Susret umjetnosti i aktivizma na ulici i djelu

Politički proces, borba za ravnopravnost i simbolički kulturni čin u javnom prostoru.

Tako tradicionalni Osmomartovski marš vidi, doživljava i u intervjuu za “Vijesti” opisuje likovna umjetnica i koordinartorka za kulturu u Centru za ženska prava Tanja Markuš. Povodom 8. marta, Međunarodnog dana žena, Markuš je i ove godine kreirala promotivni poster kojim jasno poručuje: “Ne slavimo, borimo se”.

“Ove godine obilježavamo desetogodišnjicu obnove Osmomartovskog marša kao političkog praznika žena, koji smo 2016. godine vratile iz parfimerija i restorana na ulice - gdje i pripada. Slogan ‘Ne slavimo, borimo se!’ upravo ukazuje na politički i istorijski karakter ovog dana, njime poručujemo da ćemo nastaviti da se borimo sve dok ravnopravnost ne ostvarimo kao temelj, a ne ukras demokratije”, kaže umjetnica i aktivistkinja za “Vijesti”.

Markuš je godinama jedna od onih koje zajedničku borbu za prava, slobode, jednakost i ravnopravnost oblikuju u javnom prostoru i praksi, zastupajući interese svih žena pred donosiocima odluka, zakona i drugih, najčešće ograničavajućih okvira. Zahtjevi izgovoreni na ulici nastavljaju se kroz razne inicijative za izmjene zakona, praćenje primjene politika i direktnu komunikaciju sa institucijama, objašnjava Markuš za “Vijesti”.

Pored toga, ona ne zapostavlja ni kreativni i umjetnički kontekst važnog datuma. Markuš je autorka vizuelnog identiteta Osmomartovskog marša od njegove obnove. Tako ona šetnju ne vidi samo kao politički događaj, već i kao simbolički kulturni čin - prostor u kojem se umjetnost, aktivizam, borba i kolektivno pamćenje susreću na ulici. Kroz postere, crteže i fotografije bilježi energiju i bit protesta, kontinuitet otpora i osjećaj zajedništva koji svake godine ponovo nastaje i širi se među ženama koje izlaze na ulice Podgorice, krećući se i ka onima koje su iz različitih razloga spriječene da budu tamo.

I ove godine će se u okviru Osmomartovskog marša u Podgorici, a koji počinje u podne na Trgu nezavisnosti, Markuš obratiti okupljenima, dok su iz nevladine organizacije Centar za ženska prava najavili da će 12. marta biti otvorena i izložba radova koji su pratili ovu deceniju borbe. Ti radovi, kaže Markuš u intervjuu za “Vijesti”, danas djeluju poput vizuelne mape društvenih okolnosti, podsjećajući da su teme marša uvijek nastajale iz konkretnih iskustava žena, slučajeva nasilja, političkih odluka i društvenih kriza koje su zahtijevale glasniji javni odgovor.

Markuš u intervjuu za “Vijesti” govori o Međunarodnom danu žena, sopstvenom angažmanu, ali i umjetnosti i stvaralaštvu, ističući da se kreativni čin, u njenom slučaju, iz umjetničkog procesa preliva u sferu aktivizma.

“Umjetnost i aktivizam se u tom smislu ne isključuju, već dijele isti impuls - potrebu da se postojeći odnosi sagledaju kritički i da se zamisle i otkriju drugačije mogućnosti”, poručuje ona.

Međunarodni dan žena obilježava se danas širom svijeta, pa tako i u Crnoj Gori, simbolično, ali i borbeno, između ostalog i kroz Osmomartovski marš koji i sami godinama pratite i organizujete u okviru aktivnosti NVO Centar za ženska prava. Kako danas doživljavate 8. mart, kao žena, kao aktivistkinja, umjetnica...?

Osmomartovski marš za mene nije samo jednodnevni događaj, već politički proces. On je istovremeno društvena intervencija i čin kolektivnog pamćenja, naše “prošireno područje borbe”. Iz umjetničkog ugla, vidim ga kao simbolički kulturni čin u javnom prostoru. Njegovi vizuelni i performativni elementi oblikuju feminističku politiku u estetsku formu koja direktno komunicira sa širom zajednicom. U tom smislu, 8. mart za mene nije samo datum u kalendaru, već trenutak u kojem se istorija ženskog otpora i solidarnosti prožima sa našom borbom danas.

Danas ćete se obratiti ženama na Trgu nezavisnosti u Podgorici... Šta su poruke koje šaljete ove godine, kome su namijenjene i zbog čega je važno da ih čujemo?

Ono što javno izgovaramo 8. marta zasnovano je na svakodnevnom radu mojih koleginica iz Centra za ženska prava koje pružaju direktnu podršku ženama suočenim sa nasiljem i institucionalnim propustima. Ta iskustva će ostati temelj svih naših zahtjeva dok god su nasilje i diskriminacija prihvatljiva društvena dinamika. Takođe, u oblasti javnog zastupanja, zahtjevi izgovoreni na ulici se nastavljaju kroz inicijative za izmjene zakona, praćenje primjene politika i direktnu komunikaciju sa institucijama. Na taj način, marš povezuje simbolički i praktični nivo djelovanja u jedinstvenu strategiju borbe za ravnopravnost.

Ove godine obilježavamo desetogodišnjicu obnove osmomartovskog marša kao političkog praznika žena, koji smo 2016. godine vratile iz parfimerija i restorana na ulice - gdje i pripada. Slogan “Ne slavimo, borimo se!” upravo ukazuje na politički i istorijski karakter ovog dana, njime poručujemo da ćemo nastaviti da se borimo sve dok ravnopravnost ne ostvarimo kao temelj, a ne ukras demokratije.

Autorka ste svih promotivnih postera i dizajnerskih rješenja od obnove marša u Crnoj Gori 2016. Šta Vas iz godine u godinu inspiriše da kroz vizuelni jezik podržite i pozovete na borbu za prava, slobode i ravnopravnost žena? Takođe, kako kroz postere sumiramo određeni trenutak u društvu, izazove i ciljeve?

Vizuelni identitet osmomartovskih marševa razvijam kao kontinuirani autorski proces koji prati političku i društvenu dinamiku borbe za prava žena u Crnoj Gori. Radu na vizuelnim rješenjima prethodi kreiranje slogana i proglasa marša - svaka godina donosi novu temu, a moj cilj je da naš stav o aktuelnim pitanjima artikulišem u vizuelnoj formi koja je istovremeno poziv na akciju i odraz snage i istrajnosti. Važno mi je da likovnim jezikom zabilježim energiju protesta, njegov kontinuitet i osjećaj zajedništva koji se svake godine ponovo gradi na ulici. Na taj način, vizuelni identitet marša ne služi samo reprezentaciji događaja, već aktivno učestvuje u njegovom značenju i postaje vizuelni zapis jednog društvenog trenutka.

Ove godine će biti upriličena i izložba postera i foto-kolaža koji su nastali tokom prethodne decenije. Šta će sve publika moći da vidi u okviru postavke, po čemu je specifična i gdje se ogleda njena umjetnička i aktivistička vrijednost?

Izložba je presjek deset godina organizovanja Osmomartovskih marševa i na njoj će biti predstavljeni posteri, crteži i foto-kolaži koji su osnova vizuelnog identiteta protesta. Ono što povezuje sve ove radove je vizuelni jezik koji afirmiše solidarnost, antifašizam i ravnopravnost. Dok postere oblikujem kao likovne proglase, neku vrstu grafičke artikulacije zajedničkog glasa otpora, crtežima i foto-kolažima prenosim atmosferu marša - borbenost, prkos, ali i radost i toplinu naših povorki.

Otvaranje izložbe je u četvrtak, 12. marta, u “Sopstvenoj sobi” (Bokeška ulica, broj 20) u 19 časova. Krajem mjeseca, 31. marta, biće organizovano vođenje kroz izložbu, na kojem ćemo sa posjetiocima razgovarati o procesu nastajanja vizuelnog identiteta i značaju Osmomartovskog marša kao kulturnog i političkog čina.

Kad danas pogledate radove nastale prije pet ili deset godina i najnovije, šta primjećujete, kako su se mijenjale teme, poruke ili ton u odnosu na društveni trenutak u kojem su nastajali, na koji način svjedoče okolnostima u zajednici i zemlji, te u kojoj mjeri reflektuju konkretne probleme?

Svaka tema marša nastajala je iz realnih iskustava žena, iz slučajeva nasilja koji jesu ili nisu potresali javnost, iz političkih odluka koje su uticale na svakodnevni život ili odlučivale o životu ili smrti, na kraju, iz potrebe da se određena pitanja napokon iznesu u javni prostor. Svaki marš imao je konkretne zahtjeve izvedene iz aktuelne društvene situacije i, pored pitanja koja se direktno tiču položaja žena, ukazivao je na probleme koji pogađaju cijelo društvo - fašizam, nacionalizam, siromaštvo, nemar i institucionalne propuste. Zato, kad danas gledam te radove, vidim ih kao mapu kontinuiranog otpora - odraz borbe, solidarnosti i upornosti zajednice koja godinama ne odustaje od zahtjeva za pravdom i dostojanstvom.

Vaše stvaralaštvo je generalno prepoznato po snažnim porukama, angažmanu, univerzalnim vrijednostima i referencom na društvene okolnosti. Da li je potrebno pronaći balans ili ravnotežu između umjetničkog izraza i aktivističke poruke, a koliko je to isprepletano s obzirom na unutarnje biće?

Radovi u kojima istražujem odnose moći i ideologije koje oblikuju kulturni i društveni prostor samo su jedan segment mog stvaralaštva. U njima, balans između umjetničkog izraza i kritičkog stava za mene nije pitanje svjesnog odmjeravanja, već njihove suštinske povezanosti. Društvena kritika u tim radovima nije ilustracija određenog političkog stanja ili pozicije, već integralni dio umjetničkog postupka, pri čemu likovni jezik uvijek ostaje primaran u odnosu na tematski sadržaj.

Aktivizam često traži jasnu i direktnu poruku, dok umjetnost nerijetko teži slojevitosti, širini i interpretaciji. Oboje je, ipak, univerzalno, plemenito i neophodno... U Vašem slučaju, da li jedno utiče na drugo, koliko teme društvene pravde i rodne ravnopravnosti prirodno ulaze i u druge segmente Vašeg stvaralaštva?

U mom slučaju, kreativni čin se iz umjetničkog procesa preliva u sferu aktivizma. Poznavanje principa komponovanja slike, ravnoteže između likovnih elemenata, uopšte - znanje stečeno tokom umjetničkog procesa - može se prenijeti i na način na koji promišljamo društvene procese. Umjetnost i aktivizam se u tom smislu ne isključuju, već dijele isti impuls - potrebu da se postojeći odnosi sagledaju kritički i da se zamisle i otkriju drugačije mogućnosti.

U Vašem slučaju, umjetnost djeluje kao prostor otpora, emancipacije i očuvanja antifašističkih vrijednosti u savremenom društvu. Može li umjetnost biti snažan alat i prostor ili platforma za pokretanje društvenih promjena, bilo u svijetu ili Crnoj Gori?

Alat ne, možda prije oružje. Mislim da umjetnost postaje čin društvene intervencije samo onda kada je interesovanje autora za neki društveni problem autentično, zasnovano na empatiji, a ne na praćenju aktuelnih trendova na tržištu “umjetničkih” ideja, otvorenih poziva, umjetničkih “simpozijuma” i ostalih zanimljivosti savremene scene. Decenijama slušamo o tome kako umjetnik mora biti angažovan. Ukoliko je iskreno posvećen svom radu, angažovan je od trenutka kad otvori oči.

Šta za Vas lično znače pravda, sloboda, ravnopravnost, da li je to prije svega lični, umjetnički ili društveni proces i da li je ostvariv?

Uz kulturu i obrazovanje, za mene znače zdravo društvo. Nadajmo se da je ostvarljivo, iako nas realnost često opovrgava.

Da li umjetnost destabilizuje aktuelne režime ili se prilagođava tržištu?

Krajem prošle godine osvojili ste nagradu na Podgoričkom likovnom salonu “Cancelled” za rad “Futureproof” koji je dio serije u kojoj, kažete, istražujete mehanizme savremenog kolonijalizma. Šta je taj savremeni kolonijalizam i gdje/kada mu najčešće svjedočimo?

U pitanju je ciklus radova pod nazivom “Unutrašnja poezija strateškog planiranja” u kojem istražujem uticaj političko-ekonomskog diskursa na proces oblikovanja umjetnosti, kao i samu moć, odnosno, nemoć umjetnika da preispitaju tu dinamiku. Polazim od pitanja: U kojoj mjeri savremene umjetničke prakse destabilizuju aktuelne režime upravljanja stvaralačkim procesima, a do koje mjere se povinuju zakonima tržišta na račun sopstvene autonomije?

Živimo u vremenu u kojem se često podrazumijeva da umjetnost mora imati jasno definisanu društvenu funkciju. Međutim, ostaje pitanje da li se nečemu što je vjekovima izmicalo definiciji - i što je često više utemeljeno u intuitivnim nego u racionalnim odlukama - može pripisati tako precizna svrha? Savremeni kolonijalizam u tom smislu vidim kao proces u kojem se od umjetnosti očekuje da se odrekne sopstvene prirode kako bi postala svojevrsni surogat političkog djelovanja.

( Jelena Kontić )