Solun – sjećanje na „Jerusalim Balkana“
Za samo nekoliko mjeseci jevrejska zajednica gotovo potpuno je iščezla. Jevrejski život u gradu time je ugašen. Samo je oko 2.000 ljudi preživelo Holokaust, uglavnom u ilegali. Samo su se rijetki živi vratili iz logora.
Gotovo potpuno uništenje jevrejskih zajednica Grčke i danas služi kao opomena. Komemoracije, bolje obrazovanje i novi Muzej Holokausta trebalo bi da se suprotstave antisemitizmu i opasnim poluistinama.
Kada se danas nađete na staroj željezničkoj stanici u Solunu, čini se kao da je vrijeme na trenutak stalo. Zarđale šine na blijedom svjetlu grčkog proljeća djeluju pomalo kao neki usputni detalj. Ali za evropsku istoriju one su otvorena rana.
Bio je 15. mart 1943. kada su sirene označile početak jednog od najefikasnijih i najokrutnijih talasa deportacija za vrijeme nacionalsocijalizma. Gotovo 50.000 ljudi – potomaka sefardskih Jevreja koji su od kraja 15. vijeka bježali od španske inkvizicije u Osmansko carstvo – potrpano je u stočne vagone, deportovano iz svoje grčke domovine u koncentracioni logor Aušvic-Birkenau i tamo ubijeno.
Kulturni centar
Solun je vijekovima bio kulturni „melting pot“. U šetnji se mogao čuti mozaik jezika: grčki, turski, francuski i ladino – oblik srednjovekovnog španskog, obogaćen hebrejskim, turskim i grčkim riječima, kojim su govorili sefardski Jevreji u gradu.
Trgovački i lučki grad na Egejskom moru važio je za „Jerusalim Balkana“. Početkom 20. veka oko 60.000 do 62.000 građana Soluna bili su Jevreji – što je činilo gotovo 50 posto stanovništva.
Na početku nacističke njemačke okupacije (1941) izraelitska jevrejska zajednica u Solunu brojila je između 52.000 i 56.000 članova na otprilike ukupno 260.000 do 300.000 stanovnika grada. Procenjuje se da je između marta i avgusta 1943. oko 48.000 Jevreja vozovima deportovano iz Soluna, uglavnom u koncentracioni logor Aušvic.
Za samo nekoliko mjeseci jevrejska zajednica gotovo potpuno je iščezla. Jevrejski život u gradu time je ugašen. Samo je oko 2.000 ljudi preživjelo Holokaust, uglavnom u ilegali. Samo su se rijetki živi vratili iz logora.
Komemorativni marš do mjesta deportacija
Iza ovih šturih istorijskih podataka stoje bezbrojne lične tragedije. Rene Revah izgubila je veliki dio svojih predaka u Holokaustu. Među njima su bili njena prabaka Sol Venecija sa djecom Olgom, Linom i Isakom, kao i drugi rođaci. U znak sjećanja na žrtve svake godine organizuje se komemorativni marš koji vodi do mjesta tadašnjih deportacija.
„Na ovom trgu se okupila i rodbina mog đeda vjerovali su da će biti poslati na prisilni rad u fabrike istočne Evrope. Ukrcali su se u vozove, zbijeni jedni uz druge – i otada im se gubi trag“, priča Revah. Njen đed je preživeo Holokaust krijući se u Atini. Kasnije je saznao da je veći dio njegove porodice deportovan i potom ubijen.
Opasnost od poluistina
I danas je komemoracija i sjećanje ne deportacije Jevreja iz Soluna važan datum u grčkoj kulturi sjećanja. „Ova komemoracija je tema od velike važnosti, jer zaborav je druga smrt za te žrtve. Ja kao mlada osoba primjećujem da u posljednje vrijeme postoji veoma snažan antisemitizam i mislim da mu se može suprotstaviti jedino obrazovanjem i učenjem o istorijskim događajima“, kaže studentkinja Savina Mermigka.
Antisemitizam je zaista problem i u Grčkoj. Tamošnji Generalni sekretarijat za vjerske poslove u poslednjih osam godina zabilježio je gotovo 60 incidenata, uključujući i ispisivanje antisemitskih parola, oštećivanje spomenika, grobalja i svetilišta, kao i fizičke napade.
Nakon događaja od 7. oktobra 2023. i pokolja Hamasa nad civilnim stanovništvom Izraela, što je pokrenulo novi rat u Pojasu Gaze, Centralni savjet izraelitskih zajednica u Grčkoj (KISE) i Izraelitska zajednica Atine, zabeležili su dramatičan rast antisemitizma, posebno u digitalnom prostoru i na društvenim mrežama.
Malo znanja o istoriji jevrejskog života
Uzroci su složeni. Jedan od razloga je taj što grčki školski programi malo sadržaja posvećuju istoriji jevrejskog života u Grčkoj, jevrejskim zajednicama i njihovoj kulturi, ali i Holokaustu. A to je ipak važno, smatra student Filipos Mermigkas, koji je na komemorativni marš došao zajedno sa svojom sestrom Savinom.
„Ja sam recimo nakon završetka škole znao veoma malo i samo površno o Holokaustu u Grčkoj. Komemoracija za te ljude koji su mučenički stradali posebno je važna za mlade, koji su prilično neinformisani o suštini jevrejske zajednice i njenom položaju u svijetu – posebno danas, u politički veoma napetoj atmosferi u kojoj prevladavaju poluistine. Smatram da je to veoma izražen fenomen među mladima koji jevrejsku zajednicu doživljavaju kao nešto što ona u stvarnosti nije.“
Njemačka odgovornost
Nakon završetka Drugog svjetskog rata i u Grčkoj i u Njemačkoj dugo se ćutalo o zločinima počinjenim za vrijeme nacističke njemačke okupacije. Suočavanje sa istorijom i aktivno bavljenje politikom sjećanja, pa čak i pomirenje, počeli su i kasno i oprezno. Dok se u Saveznoj Republici Njemačkoj pažnja dugo posvećivala zločinima počinjenim nad aškenaskim Jevrejima srednje Evrope, sudbina sefardskih Jevreja, posebno u jugoistočnoj Evropi, ostala je praznina u kulturi sjećanja.
To se u poslednjih nekoliko godina promenilo. I sudbina jevrejskog stanovništva Soluna sve više dolazi u centar pažnje politike sjećanja. Planirani grčki Muzej Holokausta, koji se trenutno gradi u Solunu, pozitivan je primjer toga. Ideja je nastala otprilike 2013, tokom mandata tadašnjeg gradonačelnika Soluna Janisa Butarisa, koji se snažno zalagao za suočavanje sa jevrejskom istorijom grada.
Simbol zajedničke evropske kulture sećanja
Nakon dugotrajnih birokratskih prepreka i postupaka dobijanja dozvola, radovi su počeli početkom 2024. Projekat je trenutno u punom jeku, a otvaranje je planirano za 2028. Njemački predsednik Frank-Valter Štajnmajer posetio je gradilište u oktobru 2024. u sklopu državne posjete. U svom govoru izrazio je sramotu zbog njemačkih zločina u Grčkoj i naglasio da muzej predstavlja zadatak za demokratiju.
Grčki Muzej Holokausta raspolagaće ukupnim budžetom od oko 40 miliona eura. Njemačka do sada učestvuje sa deset miliona eura. Novi muzej trebalo bi da postane važan simbol zajedničke evropske kulture sjećanja. Radi se i o priznavanju zločina počinjenih nad oko 50.000 deportovanih Jevreja iz Soluna, čija je sudbina neodvojiv dio njemačke i grčke istorije.
„Ujedinjeni smo u nastojanju da stvorimo mjesto na kojemu će se čuvati sjećanje na jevrejske zajednice Grčke, ali smo ujedinjeni i u odgovornosti da ono postane mesto susreta“, kaže Monika Frank, generalna konzulkinja Njemačke u Solunu.
Tišina na staroj železničkoj stanici u Solunu nakon komemorativnog marša djeluje kao opomena. Podsjeća na to da poruke „nikad više“ ne smije da bude puka jeka prošlosti, već svjesna odluka – za pamćenje i protiv mržnje.
( Deutsche Welle )