VIŠE OD RIJEČI
Imperija
Strašno je jevanđelje krvavog klovna. A Svemogući, naravno, kad šalje među ljude svoje planove obično izabere baš nekoga poput Trampa, takvu sablju. Pa kako onda da mu ne vjeruješ
Mediokritetski guru i karikaturalni lažac koji se, što je najgore, sasvim istinito, izdaje za predsjednika Sjedinjenih država, temeljno razara onaj međunarodni poredak koji je oblikovao svijet nakon 1945. Ne izgleda izvjesno, u ovom trenutku, da će u nekoj doglednoj budućnosti biti moguće rekonstruisati taj i takav poredak. Koji je, između ostalog, Evropi donio najduži mir još od vremena rimskih careva. Imperator ništavila.
Očito, nije Tramp budala samo za sebe - on u ovom pregnuću ima “podršku” ponekad i sa sasvim neočekivanih mjesta. To je tajna njegovog uspjeha - on je budala (i) za druge. Završava i ono što drugi (normalan) ne bi smio ni izgovoriti.
U tužnom potonuću današnje Amerike (gdje nije lako dokučiti da li je Tramp uzrok ili samo simptom), govorljiv detalj je i navodna retorika američkih oficira koji vojnicima pričaju o “božjem planu”, i na koji način je aktuelni rat dio baš takvog božjeg plana.
Strašno je jevanđelje krvavog klovna. A Svemogući, naravno, kad šalje među ljude svoje planove obično izabere baš nekoga poput Trampa, takvu sablju. Pa kako onda da mu ne vjeruješ.
Naravno da je rat uvijek glupost. I suštinski nepotreban (izuzimajući vizuru onih koji se brane, uprkos svemu) - koliko god se ljudi uvijek potrude da izgleda neophodan i nužan, zapravo nikad nije tako. Riječ je o mehanizmu samoobmanjivanja na kojem počiva dobar dio ljudske istorije i politike.
Aktuelni iranski rat je glupost na hiljadu i jedan način - može se pronaći razloga protiv koliko je bilo Šeherezadinih noći. Kao što je na jednak broj načina (pa dodajte još tri) glupost ruski napad na Ukrajinu. A tek surovost i pakao u Gazi, to je izvan brojeva.
Iza nas su decenije složenih i krivudavih pregovora između Zapada i Irana, potpisivanje sporazuma, stalna diplomatska ofanziva, jer, još od talačke krize Amerikanci su naučili da se (više) ne šale sa Iranom i Irancima. A počelo je, danas bi se reklo trampovskim političkim potezom mnogo prije Trampa: rušenje Mosadeka 1953. bila je jedna od takvih gluposti.
Jer, logika rijaliti programa tiče se gledanosti i lajkova, a ne smisla i razložnosti. Sada imamo rijaliti imperiju.
Koliko su izvan koordinata smisla i elementarne realnosti Tramp i Netanjahu pokazuje i njihov poziv Irancima da sada, nakon što su u prvoj akciji pogubljeni brojni najviši rukovodioci, uključujući i ajatolaha Hamneija, “završe stvar”. Drugim riječima da “odigraju” za napadače na Iran. Ako je režim islamske republike zaista bio uzdrman u protestima proteklih mjeseci, nakon ovakvog poziva, to izvjesno više nije tako. I neka ajatolasi zahvale Trampu.
I dok se jedan svijet raspada, sjećam se da sam sličan osjećaj nemoći da se zaustavi ono što smo vjerovali da je nemoguće, a dogodilo se, imao i u vrijeme kad se raspadala SFRJ.
Koga god sretneš, svi su bili zgroženi dešavanjima, ali mnogi od njih su vrlo brzo prelomili, iz ovih ili onih razloga, i pristali na “nemogući” svijet i rasplet. (Kao što i danas, mnogi neočekivano, pristaju na Trampa.) A kako je bilo zaista, i što se dešavalo, danas dobro znamo. Odnosno - znamo li? Da zaista znamo što se sve dešavalo tada, da je sve to postalo dio školskih programa i neka vrsta javne istine, da li bi danas bio smanjen prostor za sličan ili jednako paklen scenario? To je pitanje svih pitanja. Gdje ima društva, nađu se i odgovori i načini da se oni saopšte. Gdje nema društva pakao se (samo)obnavlja, svakih pola vijeka.
Danas sličan osjećaj uzaludnosti i bolne nemoći čovjek mora osjetiti dok gleda što se dešava - na svim stranama svijeta.
Kako se imperijalna zvijer pomamila, ništa je ne može nasititi...
Da nije krv tako stvarna izgledalo bi kao priča za malu djecu.
Kakav lav strašan lav, narogušen i ljut sav./Taj je jeo šta je hteo: Iran ceo i Grenlanda jedan deo...
( Balša Brković )