Osmi mart i sezona političkih čestitki

Postoji jedan dan u godini kada političari u Crnoj Gori iznenada otkriju žene i siđu do baze ali samo putem medija i čestitiki koje obesmišljavaju ne samo Osmi mart već i rodnu ravnopravnost u kompletu. Ljudi koje apsolutno ne zanima položaj žena, koji tokom ostatka godine uglavnom nemaju nikakvu predstavu šta znači rodna ravnopravnost, niti pokazuju naročito interesovanje za stvarni život žena, odjednom postanu govornici kroz prizmu vlastitih politika (ili onog što oni zovu ili misle da su politike) imitirajući popove koji se pozivaju na tradiciju, brbljaju o ženama kao "stubovima porodice", "čuvaricama tradicije" i "moralnim temeljima društva". Groteskno i lažljivo tkanje naše političke elite i vrhova institucija mi se svaki put sruši na glavu i osvježi memoriju koja unazad trideset godina pokazuje isto - rade sve da Osmi mart bude politički folklor a ne borba za ravnopravnost koja je uvijek borba protiv struktura moći koje žele da žene vide kao simbol - ali ne i kao političku snagu.

Problem je u tome što Osmi mart nije nastao kao praznik zahvalnosti ženama što su dobre, strpljive i tradicionalne. Nastao je iz štrajkova radnica, iz političke pobune i iz zahtjeva za jednakim pravima. Ne radi se samo o pojedinačnim nepravdama, nego o strukturalnoj nejednakosti - o načinu na koji su ekonomija, politika i institucije uređene tako da žene sistematski ostaju na marginama. Posebno je zanimljivo kada o Osmom martu govore političari čije se politike zasnivaju na nacionalnim podjelama, militarizaciji društva i prizivanju "tradicije" kao vrhovnog političkog argumenta. Tradicija je, uostalom, kroz istoriju bila jedno od najefikasnijih sredstava za disciplinovanje žena: da znaju gdje im je mjesto, da rade neplaćeni rad i da se ne miješaju previše u politiku i javni prostor.

Kada takvi politički projekti iznenada progovore o ženama Crne Gore, postavlja se logično pitanje: o kojim ženama govore? O ženama svih identiteta i uvjerenja koje žive u ovoj zemlji - ili samo o onima koje se uklapaju u njihovu ideološku sliku svijeta? O ženama koje su obespravljene, siromašne, političkim saučesnicama ili onim ženama koje trpe višestruku diskriminaciju i uzimanje svakodnevno vazduha.

Ni činjenica da se u taj hor uključe političarke ne mijenja mnogo. Pol nije politički program kod nas. Žena ovdje jednako uspješno brani patrijarhalne i autoritarne politike kao i muškarac. Posljednji primjer je pohvala Ženskom klubu Skupštine njihovog duhovnog, političkog mentora koji im se zahvaljuje za nešto što nisu same smislile. Zahtjev 40% žena na svim nivoima odlučivanja dolazi iz procesa pridruživanja - dakle strani pomagači. Da je do aktiviskinja bilo bi 50% i jedan zakon bi to riješio. Tako i zahvalnica od predsjednika parlamenta nije ništa drugo do li puki formalizam iza kojeg se krije neistina.

Smrt i zauzimanje teritorija nisam čula da smetaju našim političarima/kama. Ne pobuniše se niti protiv jednog rata aktuelnog. Političari ćute međunarodnim faktorima, a političarke našim liderima. Političarke pristanu da im se uzme glas i postaju glasnogovornice takvih politika. Njihovo prisustvo u institucijama ne znači napredak, nego samo drugačiju dekoraciju iste strukture moći. U međuvremenu, u stvarnom političkom životu zemlje, svjedočimo procesima koji mnogo više govore o položaju građana i građanki nego svečane čestitke. Sporni predlog zakoni o radu, proširivanje ovlašćenja policije i bezbjednosnih službi, slabljenje socijalnih i institucionalnih garancija - sve to ukazuje na ozbiljno pomjeranje društva prema modelu u kojem prava postaju sve krhkija, a moć sve koncentrisanija.

Najzanimljiviji dio svake godine predstavlja medijska slika, način na koji medijski prostor prenosi te poruke. Tako građani i građanke svake godine imaju priliku da čitaju niz površnih, tek toliko da se nešto kaže, čestitki koje potpisuju ljudi na najvišim državnim funkcijama - tekstove koji pokazuju koliko su njihovi autori zapravo udaljeni od savremenog razumijevanja ravnopravnosti, demokratije i ljudskih prava. Nisu se u putu sreli.

Taj medijski ritual pretvara političku banalnost u javni događaj. Umjesto ozbiljne rasprave o položaju žena, dobijamo protokolarne poruke koje više govore o intelektualnom horizontu političke klase nego o stvarnom životu žena u ovoj zemlji.

Daje se na znanje: rodna ravnopravnost nikada nije izolovano pitanje. Ona je uvijek povezana sa ekonomskom pravdom, sa socijalnom sigurnošću i sa demokratskim institucijama. Kada se te strukture urušavaju, žene su među prvima koje osjećaju posljedice. To smo gledale više puta. Zato je možda vrijeme da nas lišite vaših ispraznih zavitlavanja da ne kažem nešto neprimjerenije.

Žene u Crnoj Gori nijesu metafora tradicije. One su najveća i najraznorodnija grupa u Crnoj Gori. One su radnice koje rade u nesigurnim uslovima, zaposlene u institucijama koje se politički preuređuju, aktivistkinje koje pokušavaju da odbrane javni prostor i građanke koje žive u društvu u kojem su formalnost. Zbog toga Osmi mart nije dan za politički folklor. To im se ne smije dopustiti. U tom smislu vrijedi se sjetiti upozorenja koje je davno formulisala Roza Luksemburg: sloboda nije nešto što vlast velikodušno dijeli odozgo. Ona je rezultat borbe.

Ona je podsjetnik da borba za ravnopravnost nikada nije bila borba za pristojne riječi - nego za promjenu struktura moći koje odlučuju o tome ko ima pravo da govori, ko ima pravo da odlučuje i ko ima pravo na dostojanstven život.

A istorija Osmog marta pokazuje jednu stvar prilično jasno: žene nikada nijesu ostajale tamo gdje su im drugi pokušavali odrediti mjesto.

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )