Dubrovački vjesnik: "Smrt u Dubrovniku" potresla publiku i ukazala na ono o čemu se u crnogorskoj javnosti "glasno ćuti"

Vrhunac ovogodišnjeg izdanja festivala ZNA-DU (Zbor navodne avangarde Dubrovnik), koji je od 12. do 15. marta održan pod motom "Sretna nova 1926", bilo je izvođenje predstave "Smrt u Dubrovniku" u režiji Petra Pejakovića, a u produkciji podgoričkog Dramskog studija Prazan Prostor i Akcije za ljudska prava iz Crne Gore, piše "Dubrovački vjesnik".

Dramaturškinja je Anja Pletikosa, kostimografkinja Lina Leković, scenografkinja Vana Prelević, autor muzike Ilija Gajević. Grafički dizajn potpisuje Ivana Vujošević, fotograf je Krsto Vulović, video je priredio Mladen Ivanović. Saradnica na projektu je Anđelija Rondović, producentkinja Marija Backović, a asistenti na projektu su: Bogdana Kostić, Milana Matejić i Andrija Rašović.

U predstavi igraju: Slaviša Grubiša, Pavle Novaković (zamjena za Emira Ćatovića), Pavle Prelević, Miloš Kašćelan, Kristijan Blečić i Maša Božović.

"Kako je navedeno u popratnom tekstu, 'Smrt u Dubrovniku' je predstava posvećena istini i pomirenju, namjera joj je javnost u Crnoj Gori suočiti sa strahotama rata kroz prizmu napada na Dubrovnik, ali ne samo na sâm Grad, nego i na njegovu okolinu, pa se tako spominju Konavle (Vitaljina, Popovići, Cavtat...) i Župa dubrovačka (Kupari, Brgat...). Očita je želja cijelog kreativnog tima jasno raščistiti neke stvari, teatarskim skalpelom načeti tu ‘odnjegovanu‘ kulturu potiskivanja, izbjegavanja, laganja, zaboravljanja i bježanja od neugodne istine, od onoga što se dogodilo na dubrovačkom ratištu. Postavlja se i bolno pitanje odgovornosti koje je dublje od nojeve glave zabijeno u pijesak...", piše u tekstu.

U mnogim vrlo potresnim i emotivnim trenucima, dodaje se, predstava upravo lomi kalcifikat ćutnje koji se decenijama "nataložio i očvrsnuo u tom tkivu, u ovom slučaju crnogorskom društvu".

"Naravno, nikad nisu ‘svi‘ niti će biti, bilo je i uvijek će biti onih koji će u trenucima eskaliranja neljudskosti pokazati čovječnost i koji u konkretnom crnogorskom slučaju neće pasti na ispitu ‘čojstva‘. Primjer je to nepoznate ali hrabre osobe koja je, rizikujući život, ‘onesposobila‘ 38 granata koje su pale na Grad, ali nisu eksplodirale niti se fosfor zapalio, ili pak kontraadmiral Krsto Đurović koji je bio protiv napada na Dubrovnik i na Hrvatsku, a koji je poginuo u padu helikoptera u Konavlima. Upravo se njima na neki način odaje omaž u predstavi koja balansira između teških ljudskih sudbina ‘običnih‘ ljudi i poznatih koji su postali žrtve te materijalne i moralne destrukcije", piše "Dubrovački vjesnik".

Podsjećaju da se predstava zasniva na ličnim i arhivskim materijalima "tog od crnogorske propagande navodnog Rata za mir, sloganom s kojim su koketirali mnogi prije 1991, a koji su zaluđeno sanjali o osvajanju cijelog Starog kontinenta, pa i svijeta!"

Izvođenje počinje prikazom tragične pogibije pjesnika, književnika, dramaturga, prevodioca, novinara i urednika Milana Milišića kao prve civilne žrtve rata u Dubrovniku i svjedočenjima njegove supruge, umjetnice Jelene Trpković. Predstava se osvrće i na paljenje, pljačkanje i razaranje konavoskih kuća i bogomolja, ali i "na one sitne, ljudske trenutke u tom vremenu mobilizovane mržnje: kad vojnik u banji iza vrata jedne napuštene kuće zatekne igračku koje je očito dijete koje je živjelo tu sakrilo od agresora, a isti je vojnik ostavi tamo gdje je i zatekao", navodi se u tekstu.

"Obrađuju se kroz predstavu strahote logora u Morinju, iskrivljavanje istorije i mitomanija, negiranje zločina, teorije o ‘srpskom Dubrovniku‘, sulude izjave Božidara Vučurevića o ‘izgradnji još starijeg Dubrovnika‘, izjave Ljubomira Tadića, Mila Đukanovića i mnogih drugih, a sve u duhu velikosrpske politike... U tom segmentu gledaoci prepoznaju i osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja dok jedan glumac nabraja toponime i ključne riječi iz vremena rata s prepoznatljivim izgovorom slova ‘r‘...", dodaje se.

Od pozitivnih primjera, kako se navodi, komad se dotiče Slavena Tolja, njegovog dugogodišnjeg umjetničkog djelovanja, "svega onoga što je (u)činio, ne samo poslije, nego i tokom Domovinskog rata".

"Tjelesnost, golotinja (pre)dominantni su elementi predstave. Sva je skrojena od snažnih simbola i prizora, upečatljivih vizuelnih i zvučnih nadražaja, performansa, nizanja istih pokreta, snažnih replika, pa i mnogima u Dubrovniku poznatih rečenica. Možda je mogla podnijeti i kraćenje i ne forsiranje stalno istih ili sličnih motiva."

Golotinja, kako se navodi, jeste simbolično suočavanje sa sramom, "ali je na neki način i ogoljivanje": "Muški kvintet pritom energično, angažovano, iskreno i pohvalno predvodi, dok jedina glumica na početku i pri kraju dolazi u prvi plan. Do izražaja posebno dolazi na kraju kad se obrađuju posljednji dani branitelja i fotografa Pava Urbana, kao i njegovo pismo njegovoj tadašnjoj djevojci Mari Bratoš s kojim predstava završava natopljena suzama same glumice, ali i ponekog gledaoca i gledateljke."

Jedino što je "na neki način ‘oskvrnulo‘ i pomalo ‘osakatilo‘ izvođenje ove predstave", kako se napominje, jeste "sramotna činjenica" da nije igrana tamo gdje je trebalo da se igra - u Kazalištu Marina Držića, "i to bar u dva termina". "Do vrha ispunjeno kino Sloboda pokazalo je da i te kako postoji interes. Naime, kino Sloboda apsolutno ne pruža tehničke ni bilo kakve druge uslove za ovakve predstave, tako da tim više treba odati priznanje cijelom timu što se snašao u vrlo nezahvalnim okolnostima! Tu se Dubrovnik nije pokazao kao najbolji domaćin", piše "Dubrovački vjesnik".

Na kraju dvoiposatnog izvođenja, organizatori su pozvali gledaoce na razgovor, jer su ih zanimali utisci, pa i pitanja dubrovačke publike.

Redielj je naveo kako su predstavi prethodili brojni razgovori s akterima s crnogorske, ali i hrvatske strane, te da su ti razgovori bili toliko teški i mučni da često nije mogao spavati. Kao dijete iz miješanog braka, kao neko kome je Dubrovnik višestruko obilježio život, posebno mladost, nije mogao vjerovati da je počeo rat niti danas može vjerovati da se ta strahota uopšte dogodila, da je stvarnost (to pitanje je i finalna replika predstave). Izrazio je zahvalnost publici na podršci, rekavši kako je predstava igrala u tek nekolicini pozorišta u Crnoj Gori, što govori i o tamošnjoj (ne)spremnosti da se razgovara i suoči s ovom temom", piše u tekstu.

Premijera predstave, podsjeća se, bila je u napuštenoj kasarni u Podgorici 20. juna 2024. godine, a komad je odigran u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, pa i Splitu, gdje je lani proglašen najboljom predstavom Marulićevih dana.

Pejaković je otkrio, kako se navodi, da je glumcima prije izlaska na scenu rekao kako se sve što izvode dogodilo upravo tu, čime im je, "nenamjerno, još pojačao nervozu, što je izazvalo smijeh kod publike".

Koproducentkinja predstave, Tea Gorjanc Prelević iz Akcije za ljudska prava, zahvalila je svima koji su učestvovali u brojnim razgovorima prije same predstave. "Razgovori su vođeni s 40-ak ljudi, a posebnu je zahvalnost iskazala dubrovačkom branitelju Goranu Žuveli, kao i novinaru Luku Brailu. Naime, upravo preko Braila su došli do Mirjane Urban koja im je omogućila korištenje sinovljevih ratnih fotografija. Gorjanc Prelević je s tugom ustvrdila da se nadala kako će i gospođa Mirjana Urban biti tu s njima, ali nažalost nije jer je preminula u novembru prošle godine", navodi se u tekstu.

Publika je na poklon dobila publikaciju "Sjećanja na rat - opsada Dubrovnika 1991-1992", koja donosi tekstove koproducentkinje i reditelja, svjedočenja aktera s obje strane, djelove Ratnog dnevnika Pava Urbana i njegove posljednje fotografije... Dodala je kako je došlo do malog pozitivnog pomaka jer je posljednje izdanje publikacije finansijski podržalo i Ministarstvo kulture i medija Crne Gore.

"Potom su mladi glumci, od kojih većina nije ni rođena za vrijeme ratnih događanja, govorili o svom radu na predstavi i o svojim privatnim iskustvima. Jednom glumcu je tako ovo prvi dolazak u Dubrovnik iako živi svega tri sata daleko od Grada, a jedan koji dolazi iz Kotora je, hodajući ulicama, vidio toliko sličnosti Kotora i Grada da je shvatio da je to i njegov grad i da su Hrvati i Crnogorci toliko slični - možda je razlika samo u vidu ‘akcent gore-dole‘! Utvrđeno je kako se sa starijih na mlađe prenosi ta transgeneracijska trauma, ali da se u okolini tih mladih ljudi, u školi, u društvu ili pak u porodici, skoro nikad nije govorilo o ratu. Upravo su oni dobili to nezahvalno breme da umjetnički progovaraju o toj tabu temi iako nisu bili sudionici ni pokretači tih razornih procesa, međutim, kako je rekao jedan od glumaca, predstava može biti dobar put i cilj, put prema budućnosti bez dijeljenja, prema budućnosti prožetom spajanjem, zbližavanjem", piše "Dubrovački vjesnik".

Upitani zašto ne igraju predstavu u Kazalištu Marina Držića, rekli su kako su se nadali da će večeras sresti direktora da ga to sami pitaju, jer zvanični odgovor nisu dobili.

"Glumci i autorski tim višestruko su nagrađeni aplauzom i podrškom, upućene su brojne pohvale i poruke ohrabrenja. Može se reći da Smrt u Dubrovniku jeste i ‘Rođenje u Dubrovniku‘, rođenje nade da će bilo kakvom nadirućem zlu ili bilo kakvom sukobu na ovom podneblju, put u budućnosti prepriječiti čovječnost", zaključuje se u tekstu.

( B.H. )