Iscjeljujuće preplitanje ljudskih sudbina

Da put iscjeljenja i prave umjetnosti prevazilazi vremenske i prostorne granice jasno je demonstrirala spisateljica Olivera Doklestić svojom knjigom “Sa suncem u očima”.

Promocija romana upriličena je u ponedjeljak veče u Podgorici, u Kuslevovoj kući, gdje je autorka zajedno sa književnicom Svetlanom Kalezić Radonjić govorila o inspiraciji za svoje djelo, porukama unutar knjige kao i unikatnoj tehnici pisanja samog romana, dok je moderatorka bila Marija Marković.

Knjiga svojom radnjom maestralno prepliće životne priče tri glavna junaka, profesora Radmilovića koji sa sobom nosi teško breme sopstvene prošlosti političkih progona, sredovječnog sudiju koji u trenutku automobilske nesreće pokazuje veliku humanost, kao i legendarnog slikara Vinsenta van Goga. Priče ova tri junaka prevazilaze postorne i vremenske barijere kako bi se kombinovale u jednu poruku humanističkog izlječenja uprkos životnim problemima.

Doklestić je kazala da je glavni lik Radmilović baziran na stvarnoj ličnosti, njenom prijatelju doktoru koji je preminuo u dubokoj starosti 2016. godine.

“Šta je bio povod? Profesor, doktor koji je stvarna ličnost, moj poznanik i prijatelj, čovjek koji je zadužio mnoge ljude svojim znanjem, kao ljekar, kao psihijatar i neko ko je znao da prodire u ljudsku dušu. Preminuo je negdje 2016. godine, u dubokoj starosti, u Herceg Novom. I zapravo, tek nakon njegove smrti smo počeli da odgonetamo ko je on bio”, kazala je ona.

Autorka dodaje kako se tek nakon njegove smrti životna priča počela otkrivati, od incidenta gdje biva udaren kolima pa do raznih političkih progona.

“Tokom života, veoma miran, staložen, izuzetno skroman život je vodio. Posljednjih 30 godina je proveo u Herceg Novom. Nije bio upečatljiv ni po čemu. A onda, kada su počeli nekako da izlaze na površinu njegovi razgovori sa pacijentima i čudne okolnosti koji su uopšte dovele do toga da on završi u bolnici, kako se sprijateljio sa čovjekom, sudijom i nekakve okolnosti koje su se dogodile sa saobraćajnim udesom, kao i njegova usporena pričanja pojedinih djelova života..., slučajno sam ja bila njegov poznanik, počelo je da se odmotava klupko koje pokazuje ko je on zapravo bio”, priča Doklestić i dodaje:

“Bio je izvanredan poznavalac duševnih stanja u čovjeku, ne samo što je bio psihijatar ili ljekar, nego je bio neko ko se na ozbiljan način bavio ljudskim dušama, odnosno ljudskim sudbinama”, ističe ona.

Doklestić objašnjava kako je dodala Van Goga u roman, jer je u stvarnosti sami doktor imao “opsesiju” ovim velikim slikarom.

“Imam utisak da je, zapravo, moj doktor bio opsjednut Van Gogom, i to ne samo Van Gogom u umjetničkom smislu, nego Van Gogom kao njegovim pacijentom, ali i Van Gogom koji će samog doktora da liječi, jer je knjiga, zapravo, samoizlječenje. To što je neko ljekar ne znači da on nema probleme, i fizičke, a naročito duševne, i da, u stvari, svako od nas, koje god škole završio i ma koliko bio specijalizovan za nešto, u stvari nas svoju dubinu i svoje ponore, a mi uvijek tražimo da nas neko izliječi. Ne znači da su samo ljekari ti koji liječe, liječi i lijepa riječ, liječi umjetnička slika. Ovdje se pojavljuje Van Gog, ali, profesor i Van Gog se srijeću. Znači, ta imaginacija se pretvara u realni dijalog, naprosto iz puke potrebe da prevaziđemo vrijeme, prostor, jezik i vremensku distancu od 100 godina koja zapravo ne postoji”, objašnjava spisateljica.

Kalezić Radonjić je istakla unikatni kvalitet ovog romana koji se ogleda kroz originalnu strukturu koju ona klasifikuje kao “roman pletenica”.

“Evo, ako se osvrnemo na strukturu, vidimo da je tu 28 poglavlja i vidimo da su, zapravo, poglavlja koja se odnose na glavnog junaka, Stevana Radmilovića i Van Goga, nekako isprepletena. Zapravo, kada je riječ o strukturi romana, vi onda stičete utisak da je ovo neka vrsta romana pletenice, ili romana pletiva, da se iz više pletiva ispreda jedno tkanje”, ističe književnica.

Ona smatra da je razlog zbog kojeg je knjiga “Sa suncem u očima” privlačna čitalačkoj publici upravo nemogućnost kategorizacije romana.

“Razlog zbog čega ovaj roman definitivno jeste privlačan čitalačkoj publici je sadržan u nemogućnosti njegovog žanrovskog određenja. De fakto jeste roman, ali ako bismo sada rekli kakav je to tip romana, da li je to roman o umjetnosti, da li je to roman o psihologiji, da li je roman o psihologiji umjetnosti, da li o filozofiji umjetnosti, da li je roman o ekfrazisu... To mi je veoma zanimljiva teza. Ekfrazis je, u suštini, način na koji neko sliku ili djelo vizuelne umjetnosti pokušava da prevede u jezik. Dakle, roman ako o čemu govori, govori upravo o tome”, smatra Kalezić Radonjić.

Intelektualci koji vole umjetnost i razgovaraju o njoj

Recenzentkinja Svetlana Gradinac ocijenila je da je Olivera Doklestić znalački vješto strukturirala svoj roman tako što je na početku svake glave navela izabrani citat iz pisma koje je Van Gog čitavog života pisao bratu Teu, ali i tako što je radnju smjestila u svoj rodni grad, a za svoje junake izabrala intelektualce koji vole umjetnost i razgovaraju o njoj, kao i jednog svjetski poznatog slikara, čija djela iz dana u dan bivaju sve vrednija.

Doklestić je rođena u Herceg Novom 1962. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Građevinski fakultet završila je u Beogradu, a postdiplomske studije na Univerzitetu u Novom Sadu, gdje je stekla zvanje doktora tehničkih nauka. Pored bavljenja inženjerstvom, Doklestić piše i objavljuje poeziju i prozu. Eseje, poeziju i pripovjetke objavljivala je u brojnim časopisima i zbornicima za književnost i umjetnost, a više eseja iz istorije Herceg Novog i Boke Kotorske u zbornicima iz nauke i kulture.

( Pavle Savović )