Promjena režima pomoću vojne intervencije – uspješan model?

SAD i Izrael su od samog početka jasno dali do znanja šta žele da postignu svojim ratom protiv Irana – da eliminišu svaku dalju nuklearnu ili konvencionalnu vojnu prijetnju iz Teherana i uklone oslabljeni režim mula s vlasti.

Nijedna zemlja nema više iskustva s takozvanim operacijama "promjene režima" od Sjedinjenih Država: prema jednoj studiji, samo tokom Hladnog rata (1947–1989), SAD su preduzele 72 pokušaja promjene ravnoteže moći u inostranstvu u svoju korist. To su bile pretežno (u 64 slučaja) tajne obavještajne operacije – s uspjehom od oko 40 odsto.

Tako je 1953. američka CIA, zajedno s britanskim MI6, uspjela da svrgne tadašnjeg iranskog premijera Mohammeda Mosadeka. Ipak, kao rezultat toga, šah Mohammed Reza, koji je nakon Mosadeka preuzeo vlast, sve je više doživljavan kao "sluga SAD" i svrgnut je u Islamskoj revoluciji 1979. godine. Teokratski i sve represivniji režim uspostavljen u to vrijeme sada je u fokusu aktuelnih vazdušnih napada.

Donosimo pregled odabranih tajnih ili otvorenih operacija promjene režima u koje su bile uključene SAD.

Libija (2011)

Kada je 2011. godine takozvano „Arapsko proljeće“ podstaklo nade za promjene širom Sjeverne Afrike, i u Libiji je počeo da raste otpor protiv dugogodišnjeg vladara Muamera el Gadafija. SAD, pod predsjednikom Barakom Obamom, vrlo brzo su stale na stranu njegovih protivnika, takozvanog Nacionalnog prelaznog vijeća.

SAD, Francuska i Velika Britanija pokrenule su vazdušne napade – ubrzo pod okriljem operacije NATO „Ujedinjeni zaštitnik“. U oktobru su američki dronovi i jedan francuski borbeni avion napali Gadafijev konvoj, da bi dotadašnjeg vlada potom ubili borci Prelaznog vijeća.

Danas, gotovo 15 godina kasnije, Libija je i dalje politički fragmentirana i obilježena masovnom nestabilnošću.

Irak (2003)

Prvog maja 2003, nekoliko nedelja nakon svrgavanja diktatora Sadama Huseina, tadašnji američki predsjednik Džordž V. Buš proglasio je kraj rata u Iraku: „Misija izvršena“, pisalo je na transparentu iza njegovog podijuma na palubi nosača aviona „Abraham Linkoln“.

„Prelaz iz diktature u demokratiju zahtijvaće vrijeme, ali vrijedi svakog truda“, rekao je Buš. „Naša koalicija ostaće dok se naš posao ne završi. Tada ćemo otići i ostaviti za sobom slobodan Irak“, dodao je.

Ipak, okupacija koja je uslijedila nije donijela ni mir ni stabilnost: institucije države su oslabljene, a susjedni Iran podržavao je šiitske milicije koje su se sve žešće borile protiv sunitskih jedinica. U vakuumu moći, teroristička grupa ISIS uzdigla se u moćnog igrača, dodatno destabilizujući Irak, Siriju i kompletan region.

Američki istoričar Džozef Stib smatra da su Amerikanci tada imali pogrešan utisak da će vrijednosti liberalne demokratije prevladati. „Vjerovali su da će režime poput iračkog biti relativno lako zamijeniti nakon što budu srušeni“, kaže Stib.

Avganistan (2001)

Još jedan rat usmjeren na promjenu režima povezan je s bivšim predsjednikom Džordžom V. Bušom: samo četiri nedelje nakon terorističkih napada 11. septembra 2001, američka vojska pokrenula je u Avganistanu operaciju „Trajna sloboda“. Postojeći talibanski režim brzo je svrgnut – ali i tu je nova vlada koju su podržavale SAD uspela da održi svoju vlast samo ograničeno vrijeme.

Nakon što su međunarodne snage, u kojima je učestvovala i Njemačka, smanjile broj svojih vojnika 2014. godine, talibani su postepeno počeli ponovo da jačaju. Izvodili su napade i sve više slabili vladu nacionalnog jedinstva.

U poslednjoj godini svog prvog mandata, Donald Tramp postigao je sporazum s talibanima o povlačenju preostalih američkih trupa, koje zauzvrat nije trebalo da budu napadnute.

Odmah nakon povlačenja poslednjih preostalih američkih trupa pod vođstvom Džoa Bajdena 2021. godine, talibani su ponovo preuzeli potpunu kontrolu i vratili se političkom sistemu koji je bio na snazi i prije američke invazije.

Panama (1989)

U 1980-ima Panamom je vladao diktator Manuel Norijega. On je godinama bio na platnom spisku CIA, pre nego što je postao teret za američku vladu usred afere Iran-Kontra. Pod njegovom vlašću, Panama je bila centar trgovac drogom. Uz to, SAD su strahovale da neće igrati nikakvu ulogu u planiranom proširenju Panamskog kanala.

U maju 1989. opozicioni političar Giljermo Endara pobijedio je na predsjedničkim izborima – ali je Norijega odbio da prizna rezultate izbora. Tokom 1989. situacija je eskalirala, sve dok američki predsjednik Džordž H. V. Buš nije u decembru naredio vojnu operaciju „Pravedni uzrok“ kako bi se Norijega uklonio s vlasti.

Dvadesetog decembra Endara je postavljen za predsjednika, a dvije nedelje kasnije, Norijega se predao. Nakon toga je odslužio razne zatvorske kazne u SAD, Francuskoj i Panami. Umro je 2017. Troškovi vojne operacije kasnije su procijenjeni na 331 milion američkih dolara.

Grenada (1983)

Od 1979. karipska država Grenada sve se jasnije politički povezivala sa Sovjetskim Savezom. Kada je tadašnji premijer Moris Bišop pokušao da umiri SAD, svrgnut je i ubijen od strane vojnih snaga.

U tom kontekstu, američki predsjednik Ronald Regan, uz podršku nekoliko karipskih država, pokrenuo je invaziju – uprkos žestokom otporu britanske vlade, koja je tu članicu Komonvelta smatrala dijelom sopstvene sfere uticaja.

Nakon povlačenja američkih trupa, kraljica Elizabeta II imenovala je prelaznu vladu.

Dominikanska Republika (1965)

Nakon nekoliko pučeva, Dominikanska Republika bila je na ivici građanskog rata 1965. godine. Nakon glasanja Organizacije američkih država, američki predsjednik Lindon B. Džonson pokrenuo je invaziju.

Primarni cilj bio je zaštiti američke građane. Nezvanično, međutim, to je bilo i sprečavanje nastanka „druge Kube“, socijalističke države u neposrednoj blizini, usred Hladnog rata. Sa do 44.400 vojnika, SAD su obezbijedile da njima prihvatljiv vođa preuzme vlast.

Poseban slučaj – Venecuela

Najnovija potencijalna „promjena režima“ toliko je svježa da konačna procjena još nije moguća: početkom januara 2026. američki predsjednik Tramp naredio je otmicu venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura. Njemu će u Njujorku biti suđeno po optužbama za „narkoterorizam“.

U Venecueli je vlast preuzela njegova bivša zamjenica Delzi Rodriges. Iako je ona dio Madurovog režima, Tramp je najavio da namjerava s njom da sarađuje, a SAD bi trebalo da dobiju pristup ogromnim rezervama nafte te južnoameričke zemlje.

Međutim, dobitnica Nobelove nagrade za mir za 2025. godinu, koja podržava Trampa, Marija Korina Mačado, takođe je nedavno objavila svoju namjeru da se vrati u Venecuelu i povede zemlju prema demokratiji. Dva mjeseca nakon ove ciljane američke intervencije ostaje nejasno u kom će se smjeru zemlja razvijati.

( Deutsche Welle )