Prednosti i slabosti koje djeca sportista nose u genima

U svijetu profesionalnog sporta jedno pitanje nikada ne nestaje: da li se šampioni rađaju ili stvaraju?

Odgovor nije ni jednostavan ni lak, jer se nalazi između biologije i izbora. Genetika ima snažan uticaj, ali ona nije sudbina, više je nacrt koji tek treba izgraditi.

Kada govorimo o sportu, ne nasljeđujemo samo "talenat" u apstraktnom smislu.

Nasljeđujemo vrlo konkretne stvari, visinu, dužinu ruku i nogu, tip mišićnih vlakana koji određuje da li ćemo biti eksplozivni ili izdržljivi, kapacitet pluća, način na koji nam srce reaguje na napor, pa čak i brzinu oporavka nakon treninga.

Postoje ljudi koji su gotovo predodređeni za određene discipline, visoki za košarku, eksplozivni za sprint, izdržljivi za duge staze. Ali ono o čemu se mnogo rjeđe govori jeste da nasljeđujemo i slabosti, osjetljive ligamente, sklonost ka povredama koljena, probleme sa leđima, sporiju regeneraciju ili način na koji tijelo reaguje na stres.

Zbog toga porodične priče u sportu nijesu slučajne.

Nikola Vučević nije samo naslijedio visinu od oca koji je takođe bio profesionalni košarkaš, već i osjećaj za igru i rano razumijevanje sporta kao načina života.

Slično važi i za Aleksandra Pavlovića, čiji je razvoj oblikovan ne samo genetikom već i okruženjem u kojem je sport bio prirodan izbor.

Međutim, ono što često izostaje iz ovih priča jeste činjenica da ista ta genetika nosi i potencijalne probleme koji se prenose jednako uporno kao i prednosti.

Upravo tu dolazimo do jedne od najvažnijih, ali najzapostavljenijih tema u sportu, odgovornosti roditelja.

Ako je otac imao hronične probleme sa koljenima, velika je vjerovatnoća da će dijete imati sličnu biomehaniku pokreta i iste rizične tačke.

Ako je majka imala problema sa kičmom ili stopalima, postoji realna šansa da će se ti obrasci prenijeti. Često se dešava i da dijete naslijedi sklonost ka istegnućima zadnje lože ili ponavljanim povredama skočnog zgloba, naročito ako su ti problemi bili prisutni kod roditelja kroz sportsku karijeru.

To ne znači da dijete treba skloniti od sporta, naprotiv, ali znači da se mora trenirati pametnije, a ne samo jače. Roditelji koji poznaju sopstvene slabosti imaju ogromnu prednost, mogu na vrijeme djelovati preventivno i usmjeriti dijete ka pravilnom razvoju.

Savremena sportska nauka danas ide korak dalje nego što se javno govori.

Sve više klubova i stručnjaka koristi genetske i biomehaničke analize kako bi otkrili ne samo potencijal, već i rizike.

Testiranja poput varijacija ACTN3 gena mogu pokazati da li je sportista prirodno skloniji snazi ili izdržljivosti, ali još važnije, analiza kolagena i vezivnog tkiva može ukazati na povećan rizik od pucanja ligamenata.

Takođe, novi pristupi uključuju analizu pokreta u ranom uzrastu kako bi se otkrile greške u hodu i trčanju koje kasnije dovode do povreda. Drugim riječima, danas je moguće predvidjeti problem prije nego što se desi, ali samo ako se na vrijeme reaguje.

Ono što se rijetko naglašava jeste da vrhunski sport više nije samo takmičenje u talentu, već u upravljanju sopstvenim tijelom.

Razlika između prosječnog i elitnog sportiste sve rjeđe je u talentu, a sve češće u kontroli nad sopstvenim tijelom.

Kristijano Ronaldo često se navodi kao primjer savršene discipline, ali njegova najveća prednost nije samo rad, već ekstremna kontrola svakog detalja, oporavka, ishrane, opterećenja.

Slično važi i za Lebrona Džejmsa, koji godinama ulaže ogromna sredstva u održavanje tijela, svjestan da i najbolja genetika ima rok trajanja ako se ne održava pravilno.

S druge strane, istorija sporta puna je onih koji su imali sve predispozicije, ali nijesu uspjeli.

Talenat bez discipline, genetika bez rada i potencijal bez pravog usmjerenja često završavaju kao neostvarene priče. Još veći problem nastaje kada se zanemare slabe tačke tijela, tada genetika prestaje biti prednost i postaje ograničenje.

Zato je možda najvažnija poruka da genetika nije ni blagoslov ni prepreka sama po sebi. Ona je informacija...

A način na koji tu informaciju koristimo pravi razliku. Roditelji koji prepoznaju sopstvene fizičke slabosti i na vrijeme rade na prevenciji kod djece ne samo da smanjuju rizik od povreda, već povećavaju šansu da dijete dugoročno ostane u sportu i razvije svoj puni potencijal.

Na kraju, šampioni se ne rađaju gotovi. Oni se rađaju sa određenim predispozicijama, ali se oblikuju kroz rad, znanje i svijest o sopstvenim granicama.

U eri moderne nauke, najveća prednost više nije ono što smo naslijedili, već koliko pametno koristimo to što imamo.

Autor Marko Rajović, magistar sportske medicine

( Vijesti sport/Sportperformance )