Nema povratka na staro, jer staro nije postojalo: Da li je kasni kapitalizam posljednja revolucija

Recimo kako establišment želi kontrolisano djelovanje nauke (ovdje prvenstveno mislimo na neuronauku i biogenetiku), i etičko-politički tvrdi temelj na kojem će društvo moći sa sigurnošću da se osloni, ali, kako onda baš da pod republikanskom administracijom u Americi, koju podržavaju hrišćani, patriote i običan, porodični svijet, u punom progresu je uspon AI, kome ni manje ni više nego pripada budućnost? Znači li to kako samo pod Partijom kapital može da se preospolji kao u slučaju Kine, ili, samo pod rigidnim republikanskim represivnim aparatom da Neuralink postane kompanija budućnosti?

Bez ostatka saglasni smo sa tezom prema kojoj nauka u snažnoj sprezi sa poznim kapitalizmom jeste ono što revolucioniše stvari, odnose među ljudima, mijenja princip realnosti i uspostavlja sasvim druge od zasad nam poznatih zakona.

Jer, zar se i nauka u službi reprodukcije kapitala koji se opet u nju ubrizgava kao sredstvo koje joj omogućuje da djeluje krajnje fantastično, nije u jednakoj mjeri dehumanistički ‘deformisala’? Od dronova kamikaza i visokosofisticirane tehnologije koja vodi ratove, do projekta kakav je brain-to-brain: nauka je militarizovana i obeščovječena do zastrašujućeg stepena.

Izazvani na oslobađanje od ograničenja, to što kolektiv pogađa osjećanje aneksioznosti i depresije, dolazi od neizdržljivog pristiska super-ega, budući da što se više oslobađamo od starih stega, to sve više upadamo u hedonistički stadij kasnog ‘nihilizma kao najgoreg od svih gostiju’ (Niče). Romantizam je skliznuo u resantiman, u razmaženost čula, društvo pluralnosti u promiskuitet i otud sebi kao da se ne može dogodi izvan nekakvog ‘samoskrivljeno nezrelog’ spektakla.

Postavimo, začas, stvari ovako. Ukoliko smo, dakle, slobodni da izvodimo igre identiteta, mijenjamo karijere i seksualno opredeljenje, ali uvijek već u strogo ograničenim okvirima, jesmo li onda oslobođeni od toga da ovakvim slobodama, naprosto, ne pribjegavamo? Ili: kako, prema tome, održati etičko-politički temelj pred vrtoglavim usponom neuronauke i biogenetike, kad takav iskorak nauke sa sobom briše sve prošle principe na kojima su se društva temeljila?

Dakle, ako i povratak na tradiciju može da bude pročitan/protumačen kao subverzivno insistiranje na provjerenim vrijednostima prošlosti koja u poznopostmodernističkim vremenima ništa više ne znači ili znači zanemarljivo malo, i ukoliko ostaje samo kontinuirana transgresija u politici, seksualnosti, umjetnosti, nije li onda, u oba slučaja na djeluju ništa više do čista simulacija? Ako je zahtjev na tome da se društvo održi tako što će i dalje biti etičko-politički oslonjeno na smislen temelj, kuda se ili prije, čemu se to prepušta nova nauka, neuronauka i biogenetika, kad čak ni sama nauka to ne zna?

U filmu American beauty, naposljetku, Riki Fitsu i Džejni Berman ne preostaje drugi izbor osim onoga da pobjegnu od takozvanog american way of life, ma koliko god on propagandno zvučao tako idilično, kao život u nekoj neokončivoj reklami ili razglednici, međutim, iza ružičaste fasade, kriju se stravični porodični problemi kao i nesnađeni mladi svijet koji ne može opstati u prividu zajednice ako istu ne podupire raznim antagonizmima.

Ono što nas je istorija dosad naučila, jeste činjenica da nikada sâm od sebe ne nastaje pravi trenutak kroz koji će probiti revolucija, suprotno od toga, sama revolucija, dakle, stvara sopstvene uslove u kojim će se odigrati, nema nikakvog posredovanja putem čuda niti išta tome slično. Otud smo svi, bez ostatka, upravo ukoliko smo i najmanje utemeljni na etičko-političkim principima kao savremeno društvo, odgovorni za ovo što je kasni kapitalizam napravio od nauke, doslovno svoju mašineriju pomoću koje sprovodi masovnu smrt, i to ne samo u ratovima, da se razumijemo, koliko prvenstveno u projektima teškim milijarde dolara, a tiču se uništenja ljudskog roda kojeg će zamjeniti vještačka inteligencija.

Raščaravanje (njem. Entzauberung) prošlosti neophodan je proces ako nastojimo da ne dopustimo modernosti krajnju zabludjelost, u magičnosti, iluzornosti, mitomaniji, bez kojih kao da je ne umijemo, ne znamo kontekstualizovati u sadašnjem opasno otvorenom trenutku u kojem se svijet nalazi na ivici.

Berni Sanders sa nostalgijom nabraja zbog čega je sve Amerika bila uzor ostatku svijeta: regulisano zdravstvo i školstvo, relativni nutrirani prehrambeni sistem, mogućnost mladih da u prvoj deceniji bračnog života steknu krov nad glavom. Danas više ne! Na pitanje iz naslova njegovog potresnog teksta - Kako da zaustavimo propadanje Amerike - mogući odgovor možda bi mogao da glasi: tako što ćemo zaboraviti šta je Amerika nekad bila, i pokušati je u potpunosti obuzdati u onome što je u međuvremenu postala.

Sasvim smo načisto sa tim da, dakle, ‘Propast Zapada’ više nije nikakav senzacionalistički naslov već surova realnost, činjenica s kojom se vrlo teško suočiti premda nešto tako izaziva traumu, doista, spada u bliski susret sa lakanovskim Realnim.

Tim prije je posve suludo kad god čujemo kako populistička desnica slavi propadanje Evrope, kako je raduje što je despotski-azijatski sistem bio u pravu rekavši kako će administracija Brisela istu Evropu koštati toliko toga da sada tako nečeg ne može biti ni svjesna; sve nas to baca u rezignaciju, obzirom da nikome tako nešto ne ide u prilog izuzev poznom kapitalizmu koji se iznova regeneriše u nešto čudovišnije kad god bi mu uspjelo izazvati veće katastrofe. Neuralgičan topos Bliskog istoka ponajmanje je upravo sada trebalo da bude ‘politikom raketa’ dodatno isprovociran, jer, iovako već podugo zbilja živimo na kraju vremena, na ‘kraju istorije’ koja se ostvaruje u postliberalnom poretku u kojem sve ono što je makar iluzorno važilo, više ne važi!

Zašto stvari ne mogu da se zaustave ili da se naprosto vrate na staro? Ne zaboravimo kako je, dakle, progresija profita predvođena kapitalom u kojem glavnu ulogu upravo igra nauka, uspjela ulog podići na tako visok nivo, da sada - neko pretenduje da bude apsolutni dobitnik, dok drugi po cijenu nestanka ne prihvata da bude gubitnik. (Primjera radi, u homeopatskom pristupu pacijentu - zbog ovoga će se sada sablazniti svi branitelji psihoanalize, što je isprva bio slučaj i sa potpisnikom ovog teksta - jedna stvar je gotovo pa nevjerovatna, dakle: ukoliko se ‘psihološko tijelo’ nalazi izloženo vrhuncu fobije kao potonjem stepenu straha, utoliko prije je potrebno dati pojačanu dozu lijeka kako bi se dogodio preokret/pad, jer, onaj pacijent kojem je simptom u razvitku, on potrebuje umnogome manje slabi lijek. Primjenimo ovo sada na globalno tijelo svijeta: kako bi se spasio krize, kapitalizam sve više sami svijet mora gurati u dublje krize, jer je to jedini preostali način da preživi njegov izvjestan kraj, makar u ovom sadašnjem izdanju.)

Kad Žak Lakan insistira na tome kako subjekt treba privoditi njegovoj ‘značenjskoj zavisnosti’ (Četiri temeljna pitanja psihoanalize, str. 85.), onda to unekoliko biva izvodljivije samo ukoliko je spreman etički se odnositi spram želje, utoliko prije tek onda će etičko-politički temelj kao ono bez čega, naravno, nema niti može biti zajednice, zahtjevati da bude realno ograničenje nove nauke koja sve više služi unapređenju dokraja destruktivnoj opciji kapitala.

( Vuk Vuković )