Balkanska ruta, Nihadova vrijedna predanost
"Radeći s izbjeglicama, u jednom danu svjedočite životu i smrti, nasilju i nepravdi, smijehu i suzama, svemu što ovi ljudi podnose u jednom jedinom danu"
Nihad Suljić, bosansko-hercegovački humanitarni aktivista i osnivač udruženja Djeluj.ba! u Tuzli, već godinama pruža konkretnu pomoć izbjeglicama, ljudima u pokretu i tražiocima azila duž balkanske rute, a učestvuje i u identifikaciji i sahranjivanju migranata preminulih duž rute. Dobitnik je nagrade CESPIC za 2026. godinu.
Osservatorio Balcani e Caucaso Transeuropa (OBCT), think-tank sa sjedištem u Italiji koji se fokusira na društvene, političke i kulturne transformacije jugoistočne Evrope, Turske i Kavkaza, objavio je intervju sa Suljićem, koji prenosimo u cjelosti.
Kako je započeo tvoj rad s migrantima, odnosno s ljudima koji se kreću duž balkanske rute?
Godine 2016, kada su prve izbjeglice počele pristizati u moj grad, nisam bio dio nijedne organizacije, iako je aktivizam oduvijek bio dio mog života, još od malih nogu kada sam išao u školu.
U to vrijeme sam radio deset godina u privatnoj kompaniji, u administrativnom sektoru. Sjećam se da je bilo ljeto, ali je padala kiša i bilo je veoma hladno. Tada nisam mnogo znao o migracijama, iako sam bio svjestan šta znači biti izbjeglica, jer to iskustvo smo proživjeli tokom rata u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog vijeka. Bio sam dijete, ali se sjećam svih ljudi koje smo primili u svoj dom, onih koji su pobjegli iz drugih dijelova zemlje i došli u Tuzlu u potrazi za utočištem.
Tako sam jednog dana, ispred željezničke stanice u Tuzli, vidjevši ljude kako prolaze pored mene u teškim uslovima, mokri, gladni i žedni, osjetio veliku gorčinu i zapitao se ne bi li im mogao nekako pomoći. Spontano sam otišao u pekaru da kupim hranu, jogurt i voćne sokove, i podijelio im.
U to vrijeme nisam baš dobro znao engleski, jer sam u školi učio njemački, a engleski sam znao onoliko koliko sam naučio gledajući filmove… I tako sam svaki dan, kada bi stigli novi ljudi, nakon radnog vremena, išao kupovati hranu i dijelio im.
Da li si bio upoznat sa situacijom ovih ljudi? Kako si ih podržao?
Malo po malo, počeo sam upoznavati Afganistan i Pakistan. U to vrijeme, u BiH su dolazile uglavnom izbjeglice koje su bježale iz ovih zemalja. Svakog dana su se pojavljivale nove potrebe, poput kupovine autobuskih karata ili dijeljenja suhe odjeće, koje sam pokušavao zadovoljiti. Tada nije postojala nijedna organizacija koja se time bavila.
Po povratku kući, slao sam e-mailove institucijama, organizacijama i vjerskim zajednicama, pokušavajući učiniti nešto konkretno kako bih pomogao tim ljudima. U jednom trenutku, počeo sam dijeliti neke od priča ljudi u pokretu na pojedinim platformama i društvenim mrežama te sam osnovao grupu “Izbjeglice dobrodošle u Tuzlu” kako bih okupio ljude iz Tuzle koji su bili spremni podržati i učestvovati u ovom humanitarnom poduhvatu na lokalnom nivou.
Tako je sve počelo prije deset godina i nastavlja se i danas. Potpuno spontano, dobrovoljno, bez ikakve posebne obuke, jednostavno kao human gest prema našim gostima. Tako sam ih oduvijek nazivao: gosti u našem gradu, gladni, žedni, promrzli, uplašeni i lišeni svojih ljudskih prava.
Da li si u međuvremenu uspostavio kontakt s drugim organizacijama i udruženjima?
Na početku priliva izbjeglica, kao što sam spomenuo, nije postojala nijedna organizacija. Ali u jednom trenutku, zbog specifičnog položaja Tuzle, broj ljudi se značajno povećao. Naime, Tuzla je udaljena oko 50 km od Zvornika, na granici sa Srbijom. Tuzla je tada bila grad koji je bio lakše dostupan s granice, bez rizika od deportacije od strane granične policije, ali je također bio dovoljno velik da ima dobru uslugu javnog prijevoza, što je izbjeglicama omogućavalo da autobusom stignu do Sarajeva, Bihaća i drugih područja koja graniče s Hrvatskom. Sjećam se da 2016. godine nije bilo ni tranzitnih kampova ni strukturiranog prihvata. Izbjeglice su spavale u parkovima, ispred željezničkih stanica, u napuštenim razrušenim kućama.
Kao što sam već spomenuo, paralelno s radom na ulici, nastavio sam slati e-mailove kako bih podstaknuo grupe i organizacije da se angažuju. Sjećam se da je među prvima odgovorila Fondacija Tuzlanske zajednice, koja je bila uključena u inicijative za promociju aktivnog građanstva. Pozivali su me na sastanak koji su organizovali tadašnji zamjenik gradonačelnika i Ured za strance. Otišao sam s velikim očekivanjima, ali sastanak nije urodio plodom.
U međuvremenu, uz veliku podršku komšija, prijatelja, stanovnika Tuzle i kolega, nastavio sam kupovati hranu, plaćati autobuske karte, dijeliti odjeću i nuditi topli čaj izbjeglicama. To je bilo sve što sam mogao uraditi u ta dva sata, od 16 časova, kada sam završavao s poslom, dok ovi ljudi ne bi nastavili svoj put. U stvari, Tuzla je 90% bila tranzitni grad, malo ko je ostajao duže ili tražio azil.
Dakle, nastavili ste pomagati migrantima kao grupa građana?
Da, malo po malo, postajali smo sve brojniji. Zapravo, ispravnije bi bilo reći “brojnije”, jer su 99% posla obavljale žene: domaćice, studentice, učiteljice, rektorica univerziteta, policajka, glumica… S njima smo počeli kuhati u domovima obroke koje smo potom iznosili na ulice – jer nismo imali dovoljno novca da kupujemo gotovu hranu u trgovinama i restoranima – dijeleći je u plastičnim posudama izbjeglicama.
Zatim, kada je štampa počela izvještavati o situaciji, pojavile su se razne lokalne i međunarodne organizacije, poput Merhmeta i Crvenog križa. Nikada nisam bio oduševljen prisustvom organizacija, posebno međunarodnih, prema kojima sam osjećao određeni otpor, njihovim stalnim pozivanjem na “protokole” kojih se moraju pridržavati…
Rad volontera je dobrovoljan, rukovođen čistom humanošću i nije uslovljen mandatima niti ugovorima o radu. I upravo su to moji sugrađani na koje sam najviše ponosan! Ljudi koji sve ovo vrijeme rizikuju. Digli su glas kada se znak kojim se zabranjuje ulazak izbjeglicama pojavio u kafiću na stanici, kada im je onemogućeno korištenje javnog prevoza ili su bili prisiljeni sjediti na zadnjem dijelu autobusa. Dok se sve to dešavalo, velike organizacije su posmatrale, ali nisu djelovale, uprkos tome što su imale jače mehanizme i veću moć od nas građana.
Kako si se nosio sa ovom situacijom? Zašto si prošle godine odlučilo osnovati Djeluj.ba?
Dijelio sam lijepe i teške trenutke, bolne situacije s ovim ljudima. Radeći s izbjeglicama, u jednom danu svjedočite životu i smrti, nasilju i nepravdi, smijehu i suzama, svemu što ovi ljudi podnose u jednom jedinom danu.
U jednom trenutku sam u bolnici, u sljedećem na groblju, onda čujem dobre vijesti da je nekome odobren azil u nekoj evropskoj zemlji, a možda odmah nakon toga vijesti o nekoj nestaloj osobi.
Shvatio sam da moram donijeti odluku, između ostalog zbog svog fizičkog i mentalnog zdravlja. Nakon devet godina konstantnog, svakodnevnog volonterskog rada, svakog popodneva nakon posla i cijelog vikenda, shvatio sam da je nužno nastaviti na strukturiraniji način. Prije svega iz pravnih razloga vezanih za potragu za nestalim osobama i identifikaciju migranata koji umiru putujući duž balkanske rute.
Od samog početka, u kontaktu s tim ljudima, slušao sam riječi: „Moj prijatelj se utopio, moj brat se utopio”,… ali kada ispred sebe imate dvije ili tri stotine ljudi kojima je potrebna voda, hrana i odjeća, i razmišljate o tim osnovnim potrebama, nemate snage, pa čak ni alata, da reagujete na ozbiljnije apele.
U Tirani je 11. marta održana ceremonija dodjele prve CESPIC nagrade za mir. Ceremoniju dodjele finansirala je Fondacija Gospe Dobrog Savjeta (NSBC) iz Tirane, a koordinirao Evropski centar za mirovnu nauku, integraciju i saradnju (CESPIC), u saradnji sa OBC Transeuropa/CCI. Nihad Suljić dobio je nagradu “za svoju konstantnu humanitarnu aktivnost i doprinos socijalnom miru u zajednici”.
Ali u jednom momentu si odlučio da počneš raditi i na potrazi i identifikaciji nestalih osoba…
Jednog dana 2022. godine, jedan afganistanski dječak koji je prošao kroz Tuzlu kontaktirao me je da mi kaže da je komšija iz njegovog rodnog grada nestao na granici između Srbije i Bosne i Hercegovine. Sjetivši se primjera žena iz Srebrenice nakon rata, s kojima sam u posljednjih trideset godina proveo mnogo vremena protestujući u Tuzli svakog 11. jula, zahtijevajući da se pronađu nestale žrtve genocida i da im se osigura pravda, odlučio sam da nešto preduzmem.
Možda nesvjesno podstaknut snagom žena Srebrenice, otišao sam u zvorničku policiju da tražim informacije o nestaloj osobi čiju sam fotografiju dobio. Pokušajte shvatiti kontekst: ja sam Bošnjak, a Zvornik se nalazi u Republici Srpskoj, u gradu su počinjeni strašni ratni zločini nad nesrpskim stanovništvo, a društvo je i dalje vrlo podijeljeno. Na jednom online portalu u Zvorniku zamolio sam ih da objave fotografiju i zahtjev za informacijama. Nisam znao šta se s njim dogodilo, da li je u zatvoru, da li se utopio ili nešto drugo. Zahvaljujući oglasu, šef civilne zaštite Zvornika me kontaktirao kako bi me obavijestio da je pronašao tijelo koje bi moglo odgovarati mladiću kojeg sam tražio.
Zatim sam otkrio da su desetine ljudi sahranjene u Karakaju, predgrađu Zvornika, na gradskom groblju. Pronašao sam grobove, sa drvenim krstovima koji su bili polutruli, a u nekim slučajevima obrasli visokim rastinjem, što je činilo gotovo nemogućim prepoznavanje grobnice. Čak ni nakon smrti, ovim ljudi nije bilo vraćeno dostojanstvo. Počeo sam čistiti grobove od korova i smeća. Uz pomoć austrijske organizacije “SOS Balkan”, koja je već slala novac za kupovinu hrane i drugih potrepština, uspjeli smo napraviti male nadgrobne spomenike u nadi da će odoljeti zubu vremena.
Mladić kojeg je pronašla Civilna zaštita bio je onaj kojeg smo tražili. Identificirali smo ga, jer je barem tijelo bilo dobro očuvano u tragediji. Uspjeli smo tijelo prebaciti u Afganistan, iako uz velike poteškoće: nije postojao organiziran sistem koordinacije između institucija, problemi u komunikaciji zbog jezičke barijere i poteškoće u dovođenju porodice.
Slučaj su pratili mediji, i s vremenom sam saznao da su se desetine ljudi utopile u Drini, a sahranjene su u Bratuncu, Zvorniku i Bijeljini. Odlučio sam da napravim nadgrobne spomenike u sjećanje na ove ljude.
Zahvaljujući Facebook grupi „Mrtvi i nestali na Balkanu”, koju je pokrenula aktivistkinja i novinarka Nidžara Ahmetašević, počeli smo prikupljati informacije o smrtnim slučajevima duž balkanske rute i apele porodica i prijatelja koji tragaju za nestalima.
Mi u Bosni dobro znamo šta znači tražiti, čak i danas, informacije o sinovima, muževima, braći i prijateljima koji su nestali tokom rata. Znamo šta znači moći sahraniti svoje voljene, konačno ih oplakati i pomoliti se na grobu. Bol gubitka je još veća kada ne znate šta se dogodilo, kada ne postoji grob u spomen na voljene.
Da li su aktivnosti potrage i identifikacije sada jasnije strukturirane?
Znajući šta znači očajnički tragati za svojim voljenima, odlučio sam nastaviti, kontaktirajući policiju, tužilaštvo, Međunarodni Crveni križ i razne institucije. Nakon duge borbe, oglasila se Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), koja je inaće identificirala hiljade žrtava rata u Bosni i Hercegovini putem DNK testiranja. Nije bio lak proces, ali smo konačno uspjeli, barem na bosanskom tlu, prikupiti ostatke kostiju, poslati ih u Hag, gdje je sjedište ICMP-a, i uporediti ih s uzorcima koje imaju porodice s kojima smo u kontaktu.
Naravno, još uvijek ima mnogo toga za uraditi, tek smo na početku. Kada govorimo o osobama koje su se utopile u Drini, do sada ih je sahranjeno preko stotinu. Ove osobe su imale najviše sreće. Iako se može činiti apsurdnim koristiti ovu riječ, riječ je o osobama čija su tijela pronađena, bilo od strane ribara, ili su ih vidjeli šetači uz obalu. Međutim, nikada nećemo znati tačan broj mrtvih, čak ni duž ovog dijela granice, jer rijeka ne izbaci uvijek tijela na površinu.
Ali ako mehanizam izgrađen u Bosni funkcionira, mogao bi se replicirati u Grčkoj, Albaniji, Italiji, gdje ljudi takođe umiru prilikom prelaska granica. Kontaktiraju me porodice ljudi koji su nestali na granicama Bugarske, Turske, Hrvatske.
Sahrane i nadgrobni spomenici su važni iz još jednog razloga: da bi se shvatilo da su ljudi umrli, uglavnom utapanjem, ponekad smrzavanjem, zato što nisu imali drugu mogućnost, zato što im pasoši nisu bili dovoljno “dobri”.
Ljudi koji su pobjegli od rata, nasilja i siromaštva, koji su slijedili svoje snove o dostojanstvenom životu, u miru i sigurnosti, nestali su u rijekama, među planinama, u morima. Sjećanje na njih mora ostati živo.
( Vijesti online )