Rizici i lekcije američkog miješanja na Bliskom istoku
Od Buša do Trampa: Iako postoje paralele sa ratovima koje su SAD vodile protiv Iraka, sukob sa Iranom mogao bi se pokazati kao najopasniji i sa najdalekosežnijim posljedicama do sada
Ovo je treći Zalivski rat i ko zna koji po redu sukob otkako su Sjedinjene Države, na kraju Hladnog rata, preuzele ulogu dominantne sile i glavnog uticaja na Bliskom istoku. I vjerovatno je najopasniji, najdalekosežniji i najkonfuzniji od svih.
Razaranje i haos koji se šire regionom potvrđuju status Bliskog istoka kao vodeće svjetske fabrike kriza, ali takođe pokreću pitanje kako to da američki predsjednici tako često proglašavaju kraj američkog uplitanja u region - samo da bi ubrzo ponovo bili uvučeni u njega.
Od Drugog svjetskog rata Sjedinjene Države su, u prosjeku jednom u deceniji, pokušavale da svrgnu neku vladu na Bliskom istoku, a gotovo svaki put su i ta zemlja i same SAD na kraju izlazile u gorem stanju, kada bi se pojavile nepredviđene posljedice. Dok Donald Tramp započinje još jednu promjenu režima, ovog puta u Iranu, zemlji od 90 miliona stanovnika, prisutan je osjećaj duboke zebnje. Već sada se rokovi produžavaju, a iz dana u dan raste utisak da se Tramp kocka sudbinom države o kojoj zna vrlo malo.
Prvi Zalivski rat
Prvi Zalivski rat, 1990–1991, makar je imao prednost ograničenog obima, jasne svrhe i relativno kratkog trajanja. Nakon što je Sadam Husein napao Kuvajt, u izopačenom pokušaju da nametne panarapsko jedinstvo, Džordž Buš Stariji je relativno lako potisnuo iračke snage, održavajući široku arapsku koaliciju koja je podržavala akciju, djelimično i time što je obezbijedio da Izrael ne odgovori na Sadamove provokacije i ne uključi se u sukob. Poštujući mandat Savjeta bezbjednosti UN da se Kuvajt oslobodi, ali da se ne napadne Irak, Buš je odlučio da ne progoni poraženu iračku vojsku sve do Bagdada. Kopnena kampanja trajala je svega 100 sati.
Jednostranost tog rata ima određene paralele sa onim što se danas dešava u Iranu. Arapski intelektualac Azmi Bišara opisao je taj sukob kao model rata u kojem jedna strana ratuje bez rizika, a druga bez nade; "jedna strana slučajno izgubi pola tuceta ljudi, dok druga silom oružja izgubi nekoliko stotina hiljada".
Ali rat je ostavio i nasljeđe. Kurdi i šiitski muslimani naučili su koliko je rizično oslanjati se na američkog predsjednika: ohrabreni su da ustanu protiv Sadama i "uzmu stvari u svoje ruke", da bi potom otkrili da će Buš stajati po strani dok budu slomljeni. To je lekcija koju su Kurdi u Iranu možda dobro naučili.
Drugo, rat je doveo pola miliona američkih vojnika na Bliski istok i, kako piše Mark Linč u svojoj knjizi "The Ruination of a Region", ti vojnici "u simboličnom smislu nikada nijesu otišli kući, već su se rasporedili po arhipelagu američkih baza širom Zaliva, Levanta i južne Turske, osmišljenih da sprovode strategiju dvostrukog obuzdavanja Iraka i Irana".
Te baze, koje su sada pod napadima Irana, postale su "infrastrukturna osnova američke dominacije".
Drugi Zalivski rat
U drugom Zalivskom ratu, poznatom kao rat u Iraku, od 2003. do 2011, Džordž Buš Mlađi odlučio je da Sadam mora otići zbog navodnog posjedovanja oružja za masovno uništenje. To je značilo da su SAD makar imale prepoznatljiv ratni cilj, iako je bio zasnovan na ogromnom obavještajnom promašaju za koji niko nije preuzeo odgovornost.
Da li je Vašington u rat ušao na osnovu laži ili pogrešne procjene, ušao je ne znajući dovoljno o zemlji koju napada niti o silama koje će osloboditi nakon što bude okončana Sadamova autoritarna vlast.
Kurdi i šiitski muslimani naučili su koliko je rizično oslanjati se na američkog predsjednika: ohrabreni su da ustanu protiv Sadama i "uzmu stvari u svoje ruke", da bi potom otkrili da će Buš stajati po strani dok budu slomljeni. To je lekcija koju su Kurdi u Iranu možda dobro naučili
Optimistična pristrasnost u vezi sa posljedicama rata bila je tako duboka jer je i želja za ratom bila duboka. Na saslušanju u Kongresu, tadašnji zamjenik ministra odbrane Pol Volfovic rekao je u februaru 2003. članovima Odbora za oružane snage Predstavničkog doma da su Iračani "23 miliona najobrazovanijih ljudi u arapskom svijetu koji će nas dočekati kao oslobodioce… Ideja da ćemo steći više neprijatelja time što ćemo ukloniti ono za šta svaki Arapin zna da je jedan od najgorih tirana… jednostavno je besmislena."
Volfovic je odbacio poređenja sa Balkanom i rekao da Irak nema istoriju "etničkih milicija koje ratuju jedne protiv drugih", pa velike mirovne snage poslije rata neće biti potrebne. Bio je uvjeren i da će slobodni Iračani odbaciti islamistički ekstremizam ili teokratsku vlast. Priznao je da svoje argumente dijelom zasniva na ličnim kontaktima.
Još jedan zagovornik rata bio je tadašnji izraelski opozicioni lider Benjamin Netanjahu. On je savjetovao: "Ako uklonite Sadama, garantujem vam da će to imati ogromne pozitivne odjeke širom regiona. Mislim da će ljudi u susjednom Iranu, mladi i mnogi drugi, reći da je vrijeme takvih režima, takvih despota, prošlo." Desilo se suprotno. Iran je postao snažniji, uključujući i unutar Iraka.
Nedavno je Džon Sojers, bivši šef britanske obavještajne službe MI6 i specijalni predstavnik Velike Britanije u Bagdadu 2003, opisao stanje nakon invazije kao "potpuni haos".
"Nije bilo nikakvog ozbiljnog planiranja za period poslije rata", rekao je. "Amerikanci su sjedjeli zabarikadirani u svojim tenkovima i oklopnim vozilima, sa reflektujućim naočarima i teškim šljemovima, bez ikakvog kontakta s iračkim narodom. Jednostavno su pretpostavili da će, kada američke snage svrgnu Sadama, irački prognanici doći, preuzeti vlast i da će sve ići glatko. Ispostavilo se da je bilo potpuno drugačije."
Filip Gordon, koji je bio savjetnik za nacionalnu bezbjednost bivše potpredsjednice SAD Kamale Haris, tvrdio je 2015. da nešto suštinski nije u redu sa američkim konceptom promjene režima.
On je napisao: "Kada se sugeriše da SAD mogu riješiti probleme na Bliskom istoku samo ako to 'urade kako treba', vrijedi podsjetiti da su u Iraku SAD intervenisale i okupirale zemlju - a rezultat je bio skupa katastrofa. U Libiji su SAD intervenisale, ali nijesu okupirale zemlju - a rezultat je bio skupa katastrofa. U Siriji SAD nijesu ni intervenisale ni okupirale zemlju - a rezultat je bio skupa katastrofa." Zaista, napisao je čitavu knjigu navodeći primjere kako SAD ne uspijevaju da predvide haos koji gotovo neizbježno nastaje nakon sloma režima. Rat može srušiti režim, ali ne može stvoriti kohezivno društvo.
Ipak, upečatljiv aspekt rasprave koja je prethodila ratu u Iraku bilo je to što je takva rasprava uopšte postojala. Za razliku od toga, uoči napada na Iran Trampova administracija oslanjala se na obmanu i iznenađenje. U februaru 2003. američki državni sekretar Kolin Pauel smatrao je neophodnim da pred Savjetom bezbjednosti UN održi jednosatnu multimedijalnu prezentaciju u kojoj je prikazivao kamione i željezničke vagone za koje se tvrdilo da služe kao "mobilna postrojenja za proizvodnju bioloških agenasa u Iraku". Kasnije se ispostavilo da su ti obavještajni podaci bili pogrešni, ali je Pauel vjerovao da je potrebno iznijeti argumente i obezbijediti globalnu podršku za invaziju.
Sada su, nasuprot tome, hodnici Savjeta bezbjednosti UN tihi, ili su ispunjeni lekcijama koje Melanija Tramp drži svijetu o pravima djeteta u ratu, dok Ministarstvo odbrane istovremeno istražuje da li su SAD odgovorne za bombardovanje osnovne škole za djevojčice na jugu Irana, u kojem su poginule desetine djece.
Još 2002. mnogi zvaničnici Stejt departmenta upozoravali su na cijenu, na dužinu okupacije i na mogućnost da će najveći dobitnik biti Iran i šiiti u Iraku. Bili su u pravu. Procjene se razlikuju, ali rat je Sjedinjene Države vjerovatno koštao oko 2.000 milijardi dolara, doveo do nastanka terorističke organizacije Islamska država i prouzrokovao smrt između 150.000 i milion ljudi, prema različitim procjenama. Insistiranje Tonija Blera da invaziju treba pratiti novi pokušaj rješavanja palestinskog pitanja nije dalo rezultate, pa je to pitanje ostalo po strani sve do 2023. godine.
Sadašnji zalivski rat
Ako ubrzamo naprijed do Trampove operacije "Epski bijes", u poređenju sa 2002. godinom danas imamo samo - epsku konfuziju. U nizu intervjua, izjava i telefonskih razgovora, Tramp i njegov tim iznosili su kontradiktorna opravdanja za rat. Malo toga ide dalje od pukih tvrdnji.
SAD i Izrael pokrenuli su operaciju "Epski bijes" 28. februara 2026. kako bi pogodili iranska raketna postrojenja, vojnu infrastrukturu i rukovodstvo režima.
Promjenjiva objašnjenja iznosio je ministar odbrane Pit Hegset, koji koristi titulu "sekretar za rat", na brifinzima nalik seminarima iz filma Top Gun. "Ludi režimi poput Irana, opsjednuti proročanskim islamskim zabludama, ne mogu imati nuklearno oružje", rekao je.
Prema jednoj tvrdnji iz administracije, Iran je bio blizu razvoja interkontinentalne balističke rakete koja bi mogla pogoditi Ameriku. Stiv Vitkof, Trampov univerzalni međunarodni izaslanik, rekao je da je Iran bio svega nedjelju dana udaljen od dobijanja materijala industrijskog kvaliteta za izradu nuklearne bombe.
Potpredsjednik Džej Di Vens rekao je da nuklearni pregovori s Iranom "ne prolaze test mirisa", tvrdeći da Teheran gradi postrojenja 20 metara pod zemljom i obogaćuje uranijum do 60 odsto čistoće. Zbog toga su nuklearna postrojenja koja su bila "sravnjena" u napadima prošlog juna morala ponovo biti sravnjena.
Sam Tramp govorio je o "terorističkoj prirodi režima" koja traje već 40 godina i pominjao promjenu režima.
Ali obrazloženje, koje najviše zapanjuje, ponudio je državni sekretar Marko Rubio. "Znali smo da će Izrael pokrenuti akciju", rekao je novinarima. "Znali smo da će to izazvati napad na američke snage, i znali smo da ćemo, ako ih ne napadnemo preventivno prije nego što oni pokrenu te napade, pretrpjeti veće gubitke."
Izgleda da niko u Bijeloj kući nije pomislio da bi alternativno rješenje tog rizika moglo biti - reći Izraelu da ne napada Iran. Još jednom se postavlja pitanje: "Ko je ovdje, dođavola, supersila?" - pitanje koje je Bil Klinton postavio 1996. nakon teškog prvog susreta sa Benjaminom Netanjahuom.
Dio zbrke možda proizlazi iz činjenice da politički ciljevi Izraela i SAD nijesu u potpunosti usklađeni.
Strah od iračkog scenarija navodi Trampa da govori kako traži iranski ekvivalent osobe koja je u Venecueli zamijenila Nikolasa Madura - Delsi Rodrigez, figuru koja je, iako potekla iz režima, mogla pragmatično preusmjeriti politiku prema očekivanjima Vašingtona. To podsjeća na namjeru tadašnje američke državne sekretarke Kondolize Rajs da "vojska bude poražena, ali da institucije opstanu" u Iraku.
Tramp je prošle sedmice rekao da je pronašao neke moguće kandidate, ali je potom priznao da, nažalost, sada leže mrtvi u ruševinama bombardovane vladine zgrade. "Većina ljudi na koje smo računali je mrtva. Sada imamo drugu grupu. Možda su i oni mrtvi, prema izvještajima. Tako da pretpostavljam da dolazi treći talas. Prilično sam siguran da nećemo poznavati nikoga", rekao je.
Ipak, Tramp ponekad ne zvuči kao čovjek koji samo želi da "raznese krvava vrata" u Iranu; on želi da izazove potpuni kolaps zgrade i spreman je da otvori Pandorinu kutiju tražeći od iranskih kurdskih pobunjenika da pomognu da se to ostvari.
Sojers je, oslanjajući se na svoje iskustvo širom Bliskog istoka, upozorio na "opasnu mogućnost da režim počne da se raspada ili uruši i izgubi kontrolu nad djelovima zemlje, nakon čega bi se država mogla rasparčati na više različitih cjelina u kojima bi se pojavile lokalne administracije, često na etničkoj osnovi. Ako se zemlja raspadne na sastavne djelove, u suštini će postati propala država. Iz iskustva posljednjih 40 godina znamo da takve države postaju centri terorizma, krijumčarenja, trgovine oružjem, droge i svih vrsta kriminala".
Iranske brojne etničke manjine - Kurdi, Baluci, Ahvazijski Arapi i Azerbejdžanci - oduvijek su bile jedan od najvećih strahova iranskog rukovodstva, jer bi njihov pritisak mogao dovesti do raspada države, dok njihove pritužbe na eksploataciju traju već dugo.
Ogromna većina iranskih prirodnih resursa, nafta, gas i glavni izvori vode, nalazi se izvan centralne visoravni, u oblastima sa neperzijskim zajednicama i značajnim sunitskim stanovništvom. Nasuprot tome, šiitsko-perzijska većina koncentrisana je na centralnoj visoravni, sušnom području omeđenom planinama Zagros na zapadu, planinskim lancem Alborz na sjeveru i centralnom iranskom pustinjom na istoku.
Paralele između zalivskih ratova nijesu potpune. Izrael nije bio pokretačka sila kao u ovom sukobu, a vjerovatnoća sunitsko-šiitskog raskola je manja. Zapadne kopnene trupe nijesu uključene.
Međutim, opasnost je u tome što je ovo američki projekat usmjeren gotovo isključivo na uništavanje prijetnje koju predstavlja Iran. Oni koji zagovaraju strategiju "šoka i strahopoštovanja" znaju vrlo malo o silama koje bi mogle izaći na površinu nakon uništenja Islamske Republike. Na putu ka Bagdadu 2003. komandant američkih snaga, general Dejvid Petreus, postavio je čuveno pitanje: "Recite mi kako se ovo završava?" To pitanje danas je jednako relevantno kao i tada.
Tekst je preuzet iz "Gardijana"
Prevod: N. B.
( Patrik Vintur )