Šta žene u Jermeniji odvraća od vojne službe?

U predgrađu Jerevana, iza visoke ograde garnizona, vlada uzorna disciplina. Sve je svježe renovirano, postoje odvojene kasarne i strogo utvrđen dnevni raspored. To je kompleks ženskog bataljona – jedan od projekata jermenskog Ministarstva odbrane. Komandu u potpunosti drže žene, a međusobno šikaniranje ovde je nepoznato.

Zbog manjka ljudstva, nakon rata sa Azerbejdžanom 2020. godine i gubitka regiona Nagorno-Karabah 2023. godine, jermenska vlada pokušava finansijskim podsticajima da motiviše žene na služenje vojnog roka. Međutim, ministar odbrane Suren Papikjan je u januaru na konferenciji za novinare priznao da inicijativa nije donijela očekivane rezultate. Konkretne brojke nije iznio.

Zašto izostaje veći odziv žena na regrutne pozive? Istraživanje DW-a pokazuje da razlozi mogu biti rizici, patrijarhalne strukture i nepovjerenje prema državnim institucijama.

„Nije pitanje novca“

Dobrovoljni šestomjesečni vojni rok za žene uveden je u Jermeniji u junu 2023. godine. Država za to isplaćuje jednokratnu nadoknadu od milion drama (oko 2.300 evra), a potpisivanjem petogodišnjeg ugovora suma se višestruko uvećava. U zemlji u kojoj prosječna mjesečna plata iznosi između 600 i 700 eura, to predstavlja značajan finansijski podsticaj. Slabe rezultate ministar Papikjan objašnjava duboko ukorenjenim patrijarhalnim strukturama. „Moramo prevazići stereotipe. Očevi, braća, muževi i okruženje često predstavljaju prepreku“, kaže ministar.

Međutim, posmatrači smatraju da porodične zabrane nisu jedini razlog. Armine Margarjan iz centra „Žene i globalna bezbjednosna arhitektura“ u Jerevanu ocjenjuje da finansijski podsticaji ostaju bez efekta zbog nedostatka bezbjednosnih garancija i nejasnih karijernih perspektiva.

„Nije pitanje novca, već nesigurnosti. Mnoge žene ne znaju da se vojni rok u ženskom bataljonu odvija u dobrim uslovima. Najveća briga je: šta poslije?“, kaže Margarjan, autorka studije o vojnoj službi žena. Po njenom mišljenju, potpisivanje ugovora liči na lutriju – postoji rizik da nakon obuke žena dospije pod nadzor nekompetentnih nadređenih i da se suoči s nepovoljnim uslovima rada.

U Jermeniji žene imaju više mogućnosti za ulazak u oružane snage. Prva je ugovor za žene do 35 godina, uz službu u ženskom bataljonu i položen ispit, koji garantuje platu do 1.000 eura. Druga je šestomjesečni vojni rok za žene od 18 do 27 godina, odvojen od muškaraca, uz garantovanu isplatu od 2.300 eura po završetku. Nakon toga moguće je potpisati petogodišnji ugovor sa ukupnom premijom od oko 11.000 eura, bez prelaska u rezervni sastav. Četvrta mogućnost podrazumijeva školovanje na Vojnoj akademiji.

"Žene su mnogo motivisanije"

Dopisnik DW-a posjetio je ženski bataljon, u koji se polažu velike nade. U njemu služi 19-godišnja Suzana Tonojan. Ona se najprije odlučila za šestomjesečni vojni rok, ali želi da postane pilotkinja – kao prva žena u vazduhoplovstvu moderne Jermenije.

„Moja odluka je u početku izazvala burne reakcije u porodici, ali su me kasnije svi podržali“, kaže za DW. Nakon četiri nedelje u kasarni je, kako kaže, naučila strogu disciplinu. Strahovi su se pokazali neosnovanim, a higijena i uslovi službe u njenom bataljonu su, kaže, „na najvišem nivou“.

Angelina Arutjunjan, takođe 19-godišnjakinja, potpisala je trogodišnji ugovor. Uz službu studira na dva fakulteta. Njena motivacija je lične prirode – deda joj je poginuo u prvom ratu u Karabahu, a uzor joj je Robert Abadžjan, vojnik koji je 2016. godine stradao u borbama u Nagorno-Karabahu i posthumno odlikovan. „Naravno da smo i ja i moja porodica imali strahove. Ali to me nije zaustavilo… Vjerujem da ću razbiti stereotipe“, kaže samouvjereno Angelina.

Komandantkinja bataljona, majorka Armine Grigorjan, u vojsci je već 12 godina. Smatra da je sa ženama lakše raditi, iako je i sama u početku imala dileme. „Žene su mnogo motivisanije, ovdje se naređenja ne dovode u pitanje“, kaže ona za DW.

Prema riječima ministra Papikjana, uspjeh je i to što oko 70 odsto žena nakon šest mjeseci službe ostaje u vojsci i žele da postanu oficirke. To potvrđuje i komandantkinja Grigorjan, navodeći da se „većina“ prijavljuje na Vojnu akademiju, jer im stečeno iskustvo pomaže pri izboru buduće profesije.

„Žene samo kao pomoćno osoblje“

Drugačije iskustvo ima Ani Ovanisjan, veteranka specijalne jedinice, koja je nakon dvanaest godina razočarana napustila vojsku. Ona smatra da se žene i dalje posmatraju uglavnom kao „pomoćno osoblje“. „U opasnim situacijama žene se angažuju poslednje, bez obzira na znanje i iskustvo. To je kulturni problem – ženama se ne vjeruje kada je reč o vojnim zadacima“, kaže ona.

Dodaje da žene mogu napredovati samo do određenog čina, dok su stvarne komandne pozicije praktično nedostižne.

„Žene ne mogu biti komandantkinje garnizona niti rukovoditi odjeljenjem za borbenu obuku. Takve pozicije su praktično isključene“, navodi u razgovoru za DW. Ženama se, kako kaže, uglavnom nude kancelarijski poslovi.

Prema ocjeni Armine Margarjan iz centra „Žene i globalna bezbjednosna arhitektura“, žene od vojne službe manje odvraća diskriminacija, a više brutalnost rata. Ona podsjeća na događaje iz septembra 2022. godine na jugoistočnoj granici Jermenije, kada su tokom azerbejdžanskog napada jermenske vojnikinje mučene, ubijene i osakaćene. Strah od smrti, ali i od poniženja i torture, snažno demotiviše – i to, kako kaže, nijedan finansijski podsticaj ne može nadoknaditi.

Postoje li paralele sa Izraelom?

U jermenskoj javnosti često se kao uzor navodi „izraelski model“. U Izraelu postoji opšta vojna obaveza - i za žene. S obzirom na sličnu veličinu teritorije i složen geopolitički položaj, mnogima djeluje logično osloniti se na iskustvo Izraela. Ipak, postoje bitne razlike, prije svega u ekonomiji. Bruto domaći proizvod Izraela iznosi više od 500 milijardi dolara, dok Jermenija ima oko 28 milijardi dolara. Stručnjaci ukazuju i na institucionalne razlike.

( Deutsche Welle )