Šumska magija ili plan za Pljevlja?

Vlada Crne Gore je 26. februara usvojila Strategiju niskougljeničnog razvoja (SNR) do 2050. godine i prateći petogodišnji Akcioni plan (2026-2030). Da li su članovi Vlade uspjeli da pročitaju Izvještaj sa javne debate, objavljen manje od 24 sata prije sjednice, ostaje nam da nagađamo.

Kako god, ministar ekologije se pohvalio da je zbog ovog dokumenta i ranije usvojenih akata - Zakona o klimi, Nacionalnog energetskog i klimatskog plana (NEKP) i Nacionalnog doprinosa smanjenju neto emisija (NDC) od 55% do 2030. godine - "od naših evropskih partnera čuo da smo na pravom putu i da su skoro sve obaveze iz oblasti klimatskih promjena privedene kraju, a samim tim i obaveze iz nama najvažnijeg Poglavlja 27".

Na prvi pogled, reklo bi se da dokument donosi ohrabrujuće vijesti. Crna Gora se i formalno obavezuje na ambiciozan cilj - postizanje klimatske neutralnosti do sredine vijeka. Dugoročni scenariji predviđaju masovna ulaganja u obnovljive izvore energije, elektrifikaciju saobraćaja i modernizaciju zgradarstva.

Međutim, čim se zagrebe ispod površine ambicioznih vizija za 2050. godinu, uočavaju se suštinski nedostaci koji dovode u pitanje čitavu konstrukciju.

Metodološko bjekstvo od 2030. godine

Već u uvodu Strategije uočava se ozbiljan metodološki problem. Iako je cilj smanjenja neto emisija gasova sa efektom staklene bašte (GHG) od 55% do 2030. godine jasna obaveza iz Zakona o klimi, NDC-a, članstva u Energetskoj zajednici i kandidature za EU - Strategija taj rok praktično preskače.

Umjesto da objasni scenarije za ispunjenje ovog obavezujućeg cilja do 2030, izabran je pristup koji analizira daleke ciljeve do 2035. i 2050. godine. Teško je povjerovati da bi bilo koji konsultant samoinicijativno "zaboravio" ključnu godinu nacionalne politike.

Prije će biti da je naručilac diktirao metodologiju koja svjesno izbjegava najtežu dionicu puta. Umjesto plana za hitno smanjenje zagađenja, dobili smo modele projektovane da daju rezultate u dalekoj budućnosti, kada niko od današnjih aktera više neće snositi odgovornost za eventualni neuspjeh.

"Šumska magija" umjesto rezova u energetici

Istovremeno, realni problemi Pljevalja, njenog rudnika i termoelektrane - koja je najveći pojedinačni izvor emisija gasova sa efektom staklene bašte u zemlji - u Strategiji ostaju gotovo po strani. Pošto nijesu željeli da planiraju ozbiljne rezove u energetici i program pravedne tranzicije do 2030. godine, autori su se našli pred očiglednim problemom: kako onda objasniti dostizanje zakonskog cilja od 55%?

Rješenje je pronađeno u svojevrsnoj "šumskoj magiji".

Naime, pokušava se objasniti da će crnogorske šume kroz tzv. LULUCF sektor apsorbovati značajan dio emisija. Drugim riječima, računa se da će šumski resursi "usisati" višak CO₂ koji energetski sektor nastavlja da emituje iznad evropskih standarda. Problem je što šumski ponori zavise od požara, sječe i klimatskih promjena, pa ih ni evropske politike ne smatraju pouzdanim zamjenama za smanjenje emisija u energetici.

U pitanju je, dakle, opasna iluzija. Umjesto da čistimo tehnologiju i smanjujemo emisije na samom izvoru, pokušavamo da problem sakrijemo iza statistike "ponora ugljenika". To je kao da pokušavate da ugasite požar u kući tako što ćete posaditi tri drveta u dvorištu.

Dok TE Pljevlja nastavlja da generiše velike troškove i da komplikuje proces usklađivanja sa evropskim pravilima, javnosti se nudi statistička akrobatika na papiru.

Budžet za tranziciju ili za konsultantske studije?

Iz ovakvog pristupa proizlazi i poruka Akcionog plana: vlast praktično ne mora hitno da smanjuje rad TE Pljevlja, jer će "ponori ugljenika" ublažiti ukupne emisije.

Istovremeno, prateći Izvještaj o strateškoj procjeni uticaja (SPU) diskretno priznaje da su mjere tek na nivou "strateških opredjeljenja", dok sistem monitoringa emisija - bez kojeg nema ozbiljne klimatske politike - praktično ne postoji. Postavlja se logično pitanje: kako ministar može tvrditi da smo "pri kraju obaveza" ako država nema ni instrumente da pouzdano izmjeri rezultate onoga što tvrdi da je uradila?

Tabela 2 Strategije dodatno pojačava sumnje. Vlada planira da najsloženiji proces u istoriji crnogorske energetike - tranziciju sa uglja - prati sa budžetom od svega 530.000 eura u narednih pet godina.

To nije ozbiljan budžet za energetsku tranziciju. Prije liči na budžet za studije i konsultantske projekte. Tako, na primjer, 150.000 eura planirano je za "Studiju o prestanku korišćenja uglja", čiji se završetak očekuje tek 2027. godine.

U međuvremenu, gubici u energetskom sektoru mogu u jednom danu dostići iznose koji premašuju vrijednost takvih studija. Postavlja se pitanje: čemu služi nova studija o nečemu o čemu domaći zakoni i evropske institucije govore već godinama?

Donatorski "smokvin list" i siva zona

Zanimljivo je da je Strategija pripremljena u okviru međunarodnih programa koji treba da podstaknu uvođenje tržišnih mehanizama za cijenu ugljenika (PMI). Međutim, ovakav dokument više liči na "smokvin list" kojim se simulira reforma kako bi se formalno ispunili uslovi za nove projekte i finansiranje. To što međunarodne institucije nisu provjerile usklađenost dokumenta sa evropskim zakonodavstvom, nažalost, pokazuje nedostatak koordinacije među partnerima.

Građani, međutim, ostaju zarobljeni u energetskom i ekološkom ćorsokaku. Ako se ključni problemi u energetici ne riješe, cijenu takve politike na kraju će platiti upravo oni - kroz račune za energiju i sporiji evropski put države.

Poglavlje 27 se ne zatvara ministarskim izjavama i šumskom statistikom, već teškim političkim i ekonomskim odlukama. Usvajanjem ovakve Strategije Vlada je još jednom pokazala da joj je lakše da napiše strategiju nego da donese odluku.

Autor je ekonomski analitičar

( Dejan Mijović )