Neka nam kaže gdje su kosti naših najbližih: Svjedoci pozvali Gašovića da saopšti podatke o ubijenima

Svjedok Admir Nizić iz Hadžića, rekao je juče u sudnici da je njegov otac Fadilj (61) zarobljen u tamošnjem sportskom centru u junu 1992. godine, a zatim odveden i da mu se nakon toga gubi svaki trag.

On je svjedočio u podgoričkom Višem sudu u Podgorici u nastavku suđenja Zoranu Gašoviću, optuženom za zločin protiv čovječnosti.

"Molim Zorana Gašovića, ako zna da nam kaže lokaciju gdje su kosti moga oca i ostalih 46-48 nestalih, da se duše smire i tih ljudi i njihovih porodica. Ni danas ne znam o nestanku moga oca Fadilja, ni gdje mu je grob, ni gdje su mu kosti. Takođe, ne znam ni za amidžu... Sva saznanja o njima imam od Ismeta Merdžanića, koji je bio zarobljen sa mojim ocem, stricem Osmanom i rođakom Ramizom i da su bili u sportskom centru. Zatim su 14. juna 1992. odvedeni u mjesto Brda, iznad magistralnog puta. Odveo ih je Miroslav R. Stijačić zvani Mito, a tu je bio i Đorđo Stijačić, prijatelj mog pokojnog oca. Svu ovu operaciju vodio je Mito, koji je pucao iz puške po njima, a potom su ih prebacili kombijem do 'garaže' u Hadžićima. Odmah su preminuli Osman i Ramiz. Moj otac je upucan kroz obje noge i prebačen u sportski centar, a odatle u kasarnu na Lukavici, današnje Istočno Sarajevo. I njima se gubi svaki trag između 24. i 26. juna. Drugog strica su naoružani vojnici zvali da se preda i kada je krenuo da se preda, njega su pogodili sa dva metka u ruku i stopalo. Ali, uspio je da pobjegne i krio se u šumama i na Igman je izašao 8. septembra. On nije znao šta se desilo sa mojim ocem i stricem, a njegovom braćom", ispričao je Nizić.

Naveo je da je nakon rata Admir Mujanović, koji se bavio nekretninama, bio u kontaktu sa Miroslavom Stijačićem, koji je otkrio lokaciju gdje su sahranjeni Zejnel Merdžanić i Osman Nizić, tako što je sačinio skicu. Međutim, kada je bagerista počeo sa otkopavanjem, nije nađeno ništa u grobu.

"Zatim je Mito ovom Admiru objasnio šta se desilo. Zakopani su plitko tri čovjeka i četvrti kojem nije znao ime. Tu je bila minobacačka baterija, i da je put bio zatrpan od vode. Doveli su bageristu "točkaš", koji je tu radio da popravi put i odjednom je točkovima izbacio lepeve na površinu. Kada je bagerista to vidio, pobjegao je i nikada se nije vratio. Postojala je mogućnost da je novi bagerista pomjerio tu grobnicu i postojala je sekundarna grobnica. Zatim je došao Jaro, zet Ramiza Nizića, koji je preko kolege nekog Srbina našao tačno grobno mjestu. Nađena su samo dva leša. U vrijeme rata ja sam bio na Igmanu kao pripadnik Armije BIH od 28. maja 1992. do 22. februara 1996., izjavio je svjedok Nizić.

Rekao je da ne poznaje optuženog Gašovića, ali da je posle rata čuo da je bio nasilan.

"Ovo sam čuo od zarobljenika Adila Bećirovića i njegovog sina Armina Fikara Bećirovića. Rekli su mi da su ih čuvari tjerali da se međusobno tuku otac i sin", kazao je svjedok.

Branilac optuženog, advokat Danilo Mićović rekao je da se zahvaljuje svjedoku na dosljednom kazivanju - kako pred državnim organima BIH, tako i u podgoričkoj sudnici.

"Gašović nema bilo kakvu informaciju o nestanku tih ljudi. Niti je znao, niti je mogao, niti je morao znati šta se sa njima dogodilo tokom rata", naveo je.

Svjedok Adnan Musić, rekao je da je imao 11 i po godina, kada mu je otac Sakib ubijen 1992. godine:

"Jedino imam saznanje od Refika Hrnića, koji je bio očevidac kada uhapšen moj otac, da je Zoran Gašović sa još nekoliko njih, došao u kuću Kadila Hrnića, i u podrumu našao mog oca Sakiba. Vezivali su ga bodljikavom žicom i odveli dalje, ne znam gdje. On mi je ispričao da su Gašović, braća Prodan - Dragan i Slobodan, zatim Pušara, odveli ovih 46 zarobljenika, među kojima je bio i moj otac, u kasarnu na Lukavici. Neko je njih zaokružio i mi više ne znamo ni gdje su im grobovi. I ako je u mogućnosti da nam Gašović kaže", izjavio je svjedok Musić.

Musić: Gašović je bio gospodar života i smrti u Hadžićima

Musić je rekao da je sa majkom i bratom u vrijeme rata izbjegao u Pazariće.

"Moj otac je bio limar po zanimanju. I on je bio sa nama u Pazariće, ali se nakon dva tri dana vratio u Hadžiće da izvede kravu i tako je ostao tamo. Kada je nestao, imao je 42 godine. Bio je ranjen od granate koja je pala iza kuće. Koliko je meni poznato, nije bio pripadnik vojnijh i paravojnih formacija za vrijeme rata. Otac je odveden iz 'sportskog centra' u kasarnu na Lukavici, i tu je prenoćio zajedno sa ostalih 46-48 zarobljenika i tu su ih razdvojili. Navodno su bili zaokruženi crvenom olovkom. To vjerovatno zna Gašović, on im je dostavio spisak. A ne znam zbog čega su bili zaokruženi. Po mojim saznanjima, iz Hadžića je bilo ukupno odvedeno između 230 i 250 zarobljenika. Ovu grupu od 46 odveli su autobusima, a ostale iz kasarne na Lukavici, prebacili su u zatvor 'Kula'. Po izjavama svjedoka, Gašović je lično učestvovao u njihovom transportu. Ovo znam jer je pričao o tome Nenad Krvavac, i još neki ali su preminuli. Zoran Gašović je bio gospodar života i smrti u Hadžićima. To će vam potvrditi svi svjedoci u Hadžićima. Išao je sa njima i tukao Idriza Musića, Zaima Bećirovića, Hrnić Kadira i druge. Ne znam ko je odveo ovih 48 lica kojma se gubi svaki trag na Lukavici. Neki su imali crvene beretke...", izjavio je svjedok.

Mićović: Zoran Gašović nije učestvovao u likvidaciji, transportu i mučenjima

Advokat Danilo Mićović je prigovorio svjedočenju Musića, napominjući da nema apsolutno nikakva saznanja.

"Priča da se otac vratio u Hadžiće da uzme kravu, ne pije vodu. Njegova saznanja su nepouzdana i netačna i svode se na rekla kazala. Zoran Gašović nije učestvovao u likvidaciji, transportu i mučenjima. Bio je najmlađi pripadnik civilne srpske policije i ne može nikome da daje naređenja. On nije imao saznanja ko je likvidiran i gdje je ko sahranjen. Ovdje svi nose žalost na pogrešnog čovjeka", kazao je Mićović.

U optužnici specijalna tužiteljka Tanja Čolan Deretić je između ostalog se navodi da je okrivljeni Zoran Gašović vršio preseljenja, porobljavao bosanske Muslimane i učestvovao u ubistvima. To se dešavalo od juna do decembra 1992., kada je vršen sistematski napad vojske Republike Srpske i od paravojnih formacija. Zarobljeni civili su odvedeni u policijsku stanicu opštine Hadžići i takozvanu garažu. Mučio je Zaima Bećirovića mjesec dana, a nakon ispitivanja ga udarao šakom, od čega je izgubio svijest. Udarao je palicom i mučio Avda Hisovića, kao i Aliju Bašića, Adila Bećirovića, Šefka Musića, Mehdi Ibrahima i Smaila, a Ekrema Haskovića prijetio da će ga ubiti. Muja Musića je tukao, dok je 20.5.1992., Armina Bećirovića zatvorio u garaži, te udarao pištoljem, puškom i palicom. Suada Musića je porobio bez pravnog osnova, a sve na osnovu vjere i nacionalnosti. Oštećenoj A.K. je stavio nož pod vrat, iscijepao joj košulju i silovao je koaj je bila trudna. U optužnici je navedeno da su držani u nehumanim uslovima. U selu Musići je ubijeno od 10 članova te porodice. Jednom civilu je ugašena cigareta na licu... Potom se Gašoviću na teret stavlja da je zaokružio 49 lica bosanskih Muslimana, koji su odvedeni u kasarnu u Lukavici, od čega njih 48 se vodi kao nestali . U decembru 1992., je prema optužnici, pomogao u prislinom preseljenju iz Hadžića u Vogošću, u čemu je aktivno učestvovao.

Kadir Hrnić: Obasjala me nebeska zvijezda

Kadir Hrnić, kojem su ubijeni otac Midhat i brat Enes, izjavio je da je igrom sudbine preživio ratne strahote.

Iako je bio zarobljen sa ocem i bratom, on je pušten i vratio se kući. Oslobodio ga je srpski vojnik Slobodan Prodan.

"Toga dana kada su nas trojicu odveli kombijem sa natpisom 'Šumarstvo Hadžići'. Uhapsio nas je Nemanja Jovičić i neka ekipa. Od desetak vojnika poznavao sam samo Dragana Kićanovića, koji mi je komšija. Odvezli su nas u 'garažu' opštine Hadžići. Tu su nas razdvojili. Tada sam zadnji put vidio oca. Mene su poveli u neku prostoriju iznad 'garaže', a čuvao me Kićanović. Starijeg brata su poveli u kancelariju desno. Tada sam vidio Gašovića, koji je otvorio vrata. Bio je u uniformi. Ušao je i razgovarali su 15-ak minuta. Kada je Gašović otišao pitao sam ko je to bio, a Kićanović mi je rekao ime i prezime: Zoran Gašović", kazao je Hrnić.

On je kazao da je nakon saslušanja, odveden u opštinsku "garažu" i da je tamo našao brata.

"Vidio sam tada dosta ljudi koji se sada vode kao nestali: Avdo Hrnić, Mujo Musić, Ekrem Gegić, Šaban Isić, Kenan i Osman Hasanović, Ismir Merdžanić, Vezir Kahlica. Bila je to garaža za jedno auto, a nas je tu bilo 40-ak. Bio je početak juna 1992. Izuzetno topao dan. Nije bilo WC-a, pa smo malu nuždu obavljali u flašama i poslije bi neko od zarobljenika pokucao na vrata, stražar bi otvorio i neko od nas je išao da to prospe. Dobijali smo hranu, varivo i parče hljeba. Od šoka nijesam mogao da jedem. Neki od zarobljenika tu su se nalazili i po 15 dana. Zarasle kose i brade, da ih ne prepoznaš. To su bili neljudski uslovi", ispričao je svjedok Hrnić.

Detalj koji mu je promijenio život, ovako je opisao: "Kada smo jednom dnevno ujutro odlazili u toalet, prolazili smo kroz špalir vojnika. Prilikom povratka mene je obasjala nebeska zvijezda. Prepoznao me Slobodan Prodan, izveo me i odveo u onu istu kancelariju gdje sam bio sa Kićanovićem. Nakon pet-šest minuta me odveo i rekao: 'Ideš kući'. I zato sam ja danas ovjde pred vama. Odveo me u kuću njegiovog kuma Vlado Zec, čija je kuća u blizini naše u Hadžićima. Rekao mi je da tu prespavam nekoliko noći dok on ne nađe šemu da me prebaci na slobodnu teritoriju", ispričao je Kadir Hrnić. Dodao je da ga je Prodan odveo vozilom 'džeta', zajedno sa majkom, amidžom i strinom, u Pazariće."

Suđenje se nastavlja 17. aprila.

Prenio sudu saznanja od preživjelog zarobljenika

Svjedok Kadir Hrnić je dalje ispričao da je od rođaka čuo da je otac ubijen u garaži i sahranjen pored džamije u Hadžićima.

"Jednog jutra moj amidža, a očev brat, pošao je da izvede stoku na ispašu. Pored džamije je vidio bačeno tijelo moga oca zamotano u ćebe. Prepoznao je svoga brata. On, rođaci i komšije su ga zakopali. Nisam vidio ko je ubio moga oca. Imam saznanja o tome. Muho Pizović, koji je takođe bio zatvoren u garaži Teritorijalne odbrane u Hadžićima, pričao mi je: 'Znaš li ti da ti je oca ubio Zoran Gašović i neki Kovačević i da je umro Seju Alispahiću na rukama, kao zarobljeniku'. Ovo sam prenio ono što je meni taj čovjek rekao. Ovaj Pizović je umro prije tri godine", kazao je Hrnić. Dodao je da je njegov brat Enes Hrnić odveden u grupi 46-48 na Lukavicu i da mu nema više traga.

Advokat Danilo Mićović je rekao da ima sve izjave ovog svjedoka, ali da nikada nije pomenuo Zorana Gašovića, kao danas na suđenju.

"Predlažem da se spisi predmeta dostave nadležnom tužiocu i da se utvrdi da li ima elemenata da se protiv ovog svjedoka podnese krivična prijava za lažno svjedočenje", upozorio je Mićović.

"Zašto ste tek danas pomenuli ko je ubio vašeg oca", pitao je branilac.

"Ja nijesam vidio ko mi je ubio oca. To mi je ispričao Muho Pizović", odgovorio je svjedok.

( Komnen Radević )