Kockanje nad sopstvenom dušom, emocijama i sudbinom

U takvom društvu, gdje poštovanje zavisi jedino od novca, novca čije porijeklo više niko ne preispituje, ruletski sto je jedino mjesto gdje u kratkom roku može puno da se zaradi. U tom pogledu, to je jedini spas za siromašne ljude, zapisao je Fjodor Mihajlovič Dostojevski 1866. godine.

Na ove njegove riječi, tragično aktuelne i dan-danas, podsjetila je Kata Đarmati na jučerašnjoj konferenciji za medije upriličenoj u susret premijeri predstave “Kockar”, nastale po motivima istoimenog klasika. U režiji Lidije Dedović, koja zajedno sa Đarmati potpisuje dramatizaciju, predstava će premijerno biti izvedena sjutra, 7. marta, na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP) u 20 časova. Reprizno izvođenje je 9, ali i 27. marta, kada će “Kockar” biti pred publikom na Svjetski dan pozorišta, a sve ulaznice su rasprodate.

Snažna refleksija, kompleksnost i slojevitost romana velikog ruskog pisca, tužna aktuelnost, te atipičan koncept predstave, daju se naslutiti već i na konferenciji za medije upriličenoj za velikim okruglim stolom - stolom za rulet iliti stolom sudbine...

Umjetnička direktorica CNP-a Marija Sarap ocijenila je da je na pomolu “hit predstava” koja će nesumnjivo imati dug i uspješan život, ne samo zbog svoje estetike, već zbog cjelokupnog koncepta, počev od dramatizacije koja nije odstupila od osnovne linije romana, navela je Sarap. Istakla je da je to samo po sebi izuzetno zahtjevno, “jer pokušavate nešto romaneskno da pretvorite u dijalošku formu koja ‘radi’”, i to na sceni... No, ovaj tim je u tome uspio. Sarap je u nastavku imala samo riječi hvale za kompletan ansambl i svakog člana ponaosob. Podsjetila je da je predstava dogovorena prije nego što je ona imenovana na poziciju umjetničke direktorice CNP-a, te da je zahvalna na ostvarenju i ponosna na čitavu ekipu.

Sarap je posebno pohvalila glumački izbor Dedović, obrazlažući pojedinačna dostignuća i potencijale svakog iz podjele, navodeći da je upravo ova predstava dokaz koliko svi oni tek mogu da ostvare.

U predstavi igraju: Lazar Dragojević, Nikola Perišić, Aleksandar Radulović, Julija Milačić Petrović Njegoš, Ana Vučković, Tihana Ćulafić, Lara Dragović, Miloš Kašćelan i Davud Bahović.

Rediteljka Dedović je na konferenciji za medije istakla da je najponosnija na timski duh koji se formirao u glumačko-muzičko-saradničkom ansamblu predstave, koji je bio najveći izazov. Vraćajući se na početak, prisjetila se rada sa Đarmati i dramaturgom Stefanom Boškovićem i njihovog “ulaska u roman”.

“... U roman koji nosi određeni tok, krizni tok, autobiografski krizni tok F. M. Dostojevskog koji smo htjeli pažljivo da sačuvamo i damo mu pečat u svakom smislu, te da probamo da ispoštujemo, odnjegujemo i učinimo teatarskim događajem dušu tog čovjeka. I to jeste bio izazov”, naglasila je ona i otkrila šta ju je podstaklo na inscenaciju velikog djela.

“Dugo me gonila ta misao kako je jadno društvo u kom su kockarnice opkolile i zaposjele obrazovne institucije, centre grada, kulturne institucije i lokalitete. Kako je tužno što se navikavamo na to da mlade generacije propadaju, da porodice plaču za dugovima koji se ostavljaju, i to u državi koja u potpunosti prihvata taj ciklus pogrešne zarade ili neke sive, duhovne ekonomije”, naglasila je na početku i dalje podsjetila na obavezu pozorišta na društveni angažman, ali i hrabrost i autentičnost.

Poručuje da kao zajednica treba da se zamislimo nad temom propadanja i zapitamo o odgovornosti koja se izgubila u društvu, pravilima u sistemu u kojem propadanje postaje spektakl...

“Naravno da je Dostojevski pisao o porocima i to je neki opšti tematski ciklus, ali, unutar tog tematskog ciklusa postoji i kockanje koje nije puko kockanje, već je kockanje nad sopstvenom dušom, emocijama, ljubavima, nad životnim odlukama, nemirima društvenog poretka. Koliko god ljubavni ili stresan i poročni roman, ovo je istovremeno i roman o spektaklu propadanja. Upravo tu tražimo aktuelizaciju. Mi smo se na takav posrnuti i spektakularni poredak navikli i osjećamo ga normalnim... Iz te totalne društvene pogrešnosti, ja sa saradnicima krećem da gradim pozorišnu predstavu, što je bilo izazovno, a koja i treba da bude uznemirujuća, provokativna i lascivna na izvjestan način”, otkrila je Dedović.

Đarmati je podsjetila da cijela priča oko romana počinje tako što je i sami pisac bio u frenetičnom stanju, pa je morao da napiše roman u roku od mjesec dana.

“To se desilo 1866. godine, od 4. do 29. oktobra, jer je rukopis trebalo da preda 1. novembra. Dakle, i on sam je bio kockar. Imao je ogromne dugove. I zbog toga ovaj roman nije samo roman o kockanju, o ruletu, već tu postoji jedna ogromna patnja, traganje za nepravdom... Šta je to nepravda u društvenim slojevima i kako se ponašamo mi na ivici, na rubu postojanja, kad nam život zavisi od toga da li imamo šta da jedemo? U tom kontekstu, to je i jedan egzistencijalni roman u kojem se ne radi samo o kockanju. Mi pričamo priču o igraču koji će da postane igračka sudbine”, kazala je Đarmati.

Istakla je da roman ne osuđuje niti moralizuje, već prati život jednog mladog čovjeka naspram kojeg za stolom sjedi starica.

“Dakle, propadanje nije samo greška mladosti, nego nam se može dogoditi u bilo koje doba života”, dodala je Đarmati.

Dramaturg Stefan Bošković je naveo da je autorski tim najviše zanimala simbolika tog stola, tog ruleta.

“Svi smo mi na neki način kockari. Kocka nije samo pitanje ruleta, nego ljudi koji se ulažu u život ni ne znajući kakav će ishod da bude - u smislu odabira partnera, profesije, povjerenja koje dajemo ljudima. I to su sve stvari kojima ne znamo ishod. I mi se u suštini cio život, jelte, kockamo”, naveo je Bošković, ističući da se kroz glavnog lika nameće pitanje zašto ljudi svjesno ulaze u rizik kad znaju da će ishod možda biti potpuna propast?

Lazar Dragojević u glavnoj ulozi iznosi Alekseja Ivanoviča kojeg opisuje kao ekstremnog.

“On je uvijek u nekoj krajnosti, kod njega nema između. To što on radi nije samo kocka kao igra, to je njegova unutrašnja kocka, to je odnos sa Polinom, to je emocionalna kocka njegova takođe. On je svjestan da propada, ali ga to i održava živim, jer on zapravo jedino tada zna da postoji”, konstatuje istaknuti glumac.

Lari Dragović se, istakla je ona, ulogom Poline Aleksandroven ostvario pozorišni san, jer joj je Dostojevski omiljeni pisac.

“Lik Poline je kompleksan i dosta kontradiktoran, lovim ga i dalje”, otkrila je i poručila da jedva čeka da publika pogleda predstavu.

Mladi glumac Miloš Kašćelan kazao je da je proces bio specifičan i začudan, te da je trebalo, ali da je zahvaljujući ovoj prilici mnogo naučio od iskusnijih kolega.

“Ono što je meni ovdje, pa i kroz mog lika najintrigantnije, jesu ljudi koji, navodno, igraju na sigurno, a možda odu u najveći gubitak. Šta je ustvari gubitak, a šta je dobitak? Gubitak, dobitak, gubitak, dobitak...”, navodi Kašćelan.

Za Davuda Bahovića, studenta Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, ovo je prva profesionalna predstava, što mu posebno znači. Sarap je kazala da njegovu ulogu mnogi ne bi ni prihvatili, ali on to igra kao da upravo to radi svakog dana.

Muziku potpisuje kompozitorka Irena Popović Dragović, scenski dizajn su zajedno uradile rediteljka i Ivanka Vana Prelević, za pokret i ples zadužena je Tamara Vujošević Mandić, dizajn svjetla Damjan Pejanović, muzičari su Marija Mitrović, Filip Rađević i Mladen Nikčević koji potpisuje i dizajn zvuka, kostimografkinja je Lina Leković, dok je maske radio Marko Petrović Njegoš. Asistentkinja rediteljke je Nataša Milićević, inspicijent Slobodan Vujadinović, a suflerka Gorica Šuškavčević. Izvršni producent je Danilo Milatović.

( Jelena Kontić )