Kada je nezakonit rat moralno odbranjiv?

U međunarodnim odnosima, očigledno nezakonito postupanje države ponekad može biti moralno odbranjivo. Iako su rijetki istorijski primjeri u kojima legitimnost nadjačava legalnost, oni postoje. Pitanje da li je zajednički američko-izraelski rat protiv Irana jedan takav slučaj zaslužuje mnogo više pažnje nego što je do sada dobilo.

Trebalo bi da bude van svake sumnje da su američki predsjednik Donald Tramp i izraelski premijer Benjamin Netanjahu započinjanjem ovog rata flagrantno prekršili međunarodno pravo, čak i ako su mnogi od njihovih saveznika pokazali spremnost da to pitanje zamagle. Iran nije predstavljao prijetnju ni jednoj od te dvije zemlje - bilo kroz nuklearno oružje, konvencionalne rakete ili državno sponzorisani terorizam - takve neposrednosti ili razmjera koji bi, bez odobrenja Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, mogli ikako opravdati preventivnu vojnu akciju kao vid samoodbrane. Sjedinjene Države i Izrael su djelovali kada jesu ne zbog snage Irana, već zbog njegove relativne slabosti.

Taj napad je samo najnoviji u nizu poteza najmoćnijih država svijeta - među kojima su ruska invazija na Ukrajinu, kineska militarizacija Južnog kineskog mora i američko zarobljavanje venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura - koji pokazuju prezir prema međunarodnom pravu. Raspad onoga što je preostalo od poretka zasnovanog na pravilima je loša vijest za ostatak svijeta. To zahtijeva koordinisan odgovor sposobnih srednjih sila, kako je uvjerljivo istakao kanadski premijer Mark Karni u značajnom govoru u Davosu u januaru.

Ipak, može li se i dalje tvrditi da, bez obzira na pravo, monstruozni zločini iranskog teokratskog rukovodstva opravdavaju njegovo vojno obezglavljivanje? Spisak optužbi protiv režima, i kod kuće i u inostranstvu, dug je i mučan, a kulminirao je pokoljem desetina hiljada mirnih demonstranata ranije ove godine - zločinom po intenzitetu uporedivim s onima počinjenim u Ruandi i na Balkanu devedesetih, a u novije vrijeme u Mjanmaru i Sudanu.

Slavlja na iranskim ulicama i među pripadnicima dijaspore, nakon vijesti da je ubijen iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamenei, govore mnogo. Ovo je rat koji je, makar u početnim fazama, za znatan dio - možda čak i većinu - građana Irana više dočekan s odobravanjem nego sa strahom.

Već smo bili u sličnoj situaciji. Možda je najupamćeniji argument o sukobu legalnosti i legitimnosti nastao povodom NATO vojne intervencije, koja nije imala odobrenje Savjeta bezbjednosti UN, radi sprečavanja etničkog čišćenja i masakra nad kosovskim Albancima 1999. Veći dio svijeta je tu vazdušnu kampanju smatrao moralno, ako ne i pravno, odbranjivom, u potpunosti motivisanom iskrenom brigom za zaštitu civila, i proporcionalnom i efikasnom u sprovođenju, te takvom da je donijela više dobra nego štete.

Ako rat protiv Irana treba braniti na moralnim osnovama, onda i ovdje moraju biti ispunjeni uslovi koji su uvjerili skeptike u slučaju Kosova. Na osnovu dostupnih dokaza, to djeluje kao težak zadatak. Kada je riječ o motivima, samo bi najlakovjerniji posmatrači mogli povjerovati da su Trampa i Netanjahua podstakli strast prema ljudskim pravima i demokratiji.

Netanjahua je oduvijek zanimalo samo da eliminiše Iran kao bezbjednosnu prijetnju - stvarnu, preuveličanu ili zamišljenu. S obzirom na njegov dosadašnji odnos prema pravima Palestinaca, teško je povjerovati da je njegova deklarisana želja “da stvori uslove da hrabri iranski narod zbaci jaram tiranije” zasnovana na principima, a ne na realpolitici. Trampa, sa svoje strane, može pokretati čitav niz pobuda: želja da uživa u američkoj vojnoj moći, da bude u centru pažnje, da skrene pažnju sa aktuelnog skandala Džefri Epstin, da ostvari ekonomske koristi - ili sve to zajedno. Elementarna pristojnost je najmanje vjerovatan motiv.

Ako rat protiv Irana treba braniti na moralnim osnovama, onda i ovdje moraju biti ispunjeni uslovi koji su uvjerili skeptike u slučaju Kosova. Na osnovu dostupnih dokaza, to djeluje kao težak zadatak. Kada je riječ o motivima, samo bi najlakovjerniji posmatrači mogli povjerovati da su Trampa i Netanjahua podstakli strast prema ljudskim pravima i demokratiji

Pogrešni motivi ne isključuju nužno ishod koji je ispravan. Ali SAD i Izrael moraju ovdje pokazati da će njihova agresija, na kraju, donijeti više dobra nego štete, što neće biti lako. Nijedna od te dvije zemlje nema prepoznatljivu strategiju kako da okonča rat uz jasne neto dobitke za regionalnu i globalnu bezbjednost, a kamoli za unutrašnja ljudska prava i demokratiju.

Postizanje povoljne promjene režima samo uz pomoć vazdušne sile malo je vjerovatno, što je pokazala NATO intervencija u Libiji 2011. godine, a ni slanje kopnenih trupa nije dalo mnogo bolje rezultate, kao u Avganistanu i Iraku. Obezglavljivanje režima može dovesti do nasljednika koji je spremniji na saradnju sa spoljnim akterima, ali jednako autoritaran, kao što je to danas slučaj u Venecueli.

U iranskom društvu vlada ogromno nezadovoljstvo, ali se još nije pojavilo djelotvorno organizaciono vođstvo. Ukoliko iranski vojni lideri masovno ne prebjegnu ili se ne pojave pukotine u Korpusu islamske revolucionarne garde i drugim djelovima ogromnog i brutalnog bezbjednosnog aparata zemlje, oni koji izađu na ulice mogli bi se suočiti sa strašno teškim posljedicama. Boriti se do posljednje kapi krvi iranskog naroda teško da je moralno privlačna opcija. Ali čini se da je to trenutno jedina koju SAD nude.

Postoji još jedna prepreka da se ovaj rat prihvati kao nezakonit, ali legitiman. Ono što je pomoglo argumentu u slučaju Kosova bilo je to što oni koji su kršili Povelju UN nijesu tretirali pravo koje su kršili kao nevažno, već su - uvjerljivo - tvrdili da to čine iz izuzetnih i odbranjivih razloga.

Prijetnja međunarodnom pravu ne leži u njegovom povremenom kršenju - to se dešava u svim pravnim sistemima, ponekad i iz najboljih razloga - već u njegovom prezrivom odbacivanju. A upravo tako se i Tramp i Netanjahu odnose prema njemu tokom svojih mandata. Kako je Tramp rekao “Njujork tajmsu” u januaru: “Meni ne treba međunarodno pravo”, tvrdeći da je jedino ograničenje njegovoj moći “moja sopstvena moralnost, moj sopstveni um”.

Ovaj rat po izboru nije ispunio uslove da bi se smatrao moralno legitimnim. A sudeći po onome što smo do sada vidjeli, Tramp i Netanjahu se suočavaju s teškim zadatkom da takav stav odbrane.

Autor je bio ministar vanjskih poslova Australije (1988–1996), predsjednik Međunarodne krizne grupe (2000–2009) i kancelar Australijskog nacionalnog univerziteta (2010–2019)

project-syndicate.org

Prevod: A. Š.

( Garet Evans )