Šta Tramp želi od Moskve

Nedavni razgovori predstavnika SAD, Rusije i Ukrajine o okončanju rata u Ukrajini, vođeni u UAE, završeni su, nimalo iznenađujuće, bukvalno na istoj tački na kojoj su počeli. Ali taj pokušaj baca svjetlo na to kako SAD gledaju na mjesto Rusije u međunarodnom sistemu - naročito na to kako bi poslije rata mogli da izgledaju njihovi bilateralni odnosi. Kao i mnogo toga drugog kada je riječ o spoljnoj politici predsjednika Trampa, i za ovu viziju se čini da je definisana komercijalnim interesima.

Trampova spremnost da pitanja poštovanja ljudskih prava ili vladavine prava ostavi po strani jer je fokusiran na sklapanje poslovnih aranžmana mogla bi da zaliči na realpolitik, ali njegov transakcioni pristup ne bi trebalo miješati s realizmom. Dok realistička spoljna politika u obzir uzima ograničenja, dinamiku moći i dugoročne interese, transakcioni pristup međunarodnu politiku redukuje na pačvork usko definisanih nagodbi. Isto tako, dok realizam priziva izvlačenje maksimalne koristi iz normi, savezništava i institucija, transakcionizam se zalaže za njihovo izbjegavanje ili čak uništenje.

U vrijeme kad se čini da se poredak uspostavljen nakon II svjetskog rata urušava, pomenuti tradicionalni koncept realizma može da zazvuči idealistički, a transakcioni aranžmani se mogu učiniti pragmatičnijim. Neopterećen odgovornošću za gradnju institucija i održavanje savezništava, te nesputan principima, neki transakcioni lider - po toj logici - rezultate je u stanju da ostvari i u izazovnim okolnostima. Ali dugoročni ishodi takvog pristupa vjerovatno će biti daleko od priželjkivanih.

To je gotovo sigurno slučaj kada je riječ o pomaljajućem američkom pristupu Rusiji. Čini se da Trampova administracija na kraj neprijateljstava u Ukrajini gleda manje kao na krajnji cilj, a više kao na priliku da se otpočne s rekonfiguracijom ekonomskih i političkih odnosa sa Kremljom. Postepeno ukidanje sankcija, tehnoloških restrikcija i tržišnih barijera bi, prema takvom viđenju, Americi omogućilo da i dalje po nahođenju oblikuje željene ishode.

Ključno je, međutim, to što će takve promjene biti primijenjene selektivno, a uključeni akteri primorani da o postizanju dogovora pregovaraju na pojedinačnoj bazi. (...)

Pošto su komercijalni interesi za Trampa oduvijek od najvećeg značaja, on pretpostavlja da je isti slučaj i s liderima poput ruskog predsjednika Putina; i da je stoga veća vjerovatnoća da će politički sporazumi potrajati ukoliko budu ugrađeni u komercijalne aranžmane kojima se podiže cijena odustajanja od takvih dogovora, ili njihovog kršenja. Ovo takođe objašnjava zašto unutar Trampove administracije vlada uvjerenje da bi djelimična normalizacija rusko-američkih odnosa automatski značila i slabljenje ruskih veza sa Kinom.

Prema ovoj strategiji “obrnutog Niksona” (Nikson je radio na pridobijanju Kine kako bi je udaljio od SSSR-a, dok Trampova administracija želi suprotno: da Rusiju odvuče od Kine, prim.), nije bitno to što neće doći do ideološkog približavanja; uvlačenje Rusije u neke djelove infrastrukture koju koristi Zapad - finansijskog poravnanja, tehnoloških standarda, lanaca snabdijevanja - biće dovoljno da oslabi rusko savezništvo s Kinom. Moć, po ovom viđenju, počiva manje na savezništvima, a više na kontroli arhitekture povezanosti. Rusku elitu bi stoga trebalo uvući u zapadne ekonomske i komercijalne okvire kroz mnoštvo usko definisanih, preklapajućih sporazuma.

Daleko je od toga da bude jasno imaju li ove pretpostavke osnova u slučaju Rusije. Četiri godine rata, rigorozne sankcije i redistribucija kapitala dodatno su konsolidovali ono što je i prije toga bio visoko personalizovani režim. Personalizacija povećava interne troškove kompromisa i sužava prostor za sklapanje poslova na trajnoj osnovi. Ono što izgleda kao privlačna finansijska kalkulacija moglo bi da se pokaže politički neodrživim za Kremlj, primoran da vodi računa o raspoloženju stanovništva koje je u dosadašnjem toku ukrajinskog rata podnijelo žrtvu od milion ljudi (...)

Čak i ako sporazumi tog tipa budu sklapani, ideja da bi na njima mogao da počiva stabilan i prosperitetan sistem nerealna je. U okolnostima u kojima se prednost daje ličnostima umjesto procesima, uticaju umjesto legitimnosti, brzini umjesto održivosti, transakcioni tip vođenja politike potkopava predvidljivost i kreira prostor za kršenje pravila.

To nije dobra vijest za SAD: upravo to što je nastupala kao zemlja koja autoritetom obezbjeđuje da se svi drže zajedničkih pravila, Americi je i omogućilo da stekne i zadrži lidersku poziciju, obezbjeđujući joj brojne prednosti tokom nekoliko decenija. Ali je još gora vijest za Evropu.

Postepena integracija Ukrajine centralni je geopolitički projekat EU. Neki rusko-američki aranžman na osnovu koga bi Ukrajina bila malo više od monete za potkusurivanje nosio bi rizik da taj projekat bude ispražnjen od smisla i prije nego što bude konsolidovan. Kako da EU Ukrajinu ukotvi u svoj institucionalni okvir ako će ukrajinska budućnost biti tek odraz transakcione nagodbe koju su postigle dve eksterne sile?

Evropa pokušava da se ovom novom, neuređenijem svijetu prilagodi kroz diverzifikaciju i “smanjenje rizika”. Nedavni trgovinski sporazumi s Indijom i Merkosurom (Argentina, Brazil, Paragvaj i Urugvaj) manifestacije su takvog pristupa. Ali mada su ova partnerstva strateški neophodna, ona imaju i političku cijenu. Otpor koji u dijelu evropskih zemalja postoji prema sporazumima poput onog s Merkosurom ukazuje na limite “uskostazne” globalizacije (...) koja obećava otpornost, a na domaćem frontu generiše anksioznost.

Još važnije, diverzifikacija ne eliminiše zavisnost. SAD ostaju najveće izvozno tržište za EU, i apsorbuju jednu petinu ukupnog izvoza Unije. Osim toga, Evropa i dalje zavisi od američkih kapaciteta kada je riječ o odbrani, obavještajnim aktivnostima, finansijama, internet tehnologiji, klaud kompjutingu, AI i naprednim poluprovodnicima. Pokušaj da se te zavisnosti okončaju prigrljivanjem evropskih alternativa ili formiranjem koalicija zemalja koje spadaju u sile srednjeg ranga ni u kom slučaju neće skoro uroditi plodom.

U ovoj novoj eri transakcione međunarodne politike ne ostaju svi kratkih rukava. Dok Tramp traži izgovore za proglašavanje brzih pobjeda, Kina igra na duge staze, jača sinocentrične tehnološke standarde, učvršćuje lance snabdijevanja, širi finansijsku i digitalnu infrastrukturu i nastavlja da jača vojne i inovacione kapacitete. To će je dovesti u veoma dobru poziciju da profitira na uništavanju Amerikom predvođenog globalnog poretka.

U svijetu asimetrične dinamike moći i duboke međuzavisnosti jedina staza koja vodi ka stabilnosti jeste ona koja počiva na obavezujućim pravilima, kredibilnim institucijama i istrajnim savezništvima. Trampovo odbacivanje ove jednostavne istine - koje se reflektuje i kroz način na koji se njegova administracija odnosi prema Rusiji - nagovještava eru nepredvidljivosti iz koje će kao jasan pobjednik izaći Kina.

Autorka je gostujuća profesorica na Univerzitetu Džordžtaun; bila je ministarka spoljnih poslova Španije i viša potpredsjednica i glavna savjetnica Grupacije Svjetske banke

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: radar.rs)

( Ana Palacio )