Zašto ste započeli ovaj rat, predsjedniče?

U predsjedničkoj kampanji 2024. Donald Tramp je biračima obećao da će okončavati ratove, a ne započinjati ih. Tokom protekle godine, umjesto toga, naredio je vojne udare u sedam zemalja. Apetit za vojnom intervencijom raste s jelom.

Sada je, u saradnji s Izraelom, naredio novi napad na Islamsku Republiku Iran, a američki zvaničnici kažu da očekuju da će ovaj napad biti znatno obimniji od ciljano izvedenog bombardovanja nuklearnih postrojenja u junu. Ipak, nije ponudio nijedno uvjerljivo objašnjenje zašto rizikuje živote naših pripadnika oružanih snaga i izaziva Iran na veliku odmazdu. Niti je u cijeli proces uključio Kongres, kojem Ustav daje isključivu ovlašćenost da objavi rat. Umjesto toga, iznio je niz promjenljivih, djelimičnih opravdanja - uključujući sporadičnu podršku hrabrom iranskom narodu koji protestuje protiv svoje tiranske vlasti i zahtjev da Iran odustane od nastojanja da se domogne nuklearnog oružja.

To što je Tramp u junu tvrdio da je iranski nuklearni program udarom "zbrisan", tvrdnja koju pobijaju i američke obavještajne službe i ovaj novi napad, naglašava koliko malo Tramp drži do svoje dužnosti da govori istinu kada američke oružane snage šalje u borbu. To takođe pokazuje koliko malo američki građani treba da vjeruju njegovim tvrdnjama o ciljevima i rezultatima sve dužeg spiska njegovih vojnih avantura.

Trampov pristup Iranu je nepromišljen. Njegovi ciljevi su nejasno definisani. Nije obezbijedio ni međunarodnu ni domaću podršku koja bi bila neophodna da se maksimalno povećaju šanse za uspješan ishod. Zanemario je i domaće i međunarodno pravo koje reguliše vođenje rata.

Iranski režim, da se razumijemo, ne zaslužuje nikakvo saosjećanje. Od revolucije prije 47 godina nanosi patnju sopstvenom narodu, susjedima i širom svijeta. Ove godine masakrirao je hiljade demonstranata. Zatvara i pogubljuje političke neistomišljenike. Ugnjetava žene, L.G.B.T.Q. osobe i vjerske manjine. Njegovi lideri osiromašili su sopstvene građane dok su se korupcijom obogatili. Od dolaska na vlast uzvikuju "Smrt Americi" i odgovorni su za ubistvo stotina američkih vojnika u regionu, kao i za finansiranje terorizma u kojem su stradali civili na Bliskom istoku, pa čak i u Argentini.

Vlada Irana predstavlja posebnu prijetnju jer tu ubilačku ideologiju kombinuje s nuklearnim ambicijama. Iran je tokom godina u više navrata prkosio međunarodnim inspektorima. Od junskog napada, vlasti pokazuju znake da ponovo pokreću nastojanja da razviju tehnologiju za izradu nuklearnog oružja. Predsjednici SAD iz obje stranke s pravom su se obavezali da će spriječiti Teheran da dođe do bombe.

Svjesni smo da bi ispunjavanje ovog obećanja u nekom trenutku moglo opravdati i vojnu akciju. Kao prvo, posljedice toga da se Iranu dopusti da krene putem Sjeverne Koreje i da, poslije godina iskorišćavanja međunarodnog strpljenja, dođe do nuklearnog oružja, su prevelike. Drugo, cijena suprotstavljanja Iranu zbog njegovog nuklearnog programa djeluje manje zastrašujuće nego što je nekad bila.

Iran, kako je nedavno objasnio Dejvid Sanger iz Tajmsa, "prolazi kroz period izuzetne vojne, ekonomske i političke slabosti". Od napada 7. oktobra 2023, Izrael je smanjio prijetnje Hamasa i Hezbolaha (dva iranska teroristička posrednika), direktno napao Iran i, uz pomoć saveznika, uglavnom odbio njegov odgovor. Novo prepoznavanje iranskih ograničenja pomoglo je pobunjenicima u Siriji da steknu samopouzdanje da krenu na Damask i svrgnu užasni Asadov režim, dugogodišnjeg iranskog saveznika. Iranska vlast nije učinila gotovo ništa da interveniše. Ova nedavna istorija pokazuje da vojna akcija, uz sve svoje stravične troškove, može imati i pozitivne posljedice.

Odgovoran američki predsjednik mogao bi iznijeti uvjerljiv argument za dodatne akcije protiv Irana. Srž tog argumenta morala bi da bude jasno objašnjenje ciljeva - da li bi se oni ograničili na to da se Iranu onemogući da dođe do nuklearnog oružja ili bi se proširili na ambicioznije namjere, poput okončanja njegove podrške terorističkim grupama - kao i obrazloženje zašto napad izvesti sada. Takva strategija podrazumijevala bi obećanje da će se zatražiti odobrenje Kongresa i da će se sarađivati s međunarodnim saveznicima.

Odgovoran pristup takođe bi priznao rizike da bi naredni sukob s Iranom mogao proći gore nego posljednji američki napad. Iran ostaje snažno militarizovana država. Njegove rakete srednjeg dometa možda prošle godine nijesu nanijele veliku štetu Izraelu, ali Iran raspolaže brojnim raketama kratkog dometa koje bi mogle da preopterete bilo koji sistem odbrane i da pogode Saudijsku Arabiju, Katar i druge obližnje zemlje. Napad na Iran dovodi u opasnost živote američkih vojnika, diplomata i drugih ljudi koji žive u regionu.

Tramp ne pokušava čak ni ovakav pristup. On poručuje američkom narodu i svijetu da od njih očekuje slijepo povjerenje. To povjerenje nije zaslužio.

Umjesto toga, prema saveznicima se odnosi s prezirom. Neprestano laže, uključujući i o rezultatima junskog napada na Iran. Nije ispunio ni sopstvena obećanja da će riješiti druge krize u Ukrajini, Gazi i Venecueli. Smijenio je visoke vojne komandante zato što nijesu pokazali lojalnost njegovim političkim hirovima. Kada njegovi imenovani zvaničnici naprave skandalozne greške, poput ministra odbrane Pita Hegseta, koji je u nezaštićenom grupnom četu podijelio unaprijed detalje vojnog napada na Hute, grupu koju podržava Iran, Tramp ih štiti od odgovornosti. Čini se da je njegova administracija prekršila međunarodno pravo, između ostalog i time što je vojni avion prikazala kao civilni i što je ubila dvojicu bespomoćnih mornara koji su preživjeli prvi napad.

Svjesni Trampove neodgovornosti, neki članovi Kongresa preduzeli su korake da ga ograniče kada je riječ o Iranu. U Predstavničkom domu, kongresmeni Ro Kana, demokrata iz Kalifornije, i Tomas Masi, republikanac iz Kentakija, predložili su rezoluciju čiji je cilj da spriječi Trampa da započne rat bez odobrenja Kongresa. Rezolucija jasno stavlja do znanja da Kongres nije odobrio napad na Iran i zahtijeva povlačenje američkih trupa u roku od 60 dana. Senator Tim Kejn, demokrata iz Virdžinije, i senator Rend Pol, republikanac iz Kentakija, podržavaju sličnu mjeru. Početak neprijateljstava ne bi trebalo da odvrati zakonodavce od usvajanja ovih prijedloga. Snažno potvrđivanje ovlašćenja Kongresa najbolji je način da se predsjednik obuzda.

Trampov neuspjeh da jasno definiše ciljeve ili strategiju za moguću vojnu intervenciju stvorio je zapanjujući nivo neizvjesnosti u vezi s ovim napadom. Amerikanci ne znaju da li je predsjednik naredio napad u njihovo ime prvenstveno da bi unazadio iranski nuklearni program ili da bi otišao toliko daleko da sruši vlast vrhovnog vođe Alija Hameneija.

Ako je riječ o manje ambicioznom cilju, nameće se očigledno pitanje. Iran će, sasvim izvjesno, u godinama koje dolaze obnoviti svoj nuklearni program. Da li se, dakle, Sjedinjene Države obavezuju na višegodišnji ciklus vojnih napada? Ako je, pak, riječ o ambicioznijem cilju, Tramp nije ponudio nikakvo objašnjenje zašto bi svijet trebalo da očekuje da će ovaj pokušaj promjene režima završiti bolje od pokušaja iz 21. vijeka u Iraku i Avganistanu. Ti ratovi su srušili vlade, ali su, razumljivo, udaljili američku javnost od dugotrajnih vojnih operacija s neizvjesnim nacionalnim interesom i izazvali ogorčenje kod vojnike koji su im lojalno služili.

Sada kada je vojna operacija započela, prije svega želimo bezbjednost američkih vojnika zaduženih da je sprovedu i dobrobit mnogih nedužnih Iranaca koji već dugo pate pod brutalnom vlašću. "Žalimo što Tramp ratu ne pristupa s dužnom ozbiljnošću".

Prevod: N.B.

( Njujork tajms )