Ko pobjeđuje u ratu na Bliskom istoku?

Rat je najbrži mogući kurs. Ljudi koji nikada nijesu znali razliku između automatske puške AK-47 i M4 sada su upućeni u složenosti sistema protivvazdušne odbrane; oni koji su imali nesreću da budu blizu borbi naučili su da razlikuju dolazeću balističku raketu koja pogađa cilj od njenog presretanja.

Prva vojna faza američko-izraelske kampanje protiv Irana, koja je bila unaprijed planirana, visoko koordinisana i metodično sprovedena, izgleda da se privodi kraju. Sudeći po brojkama, operativni uspjeh kampanje zaista je impresivan. Nakon uspostavljanja vazdušne nadmoći, uključivala je stotine američkih i izraelskih aviona, dva nosača aviona, krstareće i balističke rakete i još mnogo toga.

Pošto je u samo dvije sedmice bio izložen sa više od 13.000 udara, gubici iranskog rukovodstva i infrastrukture su ogromni. Američki i izraelski zvaničnici iznose optimistične procjene o broju uništenih raketa i lansera na zemlji.

Pa ko za sada pobjeđuje? Čovjek koji ima pristup najboljim dostupnim obavještajnim podacima, Donald Tramp, tvrdi da SAD i Izrael jasno pobjeđuju, ali istovremeno izražava žaljenje što Islamska Republika ne popušta. Pokazalo se da same brojke i tehnološka nadmoć ne daju potpunu sliku o toku rata. Upućivanje ekspedicionih marinaca sa Okinave, prebacivanje sistema protivvazdušne odbrane sa Korejskog poluostrva i pozivanje mornarica iz ambivalentnih, pa i neprijateljski nastrojenih zemalja da se rasporede u regionu Zaliva nijesu znak panike, s obzirom na ogromne kapacitete Vašingtona. Ali nijesu ni pokazatelj dobrog predviđanja i promišljenog planiranja. Na svakog ratobornog penzionisanog generala na televiziji, dolazi drugi, tiši, koji odmahuje glavom.

Odbrana zasnovana na reagovanju zahtijeva resurse, a teret njenog održavanja biće značajan i politički kontroverzan. Koliko brodova može biti angažovano za pratnju tankera i hoće li druge zemlje pomoći? Koliko aviona i dronova može stalno biti u vazduhu?

Dobra strategija je usklađivanje ciljeva i sredstava. Po tom kriterijumu, Iranci ne stoje loše. Nemajući sposobnost da se efikasno brane, Teheran je odlučio da svima nametne visoku cijenu i njegov fokus je bio promišljen. Izrael jeste pogođen, ali je trenutno manje važna meta: sa iscrpljenim raketnim kapacitetima, Iran ne može da postigne odlučujući efekat protiv bolje zaštićene zemlje sa otpornim stanovništvom. Umjesto toga, susjedni Ujedinjeni Arapski Emirati pretrpjeli su najveći teret iranskih udara, a zatim Kuvajt i Bahrein. Visoko na listi meta bila je energetska infrastruktura - od proizvodnje i prerade do utovara i transporta.

Saudijska Arabija je relativno pošteđena, iako je trećina dronova ispaljenih ka toj zemlji bila usmjerena na ključno naftno postrojenje u Šajbi. Iznad svega, sposobnost Irana da parališe pomorski saobraćaj u Hormuškom moreuzu nadmašila je očekivanja da su SAD unaprijed “razradile” ovaj rat. Grafikoni koji pokazuju visoku stopu presretanja i manji broj projektila koji pogađaju ciljeve ne govore koliko je presretača već potrošeno niti da li je iransko gađanje postalo preciznije.

Savremeni međudržavni rat više se ne vodi prvenstveno na liniji fronta, već zavisi od onoga što se dešava u pozadini.

Ruska invazija na Ukrajinu i njena odlučna odbrana pokazuju kako pogrešne pretpostavke mogu uskratiti vojnu pobjedu sili koja na papiru izgleda jača; kako nijedan pojedinačni ili određeni sistem naoružanja ne može biti presudan; kako prilagođavanje i inovacije daju privremenu prednost prije nego što ih druga strana sustigne ili nadmaši; kako društvena otpornost predstavlja temelj vojne moći.

Kako bi mogla izgledati druga faza rata? Za Izrael, fokus će biti na nastavku uništavanja iranske vojne infrastrukture i snažnijem gađanju njegovog represivnog aparata kako bi se oslabili Revolucionarna garda i s njom povezana milicija Basidž. Za SAD, cilj će biti obnavljanje pomorskog saobraćaja, bolja zaštita arapskih saveznika nego do sada i prilagođavanje iranskim prilagođavanjima. Za Iran, to bi moglo uključivati oružje koje do sada nijesmo mnogo viđali. Jedna od nepoznanica rata jeste zašto Iran nije upotrijebio veći broj svojih krstarećih raketa. Optimističan odgovor je da su one u velikoj mjeri uništene; vjerovatniji je da ih je Iran sačuvao jer predstavljaju posebno korisnu sposobnost za borbe na malim udaljenostima u Hormuškom moreuzu.

Poslije udaraca koje je pretrpio, malo je vjerovatno da će se iranski režim povući, jer i dalje zadržava nekoliko prednosti: geografski položaj, vrijeme i asimetriju. Iran može da gađa više zemalja i područja sa više različitih položaja. Što rat bude duže trajao, to će cijena za sve ostale biti veća - a iranski režim ima veću sposobnost da podnese bol. Kada je cilj opstanak, sve dolazi u obzir.

Autor je direktor za regionalnu bezbjednost u Međunarodnom institutu za strateške studije

Tekst je preuzet Iz Fajnenšl tajmsa

Prevod: N. B.

( Emil Hokajem )