Zabraniti djeci internet ili konačno naučiti društvo kako da ga kontroliše…

Da li djeci treba ograničiti pristup društvenim mrežama? To pitanje sve češće postaje tema zakona širom Evrope.

Prije nekoliko dana učestvovao sam na panelu posvećenom Nacrtu zakona o zaštiti maloljetnika u digitalnom prostoru koji se nadovezuje na tu raspravu. Panel je okupio širok krug aktera. Među učesnicima su bili predstavnici industrije, predlagači zakona, predstavnici državnih institucija kroz ministarstva, agencije i regulatorna tijela, kao i stručnjaci koji se bave različitim aspektima digitalnog društva. Upravo takav sastav omogućio je otvorenu i sadržajnu raspravu u kojoj su se susreli različiti pogledi, ali sa jasnom zajedničkom namjerom da se pronađu rješenja koja mogu imati stvarni efekat.

Tokom diskusije poseban fokus bio je na iskustvu Italije, koja je među prvim državama u Evropi otvorila pitanje zakonskog ograničavanja pristupa društvenim mrežama za maloljetnike. Analizirano je kako su italijanski zakonodavci pristupili zaštiti djece na internetu, kakva su regulatorna rješenja predložena i u kojoj mjeri bi takvi modeli mogli biti primjenjivi u našem zakonodavstvu.

Upravo kroz takve primjere rasprava je dobila dodatnu težinu, jer je omogućila da se pitanja zaštite djece na internetu posmatraju kroz konkretna iskustva drugih država. Ohrabrujuće je bilo vidjeti da se o jednoj osjetljivoj i važnoj temi razgovara argumentovano i konstruktivno, uz spremnost da se različite perspektive čuju i razumiju.

Ipak, jedna stvar mi je posebno ostala u mislima.

Tokom rasprave često se govorilo o djetinjstvu, ali uglavnom iz perspektive sopstvenog iskustva. To je razumljivo jer svaka generacija nosi svoje uspomene i svoj pogled na odrastanje. Međutim, realnost je da se djetinjstva mijenjaju.

Generacije prije nas odrastale su uz radio i televiziju. Moja generacija najveći dio vremena provodila je napolju, u dvorištima i na sportskim terenima. Današnja djeca odrastaju u svijetu u kojem je internet sastavni dio svakodnevnog života.

Zbog toga danas ne možemo govoriti o djetinjstvu kao da internet ne postoji. Takvim pristupom negiramo realnost u kojoj živimo i pokušavamo djecu izolovati iz prostora koji je već postao dio njihove svakodnevice. Time ih ne štitimo, već ih izdvajamo iz društvenog okruženja njihovih vršnjaka i stvaramo dodatne pritiske koji često proizvode upravo suprotan efekat od onoga koji želimo postići.

Internet više nije luksuz niti dodatna opcija. Postao je civilizacijska potreba i prostor u kojem djeca uče, komuniciraju i razvijaju nove vještine. Upravo zato pitanje njihove zaštite u digitalnom prostoru postaje jedno od ključnih društvenih pitanja našeg vremena.

Istovremeno, internet je postao prostor ogromne količine sadržaja u kojem se djeca često nalaze bez jasnih smjernica. U takvom okruženju lako dolazi do izolacije, pritisaka, ucjena i nametanja lažnih trendova koji oblikuju način na koji mladi doživljavaju sebe i svijet oko sebe. Bez pravog usmjerenja, digitalni prostor može početi da potiskuje upravo ono što bi trebalo da razvija – kreativnost, socijalne vještine i logiku.

U tom smislu činjenica da se zakon priprema i da se o njemu vodi javna i stručna rasprava predstavlja važan korak naprijed. Ipak, tokom panel diskusije vrlo brzo smo došli do pitanja koje je možda i najvažnije.

Ko će sprovesti zakon u praksi?

Zakoni predstavljaju okvir, ali njihova stvarna vrijednost vidi se tek kroz primjenu. Digitalni prostor je po svojoj prirodi složen. Platforme su globalne, sadržaji se šire velikom brzinom, a tehnološke promjene dešavaju se brže nego što regulatorni sistemi uspijevaju da se prilagode.

Zbog toga se neminovno postavljaju pitanja kapaciteta institucija, načina nadzora i spremnosti sistema da odgovori na izazove digitalnog okruženja.

U tom kontekstu tokom panela otvoreno je i jedno pitanje koje se možda rjeđe pojavljuje u javnim raspravama, ali je suštinsko za digitalnu budućnost države - gdje se zapravo nalaze podaci naših građana i kako se oni štite.

Ako govorimo o digitalizaciji države, zaštiti privatnosti i sigurnosti podataka, onda moramo govoriti i o infrastrukturi na kojoj digitalno društvo funkcioniše. Tokom diskusije više puta je pomenuta potreba razvoja data centara u Crnoj Gori kao ključnog dijela tog sistema. Čuvanje i obrada podataka građana, javnih servisa i digitalnih platformi postaje pitanje digitalnog suvereniteta i dugoročne stabilnosti digitalnih usluga.

Razvoj digitalnih servisa bez razvoja infrastrukture koja ih podržava ostavlja važna pitanja bez jasnog odgovora. Data centri predstavljaju temelj tog sistema jer omogućavaju da se podaci čuvaju u kontrolisanom i bezbjednom okruženju, uz jasan pravni i tehnički okvir njihove zaštite.

Još jedan zanimljiv trenutak tokom diskusije odnosio se na pitanje kontrole korišćenja interneta i društvenih mreža kod djece. Na početku razgovora ta odgovornost često je opisivana kao teret koji neko mora preuzeti. Postavljalo se pitanje da li je taj teret prvenstveno na roditeljima, internet operatorima, digitalnim platformama ili regulatornim institucijama države.

Kako je diskusija odmicala postalo je jasno da svi učesnici dijele isti cilj - zaštitu djece u digitalnom prostoru. U tom trenutku i ton rasprave se promijenio. Ono što je na početku opisivano kao teret počelo je da se posmatra kao zajednička obaveza, ali i kao pravo društva da očekuje odgovorno ponašanje svih aktera digitalnog okruženja.

Zaštita djece na internetu ne može biti odgovornost samo jedne institucije ili jednog sektora. Ona podrazumijeva zajednički napor roditelja, države, obrazovnog sistema, tehnoloških kompanija, internet operatora i regulatornih tijela. Svako od njih ima svoju ulogu i svoj dio odgovornosti.

Upravo zato smatram da je važno podržati ideju izrade ovakvog zakona i činjenicu da se o njemu vodi ozbiljna javna rasprava. Društvo koje želi odgovorno upravljati digitalnim prostorom mora istovremeno graditi i pravni okvir i institucionalne kapacitete koji taj okvir mogu sprovesti u praksi.

Istovremeno, rasprava o digitalnoj bezbjednosti ne može biti potpuna bez razgovora o infrastrukturi na kojoj digitalno društvo počiva. Bez razvoja data centara i kapaciteta za čuvanje i obradu podataka u Crnoj Gori, o digitalnoj zaštiti građana možemo govoriti samo uz značajna ograničenja i uglavnom na teorijskom nivou.

Tek kada zakon, institucije i infrastruktura djeluju zajedno, digitalna sigurnost prestaje biti deklarativna ideja i postaje stvarna zaštita u praksi.

Ako želimo digitalno društvo koje štiti djecu i građane, onda moramo graditi i pravila i infrastrukturu na kojoj to društvo počiva.

Autor je magistar poslovnog menadžmenta sa iskustvom u telekomunikacijama

( Matija Milačić )