osjećaj da se tranzicija još nije završila. Ne znam koja si ti generacija, ali ja se jasno sjećam one stare Jugoslavije... Ljudi koji su tad živjeli, kao na primjer režiser Nikola Vukčević, kao ja, kolega Selman Jusufi i mnogi drugi koji su i dalje nostalgični... Moj osjećaj je ipak taj da se tranzicija zaista još nije završila. Mislim da je život sada bolji, ali istovremeno i lošiji. Tako je upravo zbog tranzicije koja nije završena, ali istovremeno i zbog neoliberalizma koji vlada ne samo ovdje i ne samo kod nas, nego i svugdje u regiji, Evropi, svijetu... To je veoma agresivna vrsta kapitalizma koja uopšte nije dobra, a najgora je za srednju klasu koja je suština države i društva. To mi se uopšte ne sviđa, ali to je nešto za šta nam treba vremena da riješimo. Rekao bih da svakoj državi ovde na Balkanu i svakoj naciji uopšte, treba vremena da nađe neki svoj put da bi opet mogla da funkcioniše kako treba. Ipak, pritisak je veoma veliki, sa svih strana. Najviše pritiska dolazi od velikih firmi, od konglomerata i zbog toga je sve mnogo teže. U svakom slučaju, mislim da je bolje nego što je bilo, između ostalog i zbog toga što imamo mnogo više informacija, više mogućnosti, samo treba da budemo oprezni i mudri, jer imati informaciju, ne znači da odmah sve znaš. Treba znati šta ćeš da radiš sa tom informacijom i kako da budeš kritičan.

Kako pamtite sopstvene početke, koliko je bilo teško i izazovno graditi se u umjetnosti na drugom podneblju, u Austriji, sredinom devedesetih, a istovremeno pratiti sve što se dešava u Vašoj državi?

Ja sam prvi projekat imao 1994. godine i tada sam imao otprilike 22 godine... Bila je to uloga Romea, i to na njemačkom. Njemački sam naučio za tri godine i mogu slobodno reći da sam tada bio i pomalo arogantan ili nadobudan... Kad si mlad, svi smo mi pomalo arogantni i mislimo da je sve moguće, da sve možemo... Meni je to nekako i pomoglo.

To je dobar stav kod/u mladosti, taj bunt i uvjerenje da sve znaš i možeš sve.

Tako je. Ja, uistinu tada nisam ni znao koliko je to što radim zapravo važno, koliko je to velika uloga i koliko je teško da se ona uopšte dobije, a onda i da se odigra. Ali, upravo to - kad si mlad, misliš da možeš sve. Tako je bilo i za mene i ispostavilo se da je bilo dobro i da je upalilo. Ipak, mislim da je najbolje da se nađe neka sredina koja znači da imaš i zrelost koja dolazi s godinama, ali i tu aroganciju ili nadmenost koja ti govori da sve može(š). Ako imaš samo zrelost, onda sve vrijeme misliš na neke ozbiljne stvari, previše analiziraš i razmišljaš. Ako si na drugoj strani, previše je emocija i samopouzdanja. Na sredini je najbolje. Za mene je to vrijeme tada bilo zaista veoma formativno. Prije toga nisam imao nikakvog iskustva kao glumac. Počeo sam kao amater, a odmah sam dobio mogućnost da igram u tamošnjem pozorištu, i to na njemačkom. Poslije tri godine sam shvatio i došao do zaključka da mi ipak treba neka škola da bih nastavio da se bavim glumom. Iako ti možeš nešto da guraš sa svojom intuicijom, sa nekim knjigama, ipak ti treba nekakva škola. Tako sam krenuo za Njujork.

Koliko je sami Njujork kao metropola i energija, uticao na Vas, kako ste ga doživjeli i kako ga danas osjećate? Po čemu je jedinstven?

Njujork je baš Njujork... Energija u Njujorku je sasvim drugačija. Sve je drugačije. Ja uvijek kažem da je Njujork pupak svijeta, makar što se mene tiče. Prije dvije godine sam ponovo bio, i to poslije 25 godina otkako sam otišao nakon školovanja i opet me je sačekao isti Njujork, ista energija. A to je potpuno drugačija energija u odnosu na sve druge metropole ili gradove koje biste naveli. Za razliku od drugih gradova, kao što su recimo Berlin, Beč, Pariz, London, koji su već dostigli neki svoj limit i ostali isti, Njujork je takav da se uvijek mijenja i da se tamo stalno nešto dešava. Mislim, naravno, dešavaju se dobre stvari i u drugim gradovima, ali sami grad kao grad se uvijek mijenja, uvijek nosi neki novi identitet, autentičnost i harizmu. To je jednostavno ta energija koja mi se stvarno veoma dopala... Uz to, ono što je za mene bilo drugačije tamo na Zapadu u odnosu na život ovdje, jeste taj njihov mentalitet koji je tamo mnogo pozitivniji nego ovdje. Mi imamo zamrznutu pogrešnu sliku o mentalitetu ljudi u inostranstvu. Glupo mi je da kažem, ali za mene je bilo lakše tamo da nađem posao kao glumac, nego ovdje. Znači, trebalo je i morao sam da odem tamo, da bih postao neko i da bih mogao da dođem ovdje da radim kao glumac.

Poznato je da je najteže doživjeti uspjeh u vlastitoj zemlji, makar kod nas. Je li razlog tome manja sredina i sve što ide uz nju?

To je tipičan mentalitet provincije. Što se mene tiče, to je ta najveća razlika, ostalo je sve manje ili više isto, ali zaista taj neki provincijalni način razmišljanja čini veliku razliku. Mi mislimo kao mali ljudi, zato što smo, znaš i sama, provincija. A ako misliš provincijalno, onda i ostaješ provincija.

S obzirom na Vaše bogato iskustvo i međunarodnu karijeru, kako ocjenjujete kinematografiju država nekadašnje Jugoslavije?

Evo kako... Bosanci su prvi došli do nekog većeg uspjeha, sa Danisom Tanovićem, pa onda i sa Jasmilom Žbanić... Hrvatska ima dobru kinematografiju, ali oni više rade na serijama, zbog lokacija koje imaju, i najpoznatiji su po snimanju serije “Game of Thrones”. Istovremeno, Hrvati imaju mnogo manjinskih koprodukcija, upravo zbog lokacija koje nude. Srbija ima dobre režisere i njihov fokus je neko vrijeme uglavnom bio na serijama koje su radili. I desila se hiperprodukcija. I nema tu ništa loše, zato što u isto vrijeme svima treba kapital. Što se tiče ovih malih zemalja kao što ste vi i mi, Crna Gora i Kosovo, mislim da smo mi tek sad počeli i tek treba da nađemo neki naš glas... Kosovo je malo ranije krenulo, ima 10-ak godina, a Crna Gora je u posljednjih 3-4 godine postala produktivnija. Mislim da je veoma teško, ali se ipak radi dobro i kvalitetno. Ono što je najbolje u svemu tome jeste što svi međusobno sarađujemo. Za film na kojem sad radim, planiram koprodukciju sa Crnom Gorom, na primjer. To je uvijek mnogo bolje za sve, pa i za sami film, zato što smo ipak svi mi veoma mali, ali ako pomognemo jedni drugima, onda je lakše kako za nas trenutno, tako i za generacije koje će doći.

Mislim da kinematografija i film ne treba da se gleda kao neki luksuz, nego kao nešto što je ljudsko i važno, ali i kao industrija. Na primjer, ako ja dobijem nekih 200 hiljada eura za neki dugometražni film, ljudi treba da razumiju da će taj novac podijeliti 50 ili 60 ljudi koji budu radili na filmu. To nijesu pare za režisera ili producenta, već za mnogo porodica. Na kraju krajeva, to je za opšte dobro, za kulturu i umjetnost. Potrebno je malo promijeniti mentalitet, jer mi djeluje da ljudi još misle da je u kinematografiji neka elita, ljudi koji se zabavljaju, uzimaju novac i ništa ne rade ili samo putuju po festivalima, a na kraju mi umjetnici stvarno dobijamo najmanje.

Umjetnost nas čini ljudima

Nasuprot filmovima koji će zabaviti ljude, koliko je važno da ozbiljna ostvarenja progovaraju o ozbiljnim temama ne bi li možda probudila ljude koji su zatvorili svoje srce, razum i oči za neke stvari?

Iskreno, mislim da film ne može imati neki veći i jači uticaj na ljude, zajednice i mase, ali mislim da on može individualno da ima značajan uticaj na pojedinca. To je zapravo veoma važno, zato što se pozitivna energija nekada širi isto kao virus. Možemo nešto dobro da prenosimo od čovjeka do čovjeka, što je, po mom mišljenju, mnogo bitno. Svi mi nosimo nešto pozitivno od neke knjige koju smo pročitali ili muzike koju slušamo ili od nekog filma i to nosimo sa sobom cijelog života, jer nas upravo to čini onima što jesmo. Zato mislim da nas filmovi, pozorište, muzika, književnost, umjetnost u najširem smislu, čini ljudima. Da, umjetnost je ono što nas čini ljudima.

I da nijesam glumac, sigurno bih bio umjetnik

Angažovani ste na različitim kinematografskim projektima, bilo kao glumac, reditelj ili producent. Iako ste počeli u pozorištu, ono je već neko vrijeme na pauzi?

Tako je, u pozorištu nisam igrao već 25 godina, iako mi se pozorište mnogo više sviđa, a posljednji put je to bilo u Peći. Ipak, bez obzira na sve, mogu reći da me vuče i motiviše ista ljubav i strast. Danas mogu da kažem da gluma za mene nikada nije ni bila posao, već neka unutarnja potreba i spoznaja da to treba da radim. Ne radi se o tome da ja to hoću, nego trebam. Ako ne bih bio glumac onda bih sigurno radio nešto drugo kao umjetnik. Kad imam vremena, opet sam u ovoj industriji, onda radim na mojim projektima. Prije osam godina sam snimao jedan dugometražni film koji je bio kosovski nacionalni kandidat za Oskara, a prošle godine sam imao kratki film kao producent koji je imao premijeru na Berlinaleu i dobio nominacije Evropske filmske akademije za njihove godišnje nagrade, a dobili smo nagradu u Sarajevu i još neke druge. Sad sam takođe dobio novac za moj drugi film koji radim na Kosovu. Ono što hoću da kažem jeste da radim sve vrijeme, uvijek sam u ovome, a najviše mi se sviđa gluma.

Šta možemo očekivati od Vašeg narednog rediteljskog poduhvata?

Film je još u fazi razvoja, tako da je rano govoriti o tome. Otkriću da je u pitanju priča zasnovana na istinitom događaju. Radi se o neoliberalnom kapitalizmu, kojeg smo se i dotakli. U fokusu je jedan individualac koji na kraju nađe snagu da se usprotivi konglomeratu iz Austrije koji je došao na Kosovo da gradi nešto što loše utiče na njegovo selo.

( Jelena Kontić )