Ko je Benksi: Istraga o identitetu koja otkriva mnogo više od imena
Murali u Ukrajini, sudski spisi iz Njujorka, tragovi iz Bristola otkrivaju priču o Robinu Ganingemu, umjetniku koji je izgradio globalni mit o anonimnosti
PRVO POGLAVLJE
Prvi trag
Horenka, Ukrajina - Krajem 2022. godine, ambulantna kola zaustavila su se ispred bombardovane stambene zgrade u ovom selu nadomak Kijeva. Iz vozila su izašle tri osobe. Jedna je nosila sivu duksericu sa kapuljačom, druga bejzbol kapu. Obojica su imali maske preko lica.
Trećeg je bilo lakše prepoznati: nije nosio masku, a imao je jednu ruku i dvije proteze umjesto nogu, rekli su očevici za Rojters.
Maskirani muškarci iznijeli su iz ambulantnih kola kartonske šablone i zalijepili ih na ono što je nekada bio unutrašnji zid stana, prije nego što su Rusi sravnili mjesto sa zemljom. Zatim su izvadili sprejeve i prionuli na posao. Za nekoliko minuta pojavio se apsurdan prizor: bradati muškarac u kadi, koji usred ruševina riba svoja leđa.
Autor tog rada bio je Benksi, jedan od najpopularnijih i najzagonetnijih umjetnika na svijetu, čiji se identitet decenijama nagađa i pažljivo čuva. Benksi je najpoznatiji po jednostavnim, ali sofisticiranim šablonskim muralima sa snažnim društvenim komentarom. Njegovi radovi tokom godina donijeli su desetine miliona dolara na tržištu umjetnina.
Nekada smatran smetnjom za vlasti koje su ga doživljavale kao vandala, postao je britansko nacionalno blago. U jednoj anketi Britanci su ga ocijenili popularnijim od Rembranta i Monea. U drugoj je njegovo djelo "Djevojčica sa balonom" proglašeno omiljenim umjetničkim radom koji je Britanija iznjedrila.
Neki kritičari smatraju da je Benksijeva anonimnost za njegov rad jednako važna kao i šabloni i sprej. Britanska štampa godinama objavljuje tekstove u pokušaju da otkrije njegov identitet. Ipak, Benksi i njegov najuži krug o tome ćute. Neki su potpisali sporazume o povjerljivosti. Drugi ćute iz lojalnosti, ili iz straha da se ne zamjere umjetniku, njegovim obožavaocima i njegovoj uticajnoj kompaniji Pest Control Office, koja autentifikuje njegova djela i odlučuje ko će dobiti prvu priliku da kupi Benksijeve najnovije radove.
Kada su mural sa kadom i drugi Benksijevi radovi počeli da se pojavljuju u Ukrajini, Rojters se zapitao ko je zapravo umjetnik i kako je izveo taj poduhvat. Horenka se nalazi manje od osam kilometara istočno od Buče, gdje su ruske snage sedam mjeseci ranije iza sebe ostavile najmanje 300 mrtvih civila.
Zato smo odlučili da utvrdimo kako je Benksi to izveo - i ko je on zaista. Nekoliko sedmica kasnije, reporter je posjetio Horenku sa nizom fotografija grafiti umjetnika za koje se često nagađa da su Banksi i pokazao ih mještanima, kako bi vidio da li će ga neko prepoznati. Ubrzo smo čuli da je poznati britanski muzičar - jedan od ljudi za koje se često šapuće da je zapravo Banksi - viđen u Kijevu, što nam je dalo novu teoriju za istraživanje.
Rojters je razgovarao sa desetak ljudi iz Benksijevog svijeta i stručnjaka za njegov rad. Niko nije želio da komentariše njegov identitet, ali su mnogi iznijeli detalje o njegovom životu i karijeri. Pregledali smo fotografije umjetnika, od kojih većina skriva njegovo lice, ali sadrži ključne tragove. Kasnije smo došli i do ranije neobjavljenih sudskih spisa iz SAD i policijskih izvještaja.
Među njima je bilo i rukom napisano priznanje umjetnika povodom davne prijave za narušavanje javnog reda i mira - dokument koji je, bez ikakve sumnje, otkrio pravi identitet Benksija.
U tom procesu saznali smo i kako i zašto je čovjek iza imena Benksi nestao iz javnih evidencija prije više od decenije.
Rojters je tom čovjeku predstavio svoja saznanja o njegovom identitetu i uputio detaljna pitanja o njegovom radu i karijeri. On nije odgovorio. Benksijeva kompanija Pest Control saopštila je da je umjetnik „odlučio da ne kaže ništa“.
Njegov dugogodišnji advokat Mark Stivens napisao je Rojtersu da Benksi „ne prihvata da su mnogi detalji iz vašeg upita tačni“. Nije ulazio u objašnjenja. Ne potvrđujući niti negirajući Benksijev identitet, Stivens nas je pozvao da ne objavljujemo ovaj izvještaj, navodeći da bi to narušilo umjetnikovu privatnost, omelo njegov rad i dovelo ga u opasnost.
Godinama je, napisao je Stivens, Benksi „izložen opsesivnom, prijetećem i ekstremističkom ponašanju“. (O prirodi tih prijetnji nije želio da govori.) Razotkrivanje Benksija naštetilo bi i javnosti, dodao je Stivens.
Rad „anonimno ili pod pseudonimom služi vitalnim interesima društva“, napisao je. „To štiti slobodu izražavanja, jer omogućava autorima da govore istinu bez straha od odmazde, cenzure ili progona - naročito kada se bave osjetljivim temama poput politike, religije ili socijalne pravde.“
Rojters je uzeo u obzir Benksijeve tvrdnje o pravu na privatnost - kao i činjenicu da mnogi njegovi obožavaoci žele da ostane anoniman. Ipak, zaključili smo da javnost ima snažan interes da razumije identitet i karijeru ličnosti koja ima tako dubok i trajan uticaj na kulturu, tržište umjetnosti i međunarodni politički diskurs. Pri tome smo primijenili isti princip koji Rojters primjenjuje svuda: ljudi i institucije koje nastoje da oblikuju društveni i politički diskurs podložni su provjeri, odgovornosti i, ponekad, razotkrivanju. Benksijeva anonimnost - namjerna, javno isticana i profitabilna karakteristika njegovog rada - omogućila mu je da djeluje bez takve transparentnosti.
Što se tiče rizika od odmazde ili cenzure, britanski pravni i politički establišment, čini se, prilično je komforan sa Benksijevim porukama i načinom na koji ih prenosi.
Tako je, na primjer, 7. septembra oslikao provokativan rad na spoljašnjem zidu londonskog Krljevskog suda pravde, istorijski zaštićene zgrade. Na njemu je prikazan sudija u perici i sudijskoj odori kako čekićem udara nenaoružanog demonstranta. Dva mjeseca ranije vlada je proglasila propalestinsku grupu Palestine Action terorističkom organizacijom. Dan prije nego što se mural pojavio, oko 900 ljudi uhapšeno je na protestima protiv te zabrane.
Stivens nije odgovorio na pitanje da li je mural povezan sa tim hapšenjima. U svakom slučaju, Benksijev oslikani protest protiv britanskog pravosuđa zasad izgleda prolazi bez posljedica.
Prema lokalnim zakonima, grafiti su krivično djelo, sa kaznama koje se kreću od novčanih i društveno korisnog rada do - mada rijetko - zatvora. Dan nakon što je mural osvanuo, londonska Metropoliten policija saopštila je da istražuje „prijavu o krivičnom oštećenju“ zgrade. Istraga je i dalje u toku, navelo je Ministarstvo pravde.
Mural je uklonjen pranjem pod visokim pritiskom, ostavljajući tek sjenku slike. U odgovoru na zahtjev na osnovu Zakona o slobodi informacija, ministarstvo je navelo da je vlada do decembra potrošila 23.690 funti na uklanjanje rada. Posao se nastavlja: sljedeći korak je da specijalizovani izvođači koriste lasersku opremu kako bi uklonili preostalu mrlju.
Ministarstvo pravde nije željelo da kaže da li je Benksi kažnjen ili je platio odštetu. Stivens nije imao komentar.
Neki umjetnici dovode u pitanje da li Benksi, nekada smatran antiestablišmentskom figurom, danas uživa poseban tretman britanskih vlasti. Još 2014. godine Vice Media je postavila pitanje: "Zašto je Benksi jedina osoba kojoj je dozvoljeno da vandalizuje britanske zidove". U tekstu je citiran Dejvid Spid, ulični umjetnik koji je vodio britanski grafiti kolektiv.
„Za njega važi jedno pravilo, a za sve ostale drugo“, rekao je Spid za Vice. „Kada to rade ulični umjetnici, to je vandalizam. Kada to uradi Benksi, to je umjetničko djelo.“
U razgovoru za Rojters, Spid je Benksija nazvao „zaista važnim umjetnikom savremenog doba“. Ipak, i dalje se pita zašto „jedan umjetnik može imati potpunu slobodu, dok bi svi drugi bili kažnjeni“.
„Da li je on iznad zakona?“, rekao je Spid. „Dokazi sugerišu da jeste.“
Neki stručnjaci vjeruju da Benksijeva sposobnost da cijeli svijet koristi kao platno predstavlja sigurnu finansijsku dobit. Jedan analitičar, MyArtBroker, primijetio je da je mural na Kraljevskom sudu pravde pomogao da se poveća Benksijeva tržišna vrijednost.
Mada se takva javna djela „ne mogu direktno monetizovati, ona održavaju vidljivost i autorstvo - kvalitete koje održavaju povjerenje kolekcionara i aktivnu potražnju“, naveo je MyArtBroker u izvještaju o tržištu Benksijevih radova za 2025. godinu. Njegove „ulične intervencije“, navodi se, pomažu da se održe potražnja i cijene njegovih radova u cjelini. Jedno Benksijevo djelo prošle godine prodato je na aukciji kuće Sotbi za 4,2 miliona funti.
Benksijev advokat Stivens nije odgovorio na pitanja o tome da li je umjetnik kažnjavan zbog svojih poduhvata. Ipak, napomenuo je da su neki vlasnici zgrada zadovoljni kada Benksi oslika njihove objekte.
„Čini se da, ako ljudi pronađu Benksija na svom zidu, većina njih zove Sotbi, a ne policiju“, napisao je. „Pitanje gdje se umjetnikovo djelo nalazi u pravnom okviru zaista je zanimljivo, i ja sam jednako zbunjen kao i svi ostali.“
Ovo je priča o umjetnosti, novcu i paradoksu Banksija, vjerovatno najpoznatijeg anonimnog čovjeka na svijetu. Putovanje da bismo ga razumjeli počelo je u Ukrajini, a odvelo nas do bilborda u njujorškom Meatpacking Districtu, te do zidova i aukcijskih kuća Londona.
Fotografije potencijalnih Benksija
Četvrt vijeka Benksi stvara utisak da može biti bilo gdje, u bilo koje vrijeme, i proći neprimijećeno. Traganje za naznakama o njegovom identitetu liči „na potragu za blagom“, rekao je Ulrih Blanš, istoričar umjetnosti i stručnjak za Benksija.
Nakon što su se murali pojavili u Ukrajini, Benksi je na svom Instagramu objavio video kojim potvrđuje da su radovi njegovi. Na snimku se vidi i slikar u sivoj dukserici sa kapuljačom u Horenki. Snimljen je s leđa, tako da mu se lice ne vidi. Vratili smo se u selo u nadi da su mještani imali bolji pogled.
Među mogućim Benksijima u Rojtersovom nizu fotografija bio je Tjeri Geta, ulični umjetnik poznat pod imenom Mr Brainwash. Geta se pojavljuje u Benksijevom dokumentarcu iz 2010. godine, nominovanom za Oskara, „Exit Through the Gift Shop“. Geta je Francuz; Benksi je rekao da je iz Bristola u Engleskoj. S obzirom na Getinu nacionalnost i njegovu ulogu u filmu, djelovao je kao malo vjerovatan kandidat. Ipak, ideja da bi Benksi potajno prikazao samog sebe na ekranu uklapala bi se u njegovu reputaciju šaljivdžije koji se krije pred očima javnosti.
Drugi kandidat, možda i glavni, bio je Robin Ganingem. Ovaj rođeni Bristolac bio je „razotkriven“ kao Benksi 2008. godine u listu „Mejl on Sandej“. Britanski tabloid je naveo da je njihova jednogodišnja istraga „došla bliže nego iko drugi mogućem otkrivanju“ Benksijevog identiteta. Ipak, ostavili su prostor za sumnju. Na naslovnoj strani objavljena je fotografija muškarca „za kojeg se vjeruje da je Benksi“. Kada se ta fotografija prvi put pojavila nekoliko godina prije teksta iz 2008, umjetnikov menadžer je negirao da je na njoj Benksi.
Treći umjetnik u tom nizu takođe je iz Bristola: Robert del Naja, frontmen trip-hop benda Massive Attack. Pionir grafita poznat pod nadimkom 3D, Del Naja je 2013. organizovao izložbu radova koje je napravio za Massive Attack. Održana je u londonskoj galeriji bivšeg Benksijevog menadžera Stiva Lazarajdisa. Godine 2016. jedan škotski pisac otkrio je da su se pojedini Benksijevi ulični radovi pojavljivali na istim mjestima i približno u isto vrijeme kada je Massive Attack upravo nastupao na tim lokacijama.
Stanovnica Horenke Tetjana Rezničenko rekla nam je da je skuvala kafu dvojici muškaraca koji su radili mural sa kadom i da ih je vidjela bez maski. Dok smo na mobilnom telefonu listali fotografije iz niza, Rezničenko je odmahivala glavom u znak negiranja. A onda su joj se, kada je vidjela jednu od fotografija, oči raširile - iako je i dalje tvrdila da tog čovjeka nije vidjela.
Na toj fotografiji bio je Robert del Naja.
Ta reakcija ništa nije dokazivala. Ali se uklapala u neke druge informacije do kojih smo kasnije došli.
Saznali smo i da je dvojicu muškaraca koji su oslikali zid tamo doveo Džajls Djuli, čovjek sa jednom rukom i dvije proteze umjesto nogu. Djuli, dokumentarni fotograf, izgubio je udove u Avganistanu 2011. godine. Njegova fondacija Legacy of War donira ambulantna vozila lokalnim nevladinim organizacijama u Ukrajini. Nakon što su murali u Ukrajini oslikani, Benksi je javno zahvalio Džuliju što mu je ustupio ambulantna kola za putovanje po regionu.
Djuli ima zanimljivu vezu sa jednim od kandidata. Njegove fotografije korišćene su kao vizuelna pozadina na koncertima benda Massive Attack.
Nedugo nakon razgovora sa Rezničenko, dobili smo još jedan intrigantan trag. Jedan izvor svratio je u kijevski hotel Hilton u vrijeme kada je Benksi boravio u Ukrajini.
„Nikada nećeš jebeno pogoditi koga sam sreo“, rekao je izvor. „Roberta del Naju iz Massive Attack-a!“
Kasnije smo od ljudi upoznatih sa ukrajinskim imigracionim procedurama saznali da su Djuli i Del Naja zaista ušli u Ukrajinu. Granicu sa Poljskom prešli su 28. oktobra 2022. godine - neposredno prije nego što su Benksijevi murali počeli da se pojavljuju.
Međutim, nije bilo dokaza da su Ganingem, Geta ili bilo koji drugi navodni Benksi u tom periodu putovali u Ukrajinu.
Time je ostala jedna zagonetka: osim Del Naje, ko je bio drugi slikar kojeg je Djuli poveo u Horenku? Del Naja nije odgovorio na pitanja poslata preko menadžera njegovog benda. Djuli, kojeg smo kontaktirali mejlom, rekao je: „To bih prepustio Benksijevom timu.“
Privlačnost anonimnosti
Neki kritičari vjeruju da je Benksijeva sposobnost da munjevitom brzinom slika na javnim mjestima i izbjegne da bude otkriven „veliki dio njegovog rada, ili možda njegov najvažniji rad“, rekao je istraživač Blanš. „Ta anonimnost sama po sebi predstavlja poruku.“
Njegovo majstorstvo prerušavanja počelo je kao način da izbjegne policiju, kaže njegov bivši menadžer Lazarajdis. U intervjuu Lazarajdis je rekao da je anonimnost imala praktičnu svrhu u Bristolu, gdje su vlasti sprovodile „drakonsku“ politiku protiv grafita. „Benksijeva anonimnost je u početku bila upravo to: način da izbjegne organe reda“, rekao je.
Vremenom je anonimnost postala sastavni dio brenda. Kada ga je časopis „Tajm“ 2010. uvrstio među najuticajnije ljude na svijetu, Benksi se na portretnoj fotografiji pojavio sa kesom preko glave.
Uprkos takvom uticaju i popularnosti, većina vodećih svjetskih muzeja ne izlaže njegove radove. Oni koje je kontaktirao Rojters ljubazno su odbili da objasne zašto. Jedan od njih, britanska Nacionalna galerija portreta, posjeduje portretnu fotografiju Benksija u kaputu sa kapuljačom i maskom šimpanze. Portparol galerije rekao je da se portret nalazi u njihovoj kolekciji jer je „sam umjetnik britanska ličnost od kulturnog i društvenog značaja“. Fotografija trenutno nije izložena.
Benksi se kao umjetnik razvijao - od uličnih murala do filma nominovanog za Oskara, zatim do hotela na Zapadnoj obali i satiričnog tematskog parka pod nazivom Dismaland. Bio je među prvima koji su internet i druge digitalne alate iskoristili za širenje svojih radova. Već na početku karijere registrovao je internet stranicu na kojoj je njegov tim objavljivao fotografije njegovih uličnih radova. Slike koje su dobijale najviše klikova kasnije su masovno štampane i prodavane kao grafike.
Koliko bi otkrivanje Benksijevog identiteta uticalo na vrijednost njegovih radova? Rojters je kontaktirao više od deset velikih galerija, muzeja i aukcijskih kuća. Većina je odbila da komentariše Benksija. Među onima koji su govorili mišljenja su podijeljena.
Jedan od najvećih trgovaca Benksijevim radovima, Akoris Andipa, rekao je da njegove klijente privlači umjetnost sama po sebi, „a ne to što je umjetnik maskiran, niti zato što je neka vrsta Robina Huda“.
Vlasnik galerije i trgovac umjetninama Robert Kasterlajn, međutim, vidi mogućnost pada tržišne vrijednosti Benksijevih radova. „Zavisi kako će to predstaviti“, rekao je Kasterlajn o načinu na koji bi Benksi reagovao na razotkrivanje. „I zavisi šta će napraviti sljedeće i da li će neko željeti to da okači na zid.“
Benksi „ne radi ništa što revolucionarno. Polovina njegovih slika su šabloni napravljeni sprejom“. Ipak, dodao je Kasterlajn, Benksi je „stvorio nešto nevjerovatno“. „Formulisao je recept u koji su se mediji zaljubili. Stvorio je tu mistiku.“
Ta mistika je i unovčena. Godine 2024. bivši menadžer Lazarajdis prodao je na aukciji umjetnička djela i lične predmete, uključujući 15 jednokratnih telefona koji su nekada korišćeni „za kontaktiranje Benksija“. Kolekcija telefona prodata je za 15.875 dolara.
Rojters je analizirao ono što su Benksi i ljudi bliski njemu tokom godina otkrili o njegovom identitetu. Mnogi tragovi vodili su ka Del Naji i ojačavali našu teoriju da je Benksi zapravo Robert del Naja, za kojeg su nam izvori iz imigracionih službi rekli da je bio u Ukrajini kada su se murali pojavili.
U ranijim intervjuima za medije, Benksi je govorio o svom rodnom Bristolu na jugozapadu Engleske, gradu poznatom po uličnoj umjetnosti i muzičkoj sceni. Upravo u Bristolu, Del Naja je počeo da slika kao grafiti umjetnik pod imenom 3D. Neki mu pripisuju zaslugu što je u Britaniju donio šablonske grafite - tehniku koja je postala Benksijev zaštitni znak.
U intervjuu iz 2014. za časopis „Very Nearly Almost“, Del Naja je rekao da se za tu formu zainteresovao zbog šablona koji su dolazili uz ploče anarhističkih pank bendova. Jedan bend posebno povezuje Del Naju sa Benksijem. „Sjećam se da sam dobijao ploče od benda Crass“, rekao je Del Naja.
Crass je objavljivao sopstvene fanzine (nezavisne publikacije). U jednom od njih nalazila su se detaljna uputstva za fanove kako da naprave sopstvene šablone. Decenijama kasnije, Benksi je u svojim publikacijama ponudio slična uputstva. Crass je svoje radove štampao pod sopstvenim imenom Exitstencil Press. Jedna od Benksijevih publikcija nosila je sličan naziv - Existencilism.
Poput Benksija, Crass je osuđivao fašizam i autoritarizam i zagovarao pacifizam, feminizam i zaštitu životne sredine. Simbol anarhije vremenom je postao čest motiv u Benksijevim radovima. Danas on finansira brod koji pomaže u spašavanju migranata u Sredozemnom moru. Brod se zove Luiz Mišel, po jednoj od najpoznatijih francuskih anarhistkinja. Njegovo djelo „Devolved Parliament“, koje prikazuje britanski Donji dom parlamenta ispunjen šimpanzama, pokazuje njegovu sklonost da se ruga autoritetima.
Ključni trag
Na Instagramu u junu 2018. Benksi je objavio seriju pacova koje je oslikao šablonima u Parizu i grad nazvao „rodnim mjestom moderne šablonske umjetnosti“.
Mislio je na proteste iz maja 1968. godine, kada su studenti Pariz preplavili plakatima rađenim sitotiskom, jednom vrstom šablonske tehnike.
Benksi nije prvi ulični umjetnik koji koristi pacove kao motiv. Osamdesetih godina francuski umjetnik Ksavije Pru, poznat kao Blek le Rat, koristio je šablone da slika pacove po Parizu.
„Svaki put kada pomislim da sam naslikao nešto makar malo originalno, shvatim da je Blek le Rat to već uradio, samo što je on to uradio 20 godina ranije“, rekao je Benksi u intervjuu za britanski „Dejli mejl“ 2008. godine.
Te iste godine Blek je o Benksiju rekao: „Ljudi kažu da me kopira, ali ja to ne mislim. Ja sam starac, on je novi klinac, i ako sam inspiracija tako dobrom umjetniku, to mi je drago.“
U razgovoru za Rojters, Blek je dodatno objasnio svoj stav. „Da li ideja pripada onima koji je koriste ili onima koji su je pronašli?“, zapitao je. „Odlučio sam da mislim da ideje pripadaju onima koji ih koriste - dakle svima.“
Benksi je priznao sličnosti između svog rada i Blekovog, ali je naveo drugog umjetnika kao još snažniji uticaj. U objavi iz 2012. godine, u dijelu sa često postavljanim pitanjima na Benksijevom sajtu, odgovoreno je na pitanje da li kopira Bleka.
Benksi je odgovorio: „Ne. Kopirao sam 3D iz benda Massive Attack. On zaista zna da crta.“
Bila je to referenca na Roberta del Naju, umjetnika koji je slikao pod imenom 3D, koji je 2014. rekao da su mu inspiracija bili pank bend Crass, i čiji rani šablonski radovi, iako manje dotjerani, podsjećaju na kasnije Benksijeve radove.
Još jedan mogući trag došao je od dugogodišnjeg Del Najinog prijatelja, muzičkog producenta Goldija. U jednom podkast intervjuu 2017. Goldi je Benksija oslovio njegovim imenom:
„Bez uvrede za Roba“, rekao je Goldi. „Mislim da je briljantan umjetnik. Mislim da je svijet umjetnosti okrenuo naglavačke.“ Ta izjava podstakla je glasine da je „Rob“ zapravo referenca na Del Naju.
Kao frontmen Massive Attack-a, Del Naja je koristio svoju slavu da ukaže na političke i društvene nepravde, temu koja je česta i u Benksijevoj umjetnosti i njegovom filantropskom radu. Tokom protesta protiv rata u Iraku 2003. godine, Del Naja je fotografisan kako iznad glave drži transparent na kojem je bila Benksijeva slika nasmijanog kostura sa kosom.
U intervjuu za američku televiziju CBS, prvi put emitovanom 2023, bivši menadžer Lazarajdis poigrao se sa gledaocima željnim da riješe misteriju.
„Bio sam za računarom i pogledao sam i rekao: Rob, Robin…“, rekao je. „Da, da, da. To ime je u opticaju, ali ko kaže da je to istina. Robin, Robert, Robi.“
Lazarajdis je nastavio:
„Gospodin Del Naja je grafiti umjetnik i rekao bih da je, vjerovatno, mnogo bolji od Benksija.“ A zatim dodao: „Da. To je Robert del Naja. I ja, i još nekoliko ljudi“, rekao je u šali, prasnuvši u smijeh. Potom je dodao: „A možda sam ozbiljan, a možda i nisam.“
Upravo su takvi nagovještaji bili razlog zbog kojeg smo pažljivo proučili knjigu "Banksy Captured", Lazarajdisov dvotomni prikaz perioda kada je bio menadžer umjetnika, od kraja devedesetih do 2008. godine.
Knjige su pune fotografija iza kulisa. Na snimcima je Benksijevo lice skriveno, ali su i fotografije i tekst prepuni tragova - uključujući i anegdotu staru 25 godina, kada je Benksi bio uhapšen u Njujorku.
DRUGO POGLAVLJE
Uhvaćen na djelu
Njujork - U septembru 2000. galeristkinja Ajvi Braun održala je ozbiljnu bukvicu Stivu Lazarajdisu i Benksiju zbog jedne stvari na svojoj zgradi.
U to vrijeme Braun je zastupala Lazarajdisa u njegovoj fotografskoj karijeri. Na krovu zgrade na adresi Hudson Street 65 na Menhetnu bio je postavljen bilbord. Riječ je o arhitektonski upečatljivoj zgradi od smeđeg kamena sa trouglastom osnovom, sličnoj čuvenoj njujorškoj zgradi Flatiron.
U razgovoru za Rojters rekla je da je bila „na ivici nervnog sloma“. U Njujorku je tada bila u toku Nedjelja mode, a bilbord je reklamirao odjeću brenda Mark Džejkobs. Na reklami je bila glava mladića uz natpis:"Boys Love Marc Jacobs".
„Imala sam osjećaj da skrnavi zgradu“, rekla je Braun.
Odvela je svoje goste na krov u nadi da će pomoći. „Bila sam u fazonu: ‘Pogledajte ono čudo!’ Znate, kao: ‘Hej, B, voljela bih da nešto uradiš gore.’“
Tokom naredna tri dana Benksi je često sjedio u baru preko puta zgrade. Braun kaže da ga je često primjećivala kako gleda u reklamu. Reklamni bilbordi dugo su fascinirali Benksija. Oni su, kako je jednom tvrdio, slični onome kako neki kritičari gledaju na grafite: javna poruka nametnuta ljudima bez njihovog pristanka.
„Svaka reklama u javnom prostoru koju morate da gledate, htjeli vi to ili ne, pripada vama“, napisao je 2004. godine. „Vaša je da je uzmete, preuredite i ponovo upotrijebite.“
U septembru 2000. Benksi je prelazio sa slikanja slobodnom rukom na rad sa šablonima. Ali kada se popeo na krov Braunove zgrade da se pozabavi bilbordom, slikao je slobodnom rukom.
Nedovršena slika podsjećala je na bilbord koji je Benksi vidio u filmu "Čeljusti" Stivena Spilberga. Na svojoj izložbi "Cut & Run" u Glazgovu 2023. umjetnik je rekao da ga je upravo ta scena iz filma inspirisala da se bavi grafitima.
U filmu "Čeljusti“ neko je izmijenio turistički bilbord na kojem je prikazana žena na gumenom splavu u moru. Vandali su dodali peraje ajkule i ženi nacrtali izbuljene oči, uz oblačić sa riječima: "Upomoć!!!! Ajkula".
U naletu slikanja, napisao je Lazarajdis, Benksi je „prepravio bilbord za brend Mark Džejkobs tako da model ima blesave zube“ i nacrtao „ogroman oblačić za govor“ koji je, neobično, ostao prazan.
To je zato što je njujorška policija uhvatila Benksija prije nego što je uspio da završi posao".
U svojoj knjizi Lazarajdis je pomenuo hapšenje, ali nije naveo kada se dogodilo niti adresu zgrade. Međutim, određivanjem tačne lokacije zgrade na fotografijama koje je objavio Lazarajdis, kao i povezivanjem reklame Mark Džejkobs sa septembrom 2000. godine, kada se održavala Njujorška nedjelja mode, uspjeli smo da pronađemo policijske dokumente i sudski spis iz tog incidenta.
Sadržaj tih dokumenata do sada nikada nije objavljen.
Iz njih se vidi da su vlasti u 4: 20 ujutru, 18. septembra 2000.zatekle muškarca kako oštećuje bilbord na krovu zgrade u Hudson Streetu 675. Pošto je šteta procijenjena na više od 1.500 dolara, policija je namjeravala da ga optuži za krivično djelo. Među dokumentima se nalazi i rukom napisano priznanje počinioca.
„Uveče 17. septembra bio sam u noćnom klubu sa prijateljima i pio kada sam odlučio da napravim humorističnu izmjenu na bilbordu na vrhu zgrade u Hudson ulici. Pomoću ključa sam ušao u zgradu gdje sam držao neke boje i koristeći merdevine nacrtao sjenku za oči, nova usta i oblačić za govor na bilbordu.“
Dokumenti pokazuju da je već nekoliko sati nakon hapšenja tom muškarcu dodijeljen advokat po službenoj dužnosti. Tog popodneva pušten je na slobodu nakon što je pristao da privremeno preda svoj pasoš.
„Izašao je prilično brzo i nazvao me“, prisjeća se Braun. „Rekao je: ‘Ello luvvie!’ Ja sam rekla: ‘Hej, B! Kako si tako brzo izašao?’ A on je rekao: ‘Sudija je bila žena - znaš već, namigivanje, namigivanje’,“ ispričala je Braun.
„Tada sam shvatila da je dio njegove umjetnosti i to kako izlazi iz zatvora.“
Potpisao umjetnik
Sudski spis pokazuje da je kasnije uplatio kauciju od 1.500 dolara kako bi dobio nazad svoj pasoš. Krivične optužbe su potom ublažene i svedene na prekršaj narušavanja javnog reda i mira. Platio je kaznu i sudske troškove u ukupnom iznosu od 310 dolara, a do početka 2001. godine odslužio je i kaznu od pet dana društveno korisnog rada, pokazuju dokumenta. Na obrascu za kauciju naveo je adresu East 25th Street 160 u Njujorku, gdje se nalazi jedan od najneobičnijih hotela na Menhetnu.
Prije hapšenja, Benksi je mjesecima boravio u hotelu Carlton Arms, koji je tokom godina omogućavao umjetnicima da besplatno odsjedaju u zamjenu za oslikavanje soba. Arhivirane stranice hotelskog sajta pokazuju da je Benksi 1997. godine oslikao mural u tom hotelu. Godine 1999., kako navodi sajt, završio je i cijelu sobu - 5B.
Ti radovi uopšte ne liče na Benksijeva djela kakva danas poznajemo. Naslikani su slobodnom rukom, u duginim bojama. Likovi su bili karikaturalni. Hotelski sajt te radove pripisivao je „Robinu Benksu“, igra riječi koja podsjeća na engleski izraz robbing banks („pljačkanje banaka“), kasnije skraćen u Benksi.
Ema Houton kazala je za Rojters da je sa umjetnikom bila u vezi četiri godine tokom devedesetih, „neposredno prije nego što je postao Benksi“. U intervjuu nije željela da otkrije njegov pravi identitet niti kako su se upoznali. Ipak, ispričala je da se u njihovoj pisanoj prepisci ime koje je koristio za sebe postepeno mijenjalo: od njegovog pravog imena, preko „Mr. Banks“, pa sve „do Benksi“. Godine 2024. Houton je na aukciji prodala niz tih ručno oslikanih i potpisanih kartica, koje su dostigle cijenu od 56.000 funti.
Robert Klark, nekadašnji zaposleni u hotelu Carlton Arms, sprijateljio se s Benksijem i kasnije u memoarima pisao o vremenu koje su proveli zajedno u hotelu. Zbližili su se jer su obojica bili iz Bristola, napisao je Klark.
U knjizi se nalazi i jedan detalj koji nam se kasnije učinio važnim: Benksi mu je, napisao je Klark, rekao da razmišlja da zakonski promijeni ime u „Robin Banks“. Rojters nije uspio da stupi u kontakt sa Klarkom za komentar.
Kada je Benksi uhapšen 2000. godine, njujorška policija nije znala ko je on, rekao je Stiv Mona, danas penzionisani policijski poručnik koji je tada vodio odjeljenje za vandalizam sa 75 članova. Policija nije imala pojma da je uhapsila „Benksija“, jer je umjetnik tek nedavno počeo da koristi stil i pseudonim po kojem će kasnije postati slavan.
S obzirom na Benksijevu današnju slavu, ime počinioca sada dobija posebnu težinu. Nije Robert del Naja bio taj koji je oštetio bilbord na krovu zgrade u Hudson Streetu 675. Muškarac koji je priznao djelo bio je Robin Ganingem.
Pored njegovog potpisa, ime Ganingema više puta se pojavljuje u sudskim i policijskim dokumentima koji se odnose na hapšenje.
List „Mejl on Sandej“ bio je u pravu 2008. godine kada je iznio tvrdnju da je Ganingem zapravo Benksi.
Gledano iz današnje perspektive, Ganingemov pokušaj da sakrije identitet počeo je da se raspada još prilikom hapšenja u Njujorku u septembru 2000. godine. Zapisi o tom hapšenju postojali su i sadržavali su njegovo pravo ime. Knjige bivšeg menadžera Lazarajdisa objavljene su tek 2019. godine, ali fotografije i detalji koje je on naveo o hapšenju omogućili su nam da tačno utvrdimo gdje je Benksi priveden i koji je bilbord oštetio.
Međutim kako se činjenica da je Benksi zapravo Robin Ganingem uklapala sa onim što smo znali o muralima u Ukrajini?
Izvori su nam rekli da ne postoji evidencija da je Ganingem ikada ušao u Ukrajinu. Pa ko je onda bio Del Najin partner u oslikavanju murala ako Ganingem nije bio tamo?
Prisjetili smo se jednog detalja iz Benksijevih dana u hotelu Carlton Arms. Kako Klark navodi u knjizi „Seven Years With Banksy“, umjetnik je jednom razmišljao da zakonski promijeni ime.
TREĆE POGLAVLJE
Na tragu
London - U godinama nakon hapšenja u Njujorku, Benksi je postao fenomen. Izgledalo je kao da su njegovi radovi svuda. Niko nije znao ko je on, a mnogi u svijetu umjetnosti silno su željeli da to otkriju.
Njegova anonimnost je zamalo razotkrivena 2004. nakon sukoba sa jamajčanskim fotografom Piterom Dinom Rikardsom.
Rikards je radio za izdavačku kuću Wall of Sound. Benksi je sa tom kućom potpisao ugovor za izradu umjetničkih rješenja za omote albuma. On i Rikards sreli su se u Kingstonu kako bi zajedno radili na projektu. Saradnja nije prošla dobro.
„Ono čemu se protivimo“, napisao je Rikards na svom sajtu u objavi koja je kasnije obrisana, „jesu ljudi poput Benksija koji okolo prosipaju pseudo-humanitarne gluposti da bi objasnili svoju ‘umjetnost’.“
Dodao je da je Benksi „samo neki wannabe-pank ‘šablonista’ koji je nevjerovatno duboko zabio glavu u sopstvenu zadnjicu“.
Rikards nije otkrio Benksijevo ime. Ali je objavio 21 fotografiju Benksija dok radi na Jamajci, od kojih 14 prikazuju njegovo lice iz različitih uglova. U julu 2004. jedna od tih fotografija objavljena je u londonskom listu Evening Standard pod naslovom: „Napokon razotkriven“.
Međutim, "Evening Standard" nije imao Benksijevo pravo ime. Postojala je i određena sumnja da li je čovjek na fotografiji zaista Benksi. Menadžer Lazarajdis je tada kategorično demantovao tu tvrdnju, rekavši listu da je riječ o „nekom drugom“.
Upitan o tom demantiju, Lazarajdis je za Rojters kazo da ne vjeruje da je vidio fotografiju prije nego što je razgovarao sa novinarima Evening Standarda.
Rikards je preminuo 2014. godine. Nije jasno šta je izazvalo njegov sukob sa Benksijem, ali njegove fotografije su nedvosmislene. Uporedili smo ih sa brojnim drugim fotografijama iz Lazarajdisovih knjiga, kao i sa snimcima intervjua koje je Benksi, pod pseudonimom, davao krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih. Čovjek na Rikardsovim fotografijama bio je Benksi.
Poređenje slika pokazuje da je Benksi često nosio narukvicu i sat - uvijek na lijevoj ruci. Imao je smeđu, nakostriješenu kosu, nosio naočare i minđušu u lijevom uhu. Rikards i Lazarajdis su na fotografijama zabilježili i prepoznatljivu tetovažu na njegovoj lijevoj podlaktici.
U julu 2008. list „Mejl on Sandej“ objavio je svoju istragu o Benksiju. Pozivajući se na anonimni izvor, list je prvi put identifikovao čovjeka sa Rikardsove fotografije kao Robina Ganingema, umjetnika iz Bristola rođenog 1973. godine, koji je pohađao školu Bristol Cathedral School.
U arhiviranim primjercima školskog časopisa Ganingem se često pominje. Između ostalog i kao autor stripa koji je nacrtao sa oko 11 godina.
Kasnije je Ganingem dobijao školske nagrade za likovnu umjetnost, a u časopisu je pohvaljen i zbog glume i sportskih sposobnosti. U jednoj školskoj predstavi pokazao je „scenski nastup“, dok je kao golman u hokeju na travi bio pohvaljen za „spektakularne odbrane“.
Okretan umjetnik sa izraženim osjećajem za scenu - ključne osobine Benksija, lika koji će Ganingem kasnije stvoriti.
Zanimljivo je da je, nakon teksta u „Mejl on Sandej“ 2008, trag iznenada nestao. Nismo pronašli nikakav trag o Ganingemu u britanskim javnim evidencijama. Izgledalo je kao da je jednostavno nestao iz sistema.
Ali sada smo imali hipotezu zašto nema zapisa o tome da je Ganingem ikada posjetio Ukrajinu. Ona je dodatno ojačana kada smo krajem prošle godine kontaktirali bivšeg menadžera Lazarajdisa. Rekao nam je da zapravo tragamo za duhom.
„Robin Ganingem ne postoji“, rekao je Lazarajdis kada smo ga pitali o identitetu umjetnika. „To ime koje imate - ja sam ga ubio prije mnogo godina“, rekao je govoreći o Robinu Ganingemu. Traganje za njim bilo bi, kako je rekao, „potpuna slijepa ulica“.
„Što se tiče njegovog života“, dodao je, „nikada ga nećete pronaći.“
Anonimnost je u početku bila način da se izbjegne policija, rekao je Lazarajdis. Vremenom je, međutim, čuvanje te tajne postalo teret. Pred kraj njihove saradnje Lazarajdis procjenjuje da je polovinu ili čak više vremena trošio na upravljanje i održavanje umjetnikove tajnovitosti.
„Mislim da je u početku bila dobra šala, a onda, ako želite moje iskreno mišljenje, mislim da je na kraju postala - bolest“, rekao je.
Lazarajdis kaže da su 2008. on i Benksi donijeli su „zajedničku“ odluku da prekinu saradnju. U jednom od svojih posljednjih poteza kao Benksijev menadžer, Lazarajdis je, kako tvrdi, organizovao zakonsku promjenu imena za svog klijenta.
Robin Ganingem postao je neko drugi - pod imenom koje se više nikada ne može povezati s njim.
„Ne sjećam se čija je bila ideja, ali znam da sam ja bio taj koji je sve to organizovao“, rekao je Lazarajdis.
Novo ime koje je Ganingem uzeo nije želio da otkrije.
„Kada sklopite pakt, držite riječ“, rekao je.
Više nije tajna
Lazarajdis je ipak napomenuo da u novom identitetu koji je Robin Ganingem preuzeo nema nikakvog skrivenog značenja, igre riječi ili posebne simbolike. „To je samo još jedno ime“, rekao nam je Lazarajdis.
Ta usputna napomena bila je ohrabrujuća. Uklapala se u još jednu teoriju koju smo imali o identitetu drugog slikara koji je zajedno sa Del Najom radio u Ukrajini.
Sastavili smo opsežnu javnu dokumentaciju o svemu što se tiče Benksija: njegove ranije izjave, kompanije povezane s njim, kao i odlomke iz knjiga i članaka koji ga pominju u različitim periodima života.
Pretražujući te podatke i upoređujući ih sa drugim javnim evidencijama, identifikovali smo ime za koje vjerujemo da ga je Benksi kasnije uzeo. To je jedno od najčešćih imena u Britaniji - toliko uobičajeno da mu omogućava da se sakrije pred očima javnosti.
Iako su dokumenta javna, Rojters ne navodi tačno koja su korišćena, kako bi se smanjila mogućnost otkrivanja Benksijeve adrese i drugih privatnih podataka. Među njima su zemljišne evidencije koje pokazuju da je jedan rođak usvojio novo prezime, kao i dokumenta iz registracije jedne kompanije - koju je vodio Benksijev bivši računovođa - u kojima su kao jedini akcionari navedeni taj rođak i novo ime koje je umjetnik preuzeo.
Već smo utvrdili da je Del Naja bio u Horenki, a svjedoci su govorili o dvojici muškaraca koji su tamo oslikavali Benksijev mural. Izvori su potvrdili da nema dokaza da je Ganingem ulazio u Ukrajinu. Ali šta je sa čovjekom pod imenom za koje vjerujemo da ga je Benksi kasnije uzeo?
To ime je Dejvid Džons. Jedno je od najčešćih među britanskim muškarcima. Na primjer, 2017. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu je bilo oko 6.000 muškaraca s imenom Dejvid Džons, prema podacima koje je analizirala kompanija GBG, specijalizovana za identifikacione podatke. Dejvid Džons je i pravo ime Dejvida Bouvija, čiji je alter ego Ziggy Stardust inspirisao Benksijev portret kraljice Elizabete.
Prvog oktobra 2022, istog dana kada su Djuli i Del Naja ušli u Ukrajinu, i jedan „Dejvid Džons“ prešao je granicu na istom mjestu, prema izvoru upoznatom sa imigracionim procedurama. Izvor nam je rekao i datum rođenja naveden u pasošu tog Džonsa. Bio je isti kao rođendan Robina Ganingema.
Prema istom izvoru, evidencija pokazuje da je Džons napustio Ukrajinu 2. novembra 2022., istog dana kada je otišao i Del Naja.
Benksi, rođen kao Robin Ganingem, kasnije je uzeo ime Dejvid Džons. (Da li ga i danas koristi nije jasno.) A Robert Del Naja, Ganingemov grafiti idol, prijatelj i čovjek za kojeg se i sam ponekad nagađa da je Benksi, u najmanje jednom slučaju bio je njegov tajni partner u slikanju.
Benksi nije frontmen benda Massive Attack, čiji je koncert posvećen klimatskoj akciji 2024. godine privukao više od 30.000 ljudi u Bristol. Ali je i sam postao zvijezda u sopstvenom pravcu. Dobar primjer je spektakularna aukcija u londonskom Sotbiju 2018. godine, kada je prodavana njegova čuvena slika „Djevojčica sa balonom“.
Slika je nedavno bila prodata za 1,4 miliona dolara. Kada je tog dana ponovo ponuđena na prodaju, svijet umjetnosti ostao je šokiran kada je djelo počelo djelimično da se sjecka u okviru, zahvaljujući uređaju koji je Benksi tajno ugradio u ram.
Djelo, kasnije preimenovano u „Love is in the Bin“, prodato je tri godine kasnije za oko 25 miliona dolara.
Trgovac umjetninama Kasterlajn bio je na toj aukciji i sjeća se trenutka kada je drobilica počela da pišti. Izvadio je telefon da fotografiše.
„Nažalost, jedna osoba stajala je ispred mene“, rekao je, zaklanjajući pogled. Bio je to neobično odjeven muškarac sa širokim šalom oko vrata i debelim naočarima. Neobično je bilo to što nije gledao kako se slika sjecka. Posmatrao je reakcije publike.
Tek kasnije, pregledajući fotografije, Kasterlajn je primijetio da naočare tog muškarca imaju malu kameru ugrađenu u most između stakala. (Benksi je kasnije objavio video o tom performansu, uključujući snimke zaprepašćene publike.)
Pošto je ranije vidio Rikardsovu fotografiju Robina Ganingema iz 2004, Kasterlajn kaže da je „prilično siguran“ da je riječ o istom čovjeku - samo mršavijem i starijem.
Kasterlajn i dalje čuva te fotografije. Drži ih u privatnosti, osim malog izreza na kojem se vide samo muškarčeve naočare, koji je podijelio s nama. Time je ponovio ono što mnogi u Benksijevom zaštitničkom krugu prijatelja, saradnika, kolekcionara i kritičara često kažu.
„Ne želim da budem čovjek koji će razotkriti Benksija“, rekao je.
Prevod: N.B.
( Rojters )