Bizarno je koliko je "Karmadona" bliska stvarnosti

Pobuna protiv sistema koji je truo, korumpiran i koji je zaglibljen u tački iz koje se ne vidi kraj, u fokusu je filma “Karmadona”, kaže za “Vijesti” glumac Miloš Timotijević koji u njemu igra jednu od glavnih uloga. Pored toga, u pitanju je zabavan i uzbudljiv bioskopski film, ističe Timotijević, a u crnogorske bioskope “Karmadona” stiže 19. marta, pa će u sve to imati priliku da se uvjeri i crnogorska publika.

Najavljen kao horor, “Karmadona” je debitantsko rediteljsko dugometažno ostvarenje Aleksandra Radivojevića koji potpisuje i scenario.

“Priča ‘Karmadone’ prati Jelenu, trudnu ženu kojoj se obraća misteriozni naredbodavni glas i koja biva uvučena u brutalan obračun sa korumpiranom, grotesknom stranom savremenog društva. Film kombinuje satiru, akciju i horor motive, stvarajući jedinstvenu, subverzivnu krvavu viziju kakva se u regionalnoj kinematografiji rijetko viđa”, navodi se u sinopsisu.

Uloge u filmu tumače: Jelena Đokić, Milutin Mima Karadžić, Milica Stefanović, Miloš Timotijević, Miloš Lolić, Petar Strugar, Branislav Jevtić, Jovo Maksić i Sergej Trifunović koji daje glas. Producenti su Predrag Popović i Miloš Đukelić.

Timotijević u intervjuu za “Vijesti” najavljuje film “Karmadona”, naglašavajući da nije daleko od zbilje u kojoj živimo, priča o društvu i značaju filma, ali i pobune, a govori i o seriji “Robin Hud” u kojoj igra, najavljujući i nova ostvarenja.

Film “Karmadona” najavljen je kao kombinacija društvene kritike, ekstremnog nasilja i mračnog humora, ispričan jezikom satire, horora i akcije. To je relativno rijetko u domaćoj kinematografiji pa izaziva znatiželju i prije samog prikazivanja... Kako biste Vi najavili film i kako ga sami doživljavate?

Ja ga prije svega doživljavam kao jedan zabavan i uzbudljiv bioskopski film. To je ono što je ključno za “Karmadonu” u ovom trenutku. Iako imamo dovoljno filmova koji izlaze, mislim da je najbitnije da, prije svega vratimo publiku koja voli žanrovski film u bioskope. Mislim da “Karmadona” upravo to radi.

Bioskopska distribucija dolazi nakon brojnih festivala i osvojenih nagrada. Sigurno je da “Karmadona” gledaoce ne ostavlja ravnodušnim. Imate li neka očekivanja od domaće publike i, sa druge strane, šta biste rekli da gledaoci mogu očekivati, te zašto je važno da ga pogledaju na velikom platnu?

Pravi bioskopski film i pravi filmovi uvijek se gledaju na bioskopskom platnu i mislim da je to neophodno.

Naravno da ne ostavlja ravnodušnim. Nijedna umjetnost ne bi trebalo da ostavlja ravnodušnim i mislim da je upravo ovaj film znak da tako treba i da bude.

Iskreno, ne znam šta bi gledaoci mogli da očekuju. Dok sam gledao film prvi put, iako sam čitao scenario, nevjerovatno sam se zabavio, smijao, zapitao se... Očekujem da će publika isto tako da reaguje.

U središtu priče nalazi se trudnica kojoj se obraća misteriozni glas nakon čega, ističe se u sinopsisu, ona biva uvučena u krvavi obračun sa korumpiranom i grotesknom stranom savremenog društva. Koliko film zapravo govori o stvarnosti u kojoj živimo, kroz pojačanu, gotovo karikiranu estetiku?

Svaka umjetnost reflektuje današnji trenutak, pa tako i Karmadona. Mislim da film jako dobro opisuje ovaj sadašnji trenutak, ovaj zeitgeist u kome živimo. To jeste u duhu sa vremenom i čak ne vjerujem da je nešto previše pojačano. Bliže je realnosti nego što bi se moglo očekivati i to je ono što je meni uzbudljivo. Na trenutke djeluje kao groteska, kao da je karikirano i pojačano, a u stvari je vrlo blisko realnosti, i to je ono što je gotovo bizarno u ovom filmu.

Ako je “Karmadona” miks horora i humora, kako biste žanrovski opisali stanje u društvu u onom segmentu o kom film govori? Koliko je, po Vašem mišljenju, ova priča zapravo metafora savremenog sistema i osjećaja nemoći ili pobune pojedinca?

Svaki film, koliko god on i bio odmaknut, ipak govori o nekom društvenom trenutku. A pogotovo filmovi koji su aktivni i angažovani u tom pravcu. Mislim da se Karmadona ne razlikuje od bilo kog filma po tom pitanju. Naravno da govori o svim slojevima društva u ovom trenutku, i upravo pobuna protiv sistema i jeste fokus ovog filma. Sistema koji je truo, korumpiran, koji je zaglibljen u jednu tačku iz koje se ne vidi kraj. Svi smo u nekoj slijepoj ulici i tražimo neki izlaz. Mislim da se Karmadona upravo time bavi.

Horor nerijetko služi kao način da se kroz ekstremne slike progovori o društvenim strahovima i traumama, iako imamo i druge funkcije ovog žanra. Da li publika danas lakše prihvata kritiku kada je upakovana u žanr poput horora ili (crne) komedije nego li kada joj se direktno uputi?

Nisam siguran da šira publika uopšte brine o tome na neki način. Prolazimo već cijelu deceniju ili dvije u kojima je mejnstrim kinematografija zabava, a ne umjetnost. Mislim da treba da se vratimo korjenima - da vratimo film autorima i umjetnicima, da je to ono što je ključno. A kako će publika da prihvati kritiku društva - to je na njoj. To je na pojedincu. Tako da ne mogu da vodim računa o tome, ali mislim da umjetnost svakako mora da bude angažovana, mora biti fokusirana na kritiku i na ono šta može bolje. A uvijek može bolje.

Kako vidite domaću filmsku scenu, te vjerujete li da je “spremna” za ostvarenja koja nijesu tipična za našu kinematografiju, tipa upravo horor koji nije mnogo zastupljen? Pritom, svjedočimo i da se komedija “vratila” nakon određenog vremena...

Vrlo brzo ćemo vidjeti da li je publika spremna za ovaj film. Ja se nadam da jeste, jer treba samo malo razmisliti o onome o čemu govori Aca Radivojević, šta mu je bila ideja. Vidjećete da je film u stvari vrlo dubok s jedne strane, a s druge jako zabavan, uzbudljiv, i na trenutke čak i katarzičan, što je njegova velika prednost. Ali prvenstveno to što je zabavan, a što vas poslije tjera da bar malo porazmislite o društvu i trenutku u kome živite. Nadam se da će publika koja dođe u bioskope da pogleda film, imati čemu da se raduje i o čemu da razmišlja poslije.

Domaći filmovi pune bioskopske sale i privlače gledaoce, a sve češće su zapaženi i na festivalima širom svijeta. Koliko je bitan i taj doživljaj filma na velikom platnu spram malih ekrana, da li se u striming platformama negdje zagubio ritualni pristup filmu u njegovoj dostupnosti?

Posljednjih desetak godina, otkako su se pojavile platforme, a prevashodno Netflix, svjedoci smo da to loše utiče na kvalitet filmova. Prosto smo zatrpani sadržajem koji je vrlo često diskutabilan i mislim da, onog trenutka kad bismo vratili filmove u bioskope, da bi tog trenutka i filmovi bili bolji, kvalitetniji, dublji. Očigledno su platforme dosta uticale na kvalitet filmova, ali šta da radimo. Takvo je vrijeme i moramo da se prilagođavamo tome. Ne znam šta je budućnost. Nadam se da je svjetlija nego što se trenutno čini.

U svojim javnim istupima govorite i o društvenim problemima i potrebi da se ljudi probude i preispitaju stvarnost u kojoj žive. Da li smo na putu ka tome i kako vidite stanje u našim društvima? Da li pojedinci iz sfere javnog posla nekada nose veću odgovornost na tom putu promjene i buđenja?

Svakako, stanje u društvu nije sjajno. Ni u našem, a bogami ni u vašem. Kod nas je možda trenutno malo gore, ali to ne znači da preko noći to ne može da se promijeni.

Mislim da javne ličnosti prosto imaju prednost u odnosu na običnog građanina, jer su nam mnogo više i mnogo lakše dostupni mediji. Mislim da imamo obavezu, kada uočimo neki problem u društvu, da to izgovorimo. Ne mislim da radim ništa hrabro, nego samo govorim ono što mislim. Odgovornost svakako postoji. Bez odgovornosti nema civilizovanog društva. Kada bi svi bili malo odgovorniji, pa i javne ličnosti, mislim da bi promjene dolazile brže. Mislim da bi se lakše živjelo.

Koliko umjetnost i film, po Vašem mišljenju, mogu da utiču na društvenu svijest i zajednicu, bilo na lokalnom ili globalnom nivou? U tom kontekstu, u vremenu globalnih kriza, političkih podjela i brzih promjena, kako i gdje vidite ulogu umjetnika?

Mislim da dobra umjetnost može da promijeni svijet. Zato nikad nisam svoj posao posmatrao kao posao, već kao poziv. Mislim da imamo jedan zadatak, da ukazujemo ljudima na probleme u društvu, jer u ovom današnjem razularenom kapitalizmu nemaju vremena da misle, da čitaju između redova. Prosto su preokupirani egzistencijom. Ja to razumijem, s jedne strane. Zato postoje filmovi, umjetnost, muzika. Zato se guši rokenrol, zato se pravi autorski film guši, zato se guraju neki isprazni komercijalni sadržaji koji će ljude zabaviti. Mislim da većina ljudi i poklekne pod naletom tih praznih sadržaja, ali da još uvijek postoji nada da će se društvo u jednom trenutku trgnuti, da će se ljudi probuditi, i da će shvatiti da promjena lako dolazi samo kad dođe odluka. A za to nam je potrebna neka vrsta konsenzusa.

Iščekujemo i još neka ostvarenja u kojima će Vas publika gledati, da li biste Vi još nešto posebno najavili, izdvojili, otkrili šta je sljedeće na čemu radite...? Da li biste nešto dodali?

Očekujem da će uskoro u toku ove godine izaći dva filma, koja sam radio pretprošle i prošle godine. Prvi se zove “Sanctuary” a drugi “Ljubavna soba”. Očekujem da će ta dva projekta izaći, a sve što trenutno radim su pretežno pozorišta u kojima igram u Beogradu. Nadam se da će ta dva filma izaći u toku ove godine i da će publika imati priliku da vidi još nešto novo, uzbudljivo i zanimljivo.

O Robinu Hudu i njegovoj pobuni protiv okupatora

Takođe, igrate i u novoj međunarodnoj seriji “Robin Hud” gdje tumačite Egberta, šumara rastrzanog između dužnosti i savjesti. Serija donosi modernije čitanje legende o Robinu Hudu, sa snažnijim političkim i društvenim kontekstom. Kako ova, svjetski poznata priča, može da korespondira kod nas danas i koliko je aktuelna, univerzalna i važna?

S obzirom da živimo u trenutku u kom živimo, mislim da je priča o Robinu Hudu i o njegovoj pobuni protiv okupatora dosta bitna. Globalno živimo taj trenutak i vidimo da su veliki i jači prilično bahati i beskrupulozni. Mislim da je baš zato Robin Hud kao tema dosta značajan u ovom trenutku. Drago mi je da je serija tako odjeknula i da se najavljuje druga sezona, i da će to biti jedan lijep projekat koji će nam možda donijeti i nešto preko potrebnog društvenog aktivizma.

Koprodukcije su budućnost kinematografije

Mnogi filmovi i serije danas nastaju kao rezultat koprodukcija. Koliko su one važne, ne samo za producente i filmsku industriju, već i za glumce, ali onda i publiku?

Koprodukcije su neophodne. Pogotovo u ovim našim malim, rascjepkanim državama koje broje manje stanovnika nego neki gradovi na periferiji Kine. Tako da mislim da su koprodukcije budućnost kinematografije, ukoliko želimo da kinematografija preživi. Ukoliko budemo pravili male lokalne filmove koje će pogledati 10-15 hiljada ljudi, bićemo svjedoci gušenja filmske umjetnosti, što iskreno ne bih volio da se desi. Barem ne za mog života.

Nikad nisam svoj posao posmatrao kao posao, već kao poziv. Mislim da imamo jedan zadatak, da ukazujemo ljudima na probleme u društvu, jer u ovom današnjem razularenom kapitalizmu nemaju vremena da misle, da čitaju između redova. Prosto su preokupirani egzistencijom. Ja to razumijem, s jedne strane. Zato postoje filmovi, umjetnost, muzika. Zato se guši rokenrol, zato se pravi autorski film guši, zato se guraju neki isprazni komercijalni sadržaji koji će ljude zabaviti. Mislim da većina ljudi i poklekne pod naletom tih praznih sadržaja, ali da još uvijek postoji nada da će se društvo u jednom trenutku trgnuti, da će se ljudi probuditi, i da će shvatiti da promjena lako dolazi samo kad dođe odluka.

( Jelena Kontić )