Vujović: Vještice su nužne u svakom vremenu

Književno stvaralaštvo pisca Vladimira Vujovića pokazuje da u Crnoj Gori postoje nove generacije koje mogu garantovati sigurnost konstantnog književnog kvaliteta koji se ne može ograničiti samo na prethodne.

Zbog toga nije nikakvo čudo zašto je autorsko veče Vujovića, održano u utorak u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” u Podgorici, bilo veoma posjećeno, a publika je imala prilike da posluša talentovanog pisca.

Tom prilikom su publici bili predstavljeni roman “Razgovori s Vješticom”, koji se našao u najužem izboru za ovogodišnju NIN-ovu nagradu, kao i nagrađena zbirka priča “Slobodni udarci”, koju je Forum mladih pisaca nominovao za prestižnu Evropsku nagradu za književnost.

U razgovoru sa spisateljicom Barbarom Delać, Vujović je za svoj uspjeh kazao kako su nagrade nezaobilazna tema u književnosti i izrazio nadu da žiriji mogu da odaberu kvalitetna djela koja zaslužuju priznanja.

“Što se tiče nagrada, to je jedna od nezaobilaznih tema u književnosti, u kojoj se dosta raspravlja kako utiču na pisce, na sudbinu knjiga i posljednih mjeseci sva ova događanja oko tog finala za Ninovu nagradu, ali i zbog nominacije za Evropsku nagradu za književnost dosta sam razmišljao o tome šta to zapravo može da znači. Polazimo od toga da kao čitalac pratim nagrađivanje i da mi znači da čujem da li je neka knjiga dobila neku važnu stranu nagradu. Dakle, u tom smislu i dalje imam povjerenje da tamo postoje neki žiri, neki ljudi koji imaju uvid u književnu produkciju i da su u stanju da odaberu kvalitetna djela i da skrenu ljudima pažnju na njih. Nadam se da je to slučaj i dalje i kod nas”, kazao je on.

On dodaje kako, pored svih kontroverzi, NIN-ova nagrada i dalje ostaje najznačajnija nagrada na ovim prostorima, dok mu učestvovanje za nagradu Evropske unije za književnost daje osjećaj kao da je izabran da predstavlja Crnu Goru.

“NIN-ova nagrada je svakako najzvučnija i pored kontroverzi koje je prate od njenog osnivanja i dalje je najzvučnija i najznačajnija nagrada za roman na ovim prostorima. Kada je u pitanju Evropska nagrada, odnosno nagrada Evropske unije za kniženost, to je sasvim neka druga priča. Tu sam na neki način izabran da predstavljam zemlju”, dodaje Vujović.

Vujović otkriva kako je oduvijek bio zainteresovan za pisanje, ubrzo nakon što je počeo da čita, i da je uvijek pisao fikcije.

“U okviru ove promocije zbog Evropske nagrade za književnost, gostavao sam u nekom podkastu i onda sam se tu zapravo prisjetio tih početaka i pisanja koji su se desili dosta rano. Nakon nekoliko pročitanih knjiga, ja sam uzeo da probam da pišem, da vidim da li je moguće da i ja nešto slično napišem. I sada kada poredim iskustva nekih drugih pisaca koji govore, koji govore o tome da su počinjali, što je vjerovatno većina, pisanjem dnevnika u tom nekom najranijem uzrastu, da je to bilo neko prvo pisanje. Ja to nikad nisam radio”, otkriva pisac.

Pisac dodaje kako je njegovo interesovanje za fikcije možda počelo kao eskapizam, ali se to razvilo u tehniku pisanja o fiktivnim svjetovima kako bi se kazalo nešto dublje o svijetu koji nas okružuje.

“Zašto? Zašto je za mene pisanje uvijek bilo fikcija. Danas je isto tako. Koji je takav razlog? Ne znam, vjerovatno u početku je bio neki eskapizam. Meni je bilo nezamislivo da provedam pola dana u školi i onda dođem kući i pišem o tome kako mi je izgledao dan u školi. Pisanje, kao i čitanje, moralo je da bude nešto uzbudljivije, nešto sasvim različito. I mislim da je tu neki korijen tog odnosa koji sam i dalje kroz pisanje istraživao. Potreba da se kroz umjetničko stvaranje, ali stvaranje fikcionalnih svjetova, kaže nešto možda dublje o stvarnosti koja nas okružuje”, kazao je Vujović.

Govoreći o naslovu svog romana “Razgovori s Vješticom”, on je objasnio kako je Vještica u ovom slučaju novinar sa neobičnim prezimenom, što u romanu predstavlja metaforu za umjetničku transgresivnost.

“Ta sintagma alhemijsko saučesništvo mi se čini da je dobra. Vještica, za koju se ubrzo, kada se počne čitanje knjige, sazna da je zapravo prezime novinara koji vodi ove intervjuje, bila mi je zgodna metafora za taj umjetnički prestup, neko izazivanje kako društvenih tako i umjetničkih normi. Mislim da je to nužan aspekt svake kvalitetne knjiženosti. Ne da to bude jedini cilj i sredstvo nekakve provokacije, ali da je svakako nešto što prati književnost i umjetnost uopšte kroz istoriju. Tako da su vještice, po mom mišljenju, nužne u svakom vremenu, ali ono što je zanimljivo pitanje je današnje vrijeme. Mislim da su oni nužni i danas, ali vjerovatno bismo ih pronašli na nekim mjestima na kojima ih najmanje očekujemo”, objašnjava on.

Vujović je kazao kako pisanje ovog romana u formi dijaloga bio eksperiment i rizik jer je postojala opasnost od fragmentacije cjeline, ali komentari i reakcije čitalaca su mu pokazli da je postigao tečnost radnje.

“Kada sam počeo da pišem i kada sam odabrao tu dijalošku formu, nisam bio siguran da će to zaista funkcionisati. Dakle, bio je to svojevrsni rizik i eksperiment. Fragmentarnost je jedan od tih problema. Roman, po mom viđenju, treba da bude zaokružena cjelina na neki način. I postoji, kažem, taj rizik da ukoliko roman bude previše fragmentiran, da onda neće ni biti roman. Ali kako je pisanje odmicalo, mislim da sam uhvatio neki ritam. Na neki način sam uspio da ukrotim te dijaloge, razgovore. Postoje prekidi i vremenski i prostorni između tih intervjua. Dakle, vode se na različitim mjestima u različitim vremenima. Mislim da ipak postoji neka zaokruženost u tome. Shvatio sam od komentara i reakcija čitalaca, da ipak postoji neki tok u toj radnji”, kazao je Vujović.

( Pavle Savović )