BiH izabrala stranu u novoj bliskoistočnoj krizi?

Bosna i Hercegovina našla se među državama koje su podržale rezoluciju Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija kojom se osuđuju iranski napadi na zemlje Zaliva – iako o tome prethodno nije bilo usaglašene odluke Predsjedništva BiH. Upravo ta kombinacija spoljnopolitičkog svrstavanja i unutrašnje institucionalne nedorečenosti pretvorila je taj slučaj u mnogo ozbiljnije pitanje od pukog diplomatskog poteza.

„Predsjedništvo BiH nije to imalo na dnevnom redu, prema tome, zvanično, ovo nije stav Bosne i Hercegovine. To će biti veliki problem za BiH, jer se miješa u nešto što nije njen problem“, smatra stručnjak za međunarodne odnose iz Banjaluke Miloš Šolaja, koji tvrdi da će posljedice biti vidljive u periodu raspleta situacije na Bliskom istoku.

Slanje signala

Savjet bezbjednosti UN usvojio je rezoluciju kojom se osuđuju iranski napadi na Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate i Jordan, te zahtijeva njihovo obustavljanje. Rusija i Kina bile su uzdržane. U objašnjenjima nakon sjednice, dio članica upozorio je da dokument ne tretira širi okvir sukoba, uključujući prethodne američke i izraelske udare na Iran, zbog čega je ocijenjen kao jednostran.

Bosna i Hercegovina ne samo da je bila među državama koje su podržale usvajanje rezolucije, nego je bila i među njenim kosponzorima. U diplomatskoj praksi to nosi veću političku težinu od samog glasanja „za“, jer podrazumijeva spremnost da se stane iza teksta i poruke koju on šalje. U ovom slučaju, ta poruka prebacuje odgovornost za najnoviju eskalaciju prvenstveno na Iran.

Zbog toga se postavlja pitanje može li taj potez da se tumači kao neutralan. Čak i ako nije riječ o formalno definisanoj promjeni spoljnopolitičke strategije, kosponzorstvo dokumenta koji eksplicitno osuđuje samo jednu stranu teško se može predstaviti kao držanje podjednake distance prema svim akterima sukoba. BiH tim činom nije objavila novu doktrinu prema Bliskom istoku, ali jeste poslala signal kojem političkom okviru se u ovom trenutku priklanja. Ministar spoljnih poslova BiH Elmedin Konaković, koji je dao zeleno svjetlo za podršku rezoluciji, ne misli tako.

Velika šteta ili praktičan potez?

„Postoje dve grupe zemalja. U jednoj su sve zemlje regiona, kao i dvije trećine zemalja Organizacije islamske konferencije, tako da smo vodeći računa o svojim interesima i o sadržaju, po nalogu Ministarstva spoljnih poslova i mene lično, odlučili da budemo kosponzori“, objašnjava Konaković, ali i upozorava da nije ljudski da se „lešinari na nečemu što je interes BiH“.

Poseban problem je način na koji je odluka o kosponzorstvu donesena. Srpski član Predsjedništva BiH, Željka Cvijanović, zatražila je prije sjednice Savjeta bezbjednosti UN hitno izjašnjavanje Predsjedništva o predlogu da zemlja postane kosponzor rezolucije, što pokazuje da pitanje nije bilo prethodno zatvoreno na nivou kolektivnog šefa države. Ako je ambasador BiH pri UN Zlatko Lagumdžija saglasnost dobio od Ministarstva spoljnih poslova, a ne od Predsjedništva, onda se ne otvara samo politička, nego i institucionalna dilema: ko je u ovom slučaju zapravo vodio spoljnu politiku države?

„U toj rezoluciji se osuđuje Iran zato što je dejstvovao po tim zemljama, ali nigdje se ne govori o tome da Iran, koji je napadnut, prema Povelji Ujedinjenih nacija ima pravo da se brani i da se svaka zemlja, s čije teritorije dolazi napad na određenu zemlju, smatra agresorom“, ukazao je hrvatski član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, tvrdeći pritom da se sve akcije Irana u ovom slučaju mogu okarakterisati kao odbrambene.

„To je potpuno bespotreban čin, ne donosi nikakvu korist BiH, ali može da nanese veliku štetu“, smatra Komšić.

Spoljna politika BiH

U ustavnom poretku BiH, Predsjedništvo vodi spoljnu politiku, dok Ministarstvo spoljnih poslova sprovodi utvrđene pravce djelovanja i obavlja diplomatske poslove. Ako je resorno ministarstvo dalo saglasnost za kosponzorstvo bez prethodne odluke Predsjedništva, onda se može govoriti o ozbiljnom narušavanju ustavne procedure, bez obzira na to kakav je nečiji politički stav prema samoj rezoluciji.

„Bosna i Hercegovina je ovim potezom zauzela stranu imperijalnog poretka i zapravo prekoračila granice saosećanja sa zemljom čiji je suverenitet ugrožen“, kaže politički analitičar iz Sarajeva Enver Kazaz.

U situaciji kada se otvara pitanje da li je BiH preuzela osjetljivu međunarodnu poziciju bez pune institucionalne saglasnosti, ćutanje bošnjačkog člana Predsjedništva, Denisa Bećirovića, ostavlja prostor za različita tumačenja, od prećutne podrške do izbjegavanja politički neugodnog sukoba.

Pojedini mediji u BiH, pozivajući se na svoje izvore, prenijeli su da je Bećirović „izdao usmenu instrukciju koja je sadržavala političku sugestiju da se, mimo odluke Predsjedništva, podrži rezolucija osude Irana“. Iz kabineta Bećirovića, takva informacija nije ni potvrđena, ni demantovana.

Domaća javnost protiv zvanične politike

U dijelu bošnjačke javnosti još postoji svijest o tome da je Iran tokom rata pomagao probosanske snage, što se i danas povremeno navodi kao važan element ratne i posleratne memorije. Zbog toga, dio reakcija ne dolazi samo iz neslaganja sa sadržajem rezolucije, nego i iz osjećaja da se Sarajevo previše lako odreklo ranijih političkih i simboličkih veza.

Ipak, sadašnja međunarodna pozicija BiH mnogo je više određena zapadnim partnerstvima nego nasljeđem iz ratnih devedesetih, stav je većine analitičara. U proteklim godinama više puta je naglašavano da se spoljna politika BiH treba usklađivati sa širim evropskim i zapadnim okvirom, uključujući i pitanja koja se tiču Irana.

U tom smislu, najnoviji potez može se čitati kao nastavak postepenog uklapanja Bosne i Hercegovine u dominantne zapadne spoljnopolitičke tokove, čak i kada to izaziva nelagodu u dijelu domaće javnosti.

( Deutsche Welle )